Iz džamije žurim kući, ili nečemu što se kućom zove. Nekad davno, prisjećam se dok koračam pustom mahalom, ondje su me željno iščekivala moja djeca. Od tada su prošle godine i godine. Djeca su odrasla i otišla. Svako svojim putem, za svojom srećom. Rijetko se čujemo, još rjeđe viđamo. Završio sam roditeljski posao i više im nisam potreban. Tako, valjda, treba biti. Ili ne treba, ali hajdede
, jer takvog su me željeli i takav sam morao biti. A kada bi, nakon igre i pjesme, umorni, zadovoljni i zažarenih obraza zaspali u mom krilu, pažljivo bih ih polijegao u krevet, zatim kraj otvorenog prozora palio cigaretu, duboko othuknuo i prošaputao: “Dobro je, još jednom mi je uspjelo.”</p>
<p>Od tada su prošle godine i godine. Djeca su odrasla i otišla. Svako svojim putem, za svojom srećom. Rijetko se čujemo, još rjeđe viđamo. Završio sam roditeljski posao i više im nisam potreban. Tako, valjda, treba biti. Ili ne treba, ali hajdede.</p>
<p>Tekst, ipak, završavam odlučno i optimistično. Bliži se Nova godina, čestitanje, lijepe želje i tome slično. A kako sam gotovo pa siguran da takvu čestitku ni od koga neću dobiti, evo je: neka mi je sretna, berićetna i uspješna nova godina. Krajnje je vrijeme.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
GODINA OBILJEŽENA HAŠKIM ODLUKAMASljedeći članak
Kako da bošnjačka politika napravi korak naprijed
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.