Tokom zime nije nam mogao kamion doći po piliće. Zvali smo firmu koja je na tenderu dobila pravo na održavanje puteva ovdje i rekli su nam da u Srebrenici ne pada snijeg te da oni nemaju potrebe čistiti. Mi nismo u Srebrenici, nego 30 kilometara od grada, ali uspijevamo opet, radimo i borimo se. Naš rad i trud naša su pobjeda, kaže Amer Alić

Amer Alić

Selo Grujičići udaljeno je od Srebrenice tridesetak kilometara. Mjesto nestvarne prirode i pogleda na jezero Perućac, ali i teško dostupno zbog lošeg makadamskog puta. Kao i sva srebrenička sela, i Grujičići su u ratu stradali, stanovništvo je protjerano, a selo spaljeno i porušeno. S povratkom Bošnjaka život se ipak vratio u selo. Nije to kao što je nekad bilo, ali Bošnjaci su se vratili na svoja ratom razrušena ognjišta i ponovo ih izgradili. Desetak bošnjačkih porodica živi stalno u Grujičićima. Ne samo da su napravili kuće nego počinju i ulagati u projekte. Primjer je porodica Alić, koja je vlastitim sredstvima izgradila objekt od dvije hiljade kvadratnih metara. Alići su otvorili farmu pilića koja ima kapacitet od 30 hiljada pilića po turnusu. Izgradnju pogona inicirao je Nazif Alić rodom iz Grujičića, a nastanjen u Ilijašu, gdje ima privatnu firmu. Odgovornost oko farme u Grujičićima i vođenje posla preuzeo je njegov sin Amer Alić.

“Radimo već dvije godine, deseti je turnus. Zaposlena su trojica radnika u stalnom radnom odnosu. Prošle zime prekinuli smo kratko poslovanje zbog problema s putem, ali radnicima nije prekidan radni status. Može se u Srebrenici raditi i živjeti, ne treba nama mnogo. Mi imamo taj problem s putem, tih nekoliko kilometara, ali mi dosad nismo naišli na neko razumijevanje općinskih struktura vlasti, kako u prijašnjem sazivu, tako i u ovom sadašnjem. Trenutno postoji neka pozitivna priča i razgovori s predsjednikom Skupštine Tabakovićem i zamjenikom načelnika Alivukovićem, ali još je to samo priča. Vidjet ćemo hoće li do kraja godine biti nešto konkretno od te priče. Sva priča o kojoj mi govorimo odnosi se na put koji je u lošem stanju. Tih nekoliko kilometara od skretanja u Gladovićima do Grujičića u lošem je stanju. To je makadamski put koji smo svojim sredstvima proširivali i nasipali, ali mi ne možemo sami sve. Pored toga, cijelo selo ima koristi od puta i, zbog ovih stanovnika ovdje, taj put trebao bi biti bolji”, kaže mladi Alić, uvjeren da bi srebrenička sela oživjela da je bolja infrastruktura.

“Nama ne treba humanitarna pomoć, grantovi, sredstva, nama treba samo normalan pristup selu i našim objektima. Mi useljavamo 30 hiljada pilića u jednoj turi i nama je najpotrebniji put. Svakodnevno ovdje dolaze kamioni koji dovoze hranu ili odvoze piliće. Nije to duga relacija, tri i po kilometra. Svi moramo dati svoj doprinos i mi ga nastojimo dati. Ima ovdje vrijednih ljudi. Pa, evo, i mi odavde šaljemo neku pozitivnu sliku . Odavde odu zdravi i kvalitetni pilići. Ovdje žive ljudi, rade i ostaju na svojim ognjištima. To je najvažnije”, ističe Amer Alić.

ULAGANJE VLASTITIH SREDSTAVA

Plasman pilića s farme porodice Alić osiguran je i zaključen je ugovor s firmom “Brovis” iz Visokog.

“Prema posljednjim informacijama, uskoro bi mogli pilići s naše farme ići u izvoz u Evropsku uniju, što bi svakako bio veliki uspjeh. Mi smo s poslovanjem veoma zadovoljni. Još da uspijemo ostvariti saradnju s općinskim strukturama, to bi nama značilo jer bismo i mi bili opušteniji u poslu, lakše bi bilo. Nije poenta samo napraviti neku firmu, uraditi nešto i da na tome stane. Ima, bolan, još mjesta osim same Srebrenice gdje se može raditi. Srebrenica je grad, tu ljudi dolaze i prolaze, veća je koncentracija, pa tako mjesto i živi. Ova naša zabačena sela, jer smo mi udaljeni 30 kilometara od Srebrenice, moraju imati veću pažnju. Ne možeš ti ovdje doći usput, nego moraš mahsuz. U tom segmentu mora se više pažnje posvetiti, a najbitnija je infrastruktura. U našem slučaju put”, kaže Alić, koji je u jednom primjeru objasnio svu težinu poslovanja i rada bez osnovnih uvjeta.

“Jednom prilikom tokom zime zbog snijega nije nam mogao kamion doći po piliće. Zvali smo firmu koja je na tenderu dobila pravo na održavanje puteva ovdje i rekli su nam da u Srebrenici ne pada snijeg, te da oni nemaju potrebe da čiste. Mi nismo u Srebrenici, nego 30 kilometara od grada. Ispade, ako u gradu ne pada snijeg, onda ne pada nigdje. Možda smo jedini kooperanti koji tokom zime potpišu da uzimamo sve na svoju odgovornost, i dostavu i isporuku pilića i hrane. Ali uspijevamo opet, radimo i borimo se. Naš rad i trud naša su pobjeda”, kategoričan je Amer Alić.

Porodica Alić ima firmu u Ilijašu, ali su željeli nešto uraditi i za svoje rodno mjesto. Put od ideje do realizacije nije bilo lahak, ali su Alići zadovoljni postignutim uspjehom.

“Kada smo bili u planu da pravimo, babo je rekao da hoće da to bude u Srebrenici. S te poslovne strane, to nije bilo uopće privlačno, jer mi do firme kojoj isporučujemo piliće imamo 220 kilometara u jednom smjeru. Nije bilo lahko, ali sad smo zadovoljni i ohrabruje da odavde odlazi jako kvalitetna roba. Nije nama jedini izvor prihoda farma ovdje, radimo mi još mnogo toga, ali željeli smo nešto uraditi ovdje. Moj je otac inicirao da se ovdje gradi objekt, da se otvori ovaj pogon. Ovo je njegova očevina, moja djedovina i imali smo potrebu da nešto uradimo. Ovo je objekt od dvije hiljade kvadrata poslovnog prostora, tu ne računam pomoćne objekte. Sve smo to uradili vlastitim sredstvima, bez ijedne marke humanitarne pomoći, donacija ili nekih grantova. Kada je riječ o nabavci opreme, u susret nam je izašla Ziraat banka, od koje smo uzeli 100 hiljada eura kredita za kupovinu opreme u Turskoj. Oprema je najsavremenija i mnogo je olakšala poslovanje”, navodi Alić.

Prema Alićevim riječima, u Srebrenici ima vrijednih ljudi i pozitivnih priča, ali, nažalost, javnost i nije previše zainteresirana za njih, pa ni mediji.

“Meni je drago da mi ovdje radimo. Do sada nas niko nije obišao, da vidi šta to mi radimo, da kaže neku pozitivnu priču o nama. Ovdje mislim i na medije, jer, čast pojedinim, ne zanimaju ih pozitivne priče. Nije isto ovdje napraviti nešto ili, recimo, na nekom drugom mjestu gdje imaš u startu bar osnovne uvjete za rad, kao što je infrastruktura. Nama je bitno da poslovanje ide svojim tokom, nama ne treba neka reklama ili nešto, ali lijepo je kada neko dođe, obiđe te, sasluša. Mislim i da više pažnje treba posvetiti firmama koje hoće raditi na ovom prostoru, jer, da budemo iskreni, lakše je ‘Brovisu’ raditi negdje u Federaciji, nego ovdje”, mišljenja je Alić.

Na farmi su stalno zaposlena tri radnika. Po potrebi se angažiraju dodatni radnici.

“Razvoj farmi pilića ima potencijala u ovom kraju. Ima nekoliko farmi u ovom kraju i, kako čujem, bit će uskoro još dvije, na Brdima i Žutici. Teško da mi možemo očekivati da će kod nas doći neka firma gigant i otvoriti 300 radnih mjesta. Mi imamo prostora da ovdje imamo veliki broj manjih farmi pilića, da jedna-dvije porodice od toga dobro žive”, smatra Alić.