Senad Đozić, Hariz Alić, Ahmed Hrustanović i Sejdalija Suljić četiri su mlada čovjeka rodom iz Srebrenice koji su se u nju vratili nakon izbjeglištva. Tokom rata su svi izgubili očeve. Ahmed i Hariz pronašli su svoje očeve i ukopali u Memorijalnom centru Potočari, dok Sejdalija i Senad još uvijek tragaju za kostima svojih najmilijih. Uprkos svemu, vratili su se u Srebrenicu i osnovali porodice

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Bosna i Hercegovina “preživjela” je još jedne lokalne izbore, a dva grada koja su ih obilježila jesu Srebrenica i Stolac. U naredne četiri godine, kako je Centralna izborna komisija potvrdila, u Srebrenici će dužnost načelnika obavljati Mladen Grujičić. S pravom su Bošnjaci zabrinuti i pitaju se kakva ih budućnost čeka u gradu u koji su se vratili nakon genocida koji je nad njima izvršen u julu 1995. godine, pogotovo sada kada je na čelu općine osoba koja je u medijskim istupima višestruko negirala genocid. Doduše, novoizabrani načelnik u posljednje je vrijeme u više navrata pozivao na toleranciju, mir i međusobno uvažavanje između Srba i Bošnjaka, te rekao da će i sam posjetiti Memorijalni centar Potočari ako će to značiti da će Srebrenica krenuti naprijed.

Treba “spustiti loptu”

Senad Đozić, Hariz Alić, Ahmed Hrustanović i Sejdalija Suljić četiri su mlada čovjeka koje veže dosta toga. Prije svega, svi su rodom iz Srebrenice. Nakon izbjeglištva, svi su se vratili u Srebrenicu. Tokom rata su svi izgubili očeve. Ahmed i Hariz pronašli su svoje očeve i ukopali u Memorijalnom centru Potočari, dok Sejdalija i Senad još uvijek tragaju za kostima svojih najmilijih. Uprkos svemu, vratili su se u Srebrenicu i osnovali porodice.

Senad Đozić diplomirani je profesor historije. U Srebrenicu se vratio prije osam godina, a danas radi kao kustos srebreničke Zavičajne zbirke. Dobro poznaje historiju Srebrenice i kaže da je zaista “historija učiteljica života”, a to se odnosi i na posljednja dešavanja i izbore. Smatra da svi u Srebrenici trebaju “spustiti loptu”, posebno vlast, i početi razmišljati o građanima.

“Ono što se moglo uočiti jeste da je na izbornu noć i nekoliko dana kasnije situacija bila napeta. Kako vrijeme prolazi, situacija se vratila u normalu. Ono što treba jeste da se što prije formira vlast u Srebrenici, i da svi, što se kaže, ‘spuste loptu’, da se razmišlja o narodu koji ovdje u Srebrenici živi”, kaže Đozić, koji u Srebrenici živi sa suprugom i dvogodišnjim sinom.

“Historijski gledano, u Srebrenici su duži periodi u kojima su ljudi živjeli u miru i blagostanju. Činjenica je i da je Srebrenica tokom svih ratova teško stradala. Vjerujem da je ovo period mira sad i da će potrajati. Ja drugog doma osim Srebrenice nemam. Ostajem ovdje, kao i mnogi drugi, da se borim za svoju porodicu i svoj posao. Svi smo mi mnogo truda uložili da bismo se vratili ovdje i zasnovali neki život. Nelogično je i da se uopće razmišlja da čovjek ode negdje zbog nekog političkog razloga, naprotiv”, kaže Đozić, kojem su u genocidu ubijeni otac i brat. Kosti oca još uvijek traži, dok je brata pronašao i ukopao u Potočarima 2013. godine.

Harizu Aliću u julu 1995. godine ubijen je u Srebrenici otac. Kosti njegovog oca pronađene su i našle su smiraj u Memorijalnom centru Potočari, kao i kosti i duše hiljade drugih Srebreničana. Alić se kao dijete vratio u Srebrenicu, gdje je odrastao i formirao porodicu. Sa suprugom Radom i kćerkom Azrom svoju budućnost vidi u Srebrenici jer drugog doma nema. Alić je uposlenik motela i najveća briga mu je, kako kaže, “predeverati” zimu i manjak posla u zimskim mjesecima.

“Mi smo već jednom odavdje otjerani, i to je bio pad Srebrenice. U posljednje vrijeme mogli smo čuti dosta puta da se kaže da je Srebrenica opet pala. Srebrenica nije pala. Smatram da se ništa specijalno neće promijeniti nakon završenih izbora i novom strukturom vlasti. Moramo biti realni, vlast i do sada nije mnogo brinula o običnom čovjeku”, kaže Hariz Alić, koji smatra da će izbor novog načelnika imati utjecaja na obilježavanja stradanja Bošnjaka.

“Novi načelnik bio je kandidat srpskih stranaka i on je srpski načelnik. Međutim, mi Bošnjaci uopće ne moramo da brinemo o tome šta jedan Mladen ili bilo ko drugi kaže o genocidu, niti mi moramo dokazivati nešto. Moj je otac ubijen, moje amidže, rođaci. Sudovi su rekli svoje. Genocid je bio u Srebrenici. Mi ćemo obilježavati svaki 11. juli i to nama niko ne može promijeniti niti nešto posebno utjecati. Može možda neko finansijski smanjiti dio sredstava, a da meni neko promijeni u mom načinu obilježavanja, to neće ići. Nama je Srebrenica majka, mi smo se ovdje rodili. Odavdje smo protjerani silom, a vratili smo se dobrovoljno. Dobrovoljno nikada nećemo otići. Oni koji misle da Bošnjaci trebaju otići, onda treba da znaju da je moj otac ubijen ovdje i mnogi drugi, i ja ne mislim nigdje ići odavdje. Ovdje mi je porodica, ovdje je moj dom”, priča Alić, kojem je trenutno najveća briga kako preživjeti zimu.

“Svima je ovdje bilo jasno na dan izbora da je pozicija načelnika izgubljena. Međutim, sva dešavanja poslije, političke tenzije i medijska halabuka, utjecala su negativno na nas, konkretno, na moj posao u Srebrenici. Mnoge najavljene grupe koje su trebale doći u Srebrenicu otkazale su dolazak zbog svih tih dešavanja. To je ona mučna situacija gdje se Srebrenica uvijek predstavlja kao problem. Ovo konkretno Bošnjacima u ovom gradu treba da bude poruka i opomena. Naše je da živimo, da radimo i borimo se u Srebrenici”, zaključuje Alić.

Srebrenica nije pala

Jedan od sedam imama koji rade u Srebrenici jeste i mladi Ahmed Hrustanović, koji se prije tri godine s porodicom vratio u Srebrenicu. Ponosni je otac troje djece. Ahmedu Hrustanoviću u srebreničkom genocidu ubijen je otac Rifet, čije je tijelo pronađeno na više lokaliteta i u više grobnica koje su se nalazile u Blječevoj i Glogovoj. Ukopan je u Potočarima 2012. godine, a pored njega su ukopani i njegova dva brata Hajrudin i Hazim te Ahmedov djed Ismet.

Ahmed Hrustanović dobro poznaje prilike u Srebrenici i srebreničkim selima, ljude i njihove svakodnevne probleme. Hrustanović smatra da će “Srebrenice biti dovijeka”.

“Nikakvo stanje neće promijeniti njen položaj i ulogu. Srebrenicu kao simbol genocida svaki normalan čovjek mora poštovati i cijeniti. Svakako da ovi izbori neće puno toga promijeniti, nego samo dati priliku drugoj strani da prihvati i popravi svoj odnos prema Srebrenici, a Bošnjacima je, gdje god bili, ovo idealna prilika da Srebrenicu ne zaborave i vrate se da u njoj žive jer samo onaj ko živi u Srebrenici sada treba da je čuva kao simbol”, kaže Hrustanović, koji se nada da će Srebrenica biti bolje mjesto za život u budućnosti.

“Nadam se da ćemo u budućnosti svi raditi na tome da Srebrenica bude bolje mjesto za svakog čovjeka, insana. A Srebrenica nije pala, pali su oni koji Srebrenicu koriste za vlastitu promociju i svoje interese. Svakako da svi zajedno možemo uraditi da naša država, a time i naša Srebrenica, bude bolje mjesto za život za svakog časnog i dobronamjernog čovjek, jer svjedoci smo da nam omladina napušta zemlju i to je najveći problem. Kome će onda ostati Srebrenica kad u njoj niko ne bude”, kaže Hrustanović.

Sejdalija Suljić vratio se prije nekoliko godina u Srebrenicu i dobio posao učitelja. Uzeo je kredit, kupio kuću u srebreničkom naselju Vidikovac te se u međuvremenu oženio. On i supruga Melisa zaposleni su i vide svoju budućnost u Srebrenici.

“Uvijek sam imao želju da se vratim u Srebrenicu i da ovdje radim. Ispala mi je prilika i iskoristio sam je. Prvih nekoliko mjeseci nisam imao posla, ali ubrzo sam počeo raditi kao učitelj. Odlučio sam da ostanem ovdje i zbog toga sam i kupio kuću”, kaže Suljić, koji dodaje da mu je bilo upućeno dosta pitanja zbog čega se odlučio kupiti kuću u Srebrenici.

“Svi moramo da se borimo za ono što želimo. Mnogi nemaju volju da žive ovdje i, kada sam rekao da hoću da kupim kuću, rekli su mi neki da je to glupo iako ja to ne vidim tako. Ja sam odlučio da ostanem i to je moj izbor. Možda bismo se svi malo više trebali potruditi i bilo bi nam bolje”, zaključuje Suljić, koji smatra da su mladi ljudi budućnost Srebrenice.

“Oni koji bi živjeli ovdje i formirali porodice njima treba pomoći. Mnogo je vremena i novca potrošeno na propale projekte. Treba nam sistematski rad, podrška za mlade ljude, da im se olakša. Da li će se šta promijeniti nakon izbora, to je pitanje na koje je teško odgovoriti. Svima nama pojedinačno predstoji da se borimo i gradimo svoju kuću, da živimo za svoju porodicu. Ako je moja kuća dobra i uređena, ako moj prijatelj bude u mogućnosti da kupi kuću ili stan, da radi u Srebrenici, to je pravi put na kojem će meni i svima nama biti bolje”, kaže Suljić, koji misli da rane iz prošlosti nisu prošle.

“Moj je otac ubijen na početku rata na mostu u Skelanima, vraćao se iz Srbije s posla. Prema informacijama koje imam, zaklan je i njegovo tijelo bačeno je u Drinu. Nikad ga nismo pronašli. Svako malo otvore se te rane raznim pričama, negiranjima genocida. Nadam se da će to prestati, jer lakše bi nama živima bilo da živimo sa svojim ranama i bolima koje nikad neće zacijeliti”, priča Suljić, koji brine kako će zimi ići na posao srebreničkim krivudavim putem do Osata, gdje uči 12 učenika u tri kombinacije.

Senad, Hariz, Sejdalija i Ahmed izgubili su svoje očeve u Srebrenici tokom rata. Izgubili su i djetinjstvo. Međutim, uprkos svemu, vratili su se u Srebrenicu i formirali porodice. Nisu izgubili nadu u svijetlu budućnost i Srebrenicu.