ZBIJEG – PUT U SREBRENICU

(odlomak)

 Ovu knjigu nisam pisao da bih ispričao priču o sebi. Nisam je napisao ni da bih ispričao priču o mojim roditeljima i bratu čija su tijela sahranjena na mezarju žrtava genocida u Potočarima. Ovu knjigu sam napisao iz potrebe da pokušam dočarati u kakvoj situaciji se 1992. godine našlo preko stotinu hiljada Bošnjaka na području Srebrenice, Vlasenice, odnosno Cerske, Nove Kasabe, Konjević-Polja, Žepe, Han-Pijeska. Masovno smaknuće preko osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka, jula 1995. godine, bila je posljednja epizoda u seriji genocidne kampanje koje su srpske snage sprovodile od aprila 1992. godine. Može se reći da Zbijeg pripada u žanr romana – iako ni to nije u potpunosti tačno jer se u romanu, pa i kad je zasnovan na istinitim događajima, može naći i fikcija, odnosno izmišljeni likovi i radnja. U knjizi Zbijeg sve što sam napisao se zaista i dogodilo. Tu sam napisao ono što sam vidio svojim očima.

Dok su četnici prodirali ka Srebrenici sa skoro svih strana, a najviše sa juga, od Drine, Mladić je, iz nekog razloga, odlučio da konačno dopusti konvojima sa humanitarnom pomoći da uđu u Srebrenicu. To je, valjda, imalo neke veze sa dolaskom Moriona, komandanta svih snaga UNPROFOR-a u BiH, i njegovom intervencijom kod Miloševića.

Ogroman konvoj, sa preko dvadeset šlepera sa prikolicama, krajem marta ušao je u Srebrenicu. Hrana je brzo podijeljena, ali je količina po glavi i dalje bila simbolična. U tom momentu je u Srebrenici i njenoj okolini, po nekim procjenama, bilo preko 70.000 ljudi, a posebno nakon pada Konjević-Polja i Cerske. Neko će mi kasnije reći da je Konjević-Polje palo 15. marta.

Iz nekog razloga, tih dana su svi konvoji UNHCR-a bili danski. Danci su bili vozači, kao i ostalo osoblje koje je išlo uz konvoje. Jednu noć konvoj je stigao kasno. Dok su ga istovarali kod robne kuće, stajao sam ispred, sa nekoliko stotina znatiželjnika. Snijeg je i dalje padao. Iz jednog džipa izašlo je nekoliko Danaca i počeli su sklapati, tu na ulici, nekakvu spravu. Postavili su postolje, a onda na njega u dijelovima montirali satelitsku antenu kružnog oblika. Prizor mi je izgledao nestvaran jer sam takvo nešto ranije vidio samo na filmu. Jedan od njih je onda na antenu spojio žicom telefonsku slušalicu. U situaciji kada mi telefon nismo mogli koristiti već godinu dana (a mobilni telefoni su se tada mogli vidjeti samo u filmovima naučne fantastike) taj Danac je nekoga zvao telefonom, tako sa ulice. Prišao sam mu i obratio mu se na svom lošem engleskom. Htio sam vidjeti da li sam sposoban sporazumjeti se na engleskom i da li ti Danci, ti stranci, znaju šta će se dalje dešavati sa nama, sa Srebrenicom, sa tim narodom.

Ali, glavni razlog je bio taj što sam se potajno nadao da će mi on dozvoliti da tim satelitskim telefonom nazovem svoju djevojku, Mirzu. Nismo bili ništa čuli jedno za drugo već skoro tačno godinu dana, od kraja aprila 1992.

Kad sam tom Dancu rekao da bih želio da nazovem djevojku, on se nekako kiselo nasmijao. Možda je mislio da se šalim. Ko veli, pa ne služe ovakve sprave za takve stvari.

– Znaš li koliko košta minut razgovora preko ove sprave – pitao me Danac?

– Ne znam – odgovorio sam.

– Bolje da ne znaš – reče on i okrenu se na drugu stranu nastavljajući birati taj neki broj negdje tamo daleko.

Stajao sam, tako, na smrznutoj srebreničkoj cesti, dok se sa satelitskog telefona čuo zvuk: piip, piip. Sve to zajedno mi je izgledalo nevjerovatno i nestvarno, i u isto vrijeme prekrasno – i ta sprava, i njihov ogromni džip, i ti ogromni šleperi kakve ranije nikada nisam vidio. Sav taj robusni, moderni izgled cijelog danskog konvoja, uključujući i njihove lijepe zimske uniforme, plave, tople dukserice, specijalne čizme na njihovim nogama, ulijevali su mi nadu da taj moćni svijet, taj moćni UN, ta moćna Evropa, stoji iza njih i da će četnici ipak morati ustuknuti, da će nam oni pomoći, da će nas spasiti.

Pitao sam Danca da li bi htio ponijeti jedno pismo i poslati ga poštom mojoj djevojci. Pristao je.

Otrčao sam uz ulicu do kuće. Nabrzinu sam sročio nekoliko rečenica, presavio list i ponovo strčao niz grad do konvoja koji se već spremao da napusti Srebrenicu. Na poleđini sam napisao Mirzinu adresu i on je pismo onda stavio u unutrašnji džep jakne.

Gledajući kako se šleperi okreću jedan po jedan i odlaze iz grada, bio sam sretan što će Mirza napokon dobiti vijesti od mene. Ako Danac ne slaže – pomislio sam.

Kada je, nakon dan-dva, sljedeći konvoj ušao u Srebrenicu i parkirao se ispred robne kuće, na ulicama ga je dočekala masa od preko deset hiljada ljudi. Bio je to opšti haos. Na vijest da su četnici ušli u Zeleni Jadar, nekih pet-šest kilometara južno od grada, ljudi su panično okupljali svoje porodice razmišljajući o bijegu, ne znajući gdje, kuda. Bili smo u totalnom okruženju i bili smo pred padom.

Neko je narodu saopštio da će Danci dozvoliti da se u njihove kamione, kada se istovari hrana, ukrcaju žene i djeca, te da će Srbi pustiti da konvoj prođe preko njihove teritorije. Ta vijest se među narodom širila brzinom svjetlosti. Neki su bukvalno istrčali iz kuća ne noseći ništa osim onoga što su imali na sebi. Žene su vodile djecu i trčale niz ulicu. Muškarci su okupili svoje porodice i gurali se kroz ogromnu masu pokušavajući se probiti do kamiona. Masa se toliko uznemirila da su se kamioni ljuljali pod njenim pritiskom.

Neki su počeli pucati u zrak. Bilo je čak i rafalne paljbe. Borci sa puškama su također bili tu sa svojim porodicama. Naravno – ne svi, jer nisu se svi niti usudili da svoje žene i djecu pokušaju ukrcati na kamion. Garanciju da će konvoj bezbjedno preći preko teritorije koju kontrolišu Srbi nije dao niko. Iz iskustva se znalo šta se sve može desiti na putu.

Mali broj muškaraca je uopšte i pomišljao da se ukrca na kamion. Svi su znali za dešavanja u Bratuncu iz maja 1992. godine, naprimjer, kada su četnici na stadion doveli sve Bošnjake iz grada i okolnih sela, a onda muškarce odvojili od žena i djece. Nekoliko stotina muškaraca je, ubrzo nakon toga, zvjerski mučeno i ubijeno. Većinu žena i djece su, tada, četnici ukrcali na autobuse i kamione i odvezli ih prema Kladnju.

Niko nije mogao garantovati da se isti scenarij neće ponoviti i ovaj put. A danski konvoj je morao proći i kroz Bratunac i kroz Vlasenicu, gdje se nalazio zloglasni logor Sušica.

Ja takav metež, takvo guranje, svađu, nisam nikada ranije vidio. Ljudi su bacali djecu na kamione, preko mase drugih ljudi. U kamionima su jedni drugima sjedili na glavama. To je kod mase stvorilo još veći strah, jer se stvorio utisak da je panika nastala zbog toga što četnici već ulaze u grad, iako nije bilo tako. Naoružane grupe boraca su se pokušale probiti kroz masu kako bi, ipak, zavele neki red, ali to je bilo nemoguće. Žene i djeca su bili zgnječeni, padali su jedni drugima pod noge, bili su pregaženi, neki su izdahnuli pod nogama mase, borci su iz mitraljeza ispaljivali rafale u zrak kako bi se masa “urazumila”, ali ništa od toga nije pomoglo. Ljudski stampedo se kao ogromna rijeka od tjelesa njihala sad na jednu, sad na drugu stranu.

Moglo se vidjeti kako neki mašu njemačkim markama. Iz mase su izvirale dignute ruke, mašući parama kroz zrak. Ljudi su nudili sve što imaju kod sebe, samo da ukrcaju porodice u kamione.

Danci su bili zaprepašteni. Vozači su, ne znajući šta da rade, sjedili u kabinama, dok jednog trenutka neko nije naredio da šleperi krenu po svaku cijenu. Ni danas ne znam kako se nije dogodilo da šleperi ne pregaze ljude koji su uporno pokušavali uskočiti u pokretu.

Konvoj se nekako formirao i hiljade ljudi je ostalo na trgu ispred robne kuće. Mnogi su plakali jer nisu uspjeli da se ukrcaju.

– Doći će za nekoliko dana drugi konvoj – povika neko.

I zaista, nakon dan-dva, Danci su ponovo stigli. Nije trebalo puno da se na trgu ispred robne kuće, gdje je skladištena humanitarna pomoć, skupi na hiljade ljudi.

Bilo je još jutro. Konvoj je trebao uskoro da napusti Srebrenicu. Nas četvero smo sjedili u kući. Gledali smo jedno u drugo. Nas trojica smo pokušavali, već od prethodne noći, mamu ubijediti da i ona s konvojem ode za Tuzlu.

– Pa šta ću ja bez vas – govorila je sa suzama u očima – kako da vas ostavim ovdje?!

– Mama – ubjeđivali smo je ja i brat – ako krenemo kroz šumu, bit će lakše nama trojici ići bez tebe. I bit će nam lakše kada znamo da si ti na sigurnom.

– Prošli smo sve ovo zajedno, pa ćemo i ovo što predstoji – govorila je ona – šta ćete jesti bez mene?! Evo stižu konvoji i nećemo više biti gladni. Možda će prestati pucanje. Bit će bolje, sigurno.

– Svi, ko god može, šalju žene i djecu za Tuzlu i ti bi trebala poći – nastavio je ubjeđivati je otac – Ne brini za nas. Snaći ćemo se.

– Ja bez vas ne idem. Ja da se spašavam, a da vas ostavim ovdje, neću. Ako se vama nešto dogodi, šta će i meni život?! Ja ne idem nigdje od vas.

Bilo je jasno da mama neće otići.

– Hasib eno hoće da ide sa Zehrom – reče otac misleći na svog najstarijeg brata i njegovu ženu.

– Pa oni imaju puno hrane! Neće to nositi! Odoh ja odmah! – povikao sam i skočio na noge.

Istrčao sam na ulicu i nisam stao sve do kuće u kojoj je bio smješten Hasib. Taman sam stigao na vrijeme, jer je on u tom momentu zaključavao vrata. Pored njega je stajala strina Zehra.

– Aha – povika Hasib – evo nama Haska da nam pomogne. – Hajde, ti znaš ove dole, a znaš i taj strani jezik. Rekoh, da zamoliš ove vozače da nas prime. Možda bi nas primili i u kabinu. Šta misliš da im damo šta maraka, evo ja imam još nešto što mi je ostalo para? – i izvadi nekoliko plavih novčanica iz džepa.

– Ma kakva kabina, Hasibe?! Može se jedino probati pozadi, u prikolicu, k'o i svi drugi – kažem mu ja. Znao sam da je Hasib negdje najesen zakl'o kravu i osušio meso. Imao je nekoliko stotina kila mesa, ali, kao i svi drugi, to je čuvao samo za sebe. Nadao sam se da je od toga ostalo barem nešto, da nisu sve pojeli on i Zehra. A pretpostavljao sam da je imao i brašna, šećera i drugih namjernica koje je mogao dobiti u zamjenu za meso.

Stigli smo do kamiona i ugledali smo jedan gdje je gužva bila najmanja. Na moje iznenađenje, masa nije bila blokirala put ka vratima prikolice i ja Hasiba i strinu nekako uguram pozadi.

– Šta ako te skinu četnici u Bratuncu? – kažem ja Hasibu.

– Ma neće valjda – reče on. Strina Zehra je samo šutjela.

Upali se motor kamiona. Hasib iz džepa izvadi nešto i tutnu mi u ruku. Evo ti ključ od moje sobe – reče – ima još hrane. Ostalo je svega.

Čim je kamion zamak'o za okuku, ja sam sprintom ustrčo uz brdašce do Hasibove sobe.

Međutim, sve se dogodilo tako brzo da sam jedva uspio vidjeti leđa i prepoznati svog rođaka (neću mu otkrivati ime u ovoj knjizi) koji je iskoristio priliku dok sam ja Hasiba i Zehru pratio do kamiona. On je nogom razvalio vrata i zgrabio nekoliko vreća, onih sa brašnom, dakle one najdragocjenije.

Udariše mi suze na oči od bijesa, samosažaljenja i zbog činjenice da sam prepoznao meni dragog rođaka, možda najdražeg, kako mi ispred nosa odnese skoro svu hranu koju je, valjda, Hasib bio namijenio mojoj porodici.

Opsov'o sam mu majku i vikao sam iz petnih žila, dok se on trkom udaljavao u pravcu zgrade gdje je živjela njegova porodica. Nije se ni okrenuo.

Plakao sam i dalje. Uđem onda u sobu i vidim da je sve ispremetano. Ali, nadao sam se da u toj žurbi on nije mogao naći baš sve. Nakon detaljne pretrage svih polica i ladica, našao sam dvije kile šećera i još nekih sitnica. Sve u svemu, nekoliko kilograma. Ali, mi šećera nismo imali već mjesecima, ni grama, i ovo je bilo makar nešto što će nas donekle vratiti u život.

Tu večer smo pili mlijeko u prahu, ali zašećereno. Uživali smo u ukusu.