Ratovi, osvajanja, bjesovi, čak i potresi koji su česti u balkanskom kršu, štedjeli su ga više od četiri stoljeća. Počeli su ga rušiti “Srbi”, a dovršili “Hrvati”. Stavljam im imena pod navodnike – da te kršćanske i hrišćanske talibane, koji su htjeli iskorijeniti tragove islamske civilizacije, ne poistovjetimo s onim Hrvatima i Srbima koji su podijelili s nama suze za Starim. I stid, također

 

Predrag MATVEJEVIĆ

Ovaj tekst o Mostaru i mostu srušenu u mome rodnom gradu
posvećen je žrtvama Srebrenice

 

Stari most bio je ponos našega grada – dok je Mostar doista bio gradom. Dugo smo bili, više od deset godina, bez jednoga i bez drugoga. Nismo se imali čime dičiti.

Je li most bio stvarno srušen i zar nam se to moglo dogoditi? Takva su pitanja postajala morom koja nas nije napuštala od dana kad su granate prelomile i dotukle Stari most u Mostaru, u studenome 1993. godine. Vidjeli smo ga i dalje sklopljenih očiju onakvoga kakav je bio, osjećali smo ga gubeći iz vida njegov lik. “Tu je i ostat će tu”, protivili smo se očevidnosti. Uvjerili smo sami sebe da je njegova odsutnost samo prividna ili privremena, zapravo nestvarna.

Podsjećao sam svih tih godina, i sebe i druge, na ljepotu naše ćuprije, smionost njezine gradnje, bjelinu kamena od kojeg je istesana, na sliku koju pruža danju i noću, pod suncem koje je u krševitu kraju žešće i po mjesečini koja je blaža. Podignuta je pod Otomanskim Carstvom, ljeta 1566. godine po kršćanskome kalendaru, godine 944. po islamskoj Hidžri. Kažu da je na jednoj staroj ploči nekoć pisalo arapskim slovima: “Most podiže neimar po imenu Hajrudin, za vladavine Sulejmana Veličanstvenog.” Riječ most, koja je u imenu Mostara, zajednička je svim slavenskim jezicima.

Zvali smo ga “Stari”, kao što mladići zovu oca ili drugara. Nalazili se “na Starom”, kupali “pod Starim”, najhrabriji među nama skakali su “sa Staroga” u rijeku “najzeleniju na svijetu”, našu Neretvu. Bili smo doista uvjereni da je bistrija od svih voda. Uz obalu su, s obje strane, visoke i oštre stijene koje Mostarci nazivaju pećinama. Svaka ima svoje ime, poneka i nadimak, od milja: “Zelenika” nad kojom raste divlja smokva i ljuti šipak,“Šuplja” pod kojom je opasan vrtlog (“kapak”, po mostarski), veliki i mali “Soko” nadomak ušća skromne pritoke Radobolje; odmah do njih je “Glavar”, nalik molu u nekoj skromnoj luci, te, na suprotnoj obali, dva “Duradžika”, viši i niži – na kojima su se dječaci pripremali da “skoče s ćuprije”, najhrabriji čak i naglavce, leteći “poput laste”. Na te su hridi, kao i na sam most, slijetali galebovi s mora.

Tu je, nadomak, naše Jadransko more.

Mostarci su bili ponosni što vide ljude koji dolaze iz svijeta i dive se njihovu mostu. Svatko se od nas prisjeća seljaka koji prolaze njime s prtinom na leđima, ovaca koje za sobom ostavljaju bijele pramenove, koza i brabonjaka što ostaju za njima, jogunastih mazgi i mula, uporne magaradi, mršavih konja kojima zvone kopita, nanula kojima mlade žene klepeću po kamenim pločama. Unaokolo su brda, svijetla i mjestimice plavičasta; uz rijeku užarena pržina, kraj korita izvori u kojima se hladi bostan. Ljeti pripeče zvizdan po kamenjarima i gradskim pločnicima, zimi navali bura riječnom dolinom, od Jablanice i Konjica prema ušću: “Duni, vjetre, malo sa Neretve!”, pjevalo se i ljeti i zimi, i po zvizdanu i po buri.

Ratovi, osvajanja, bjesovi, čak i potresi koji su česti u balkanskom kršu, štedjeli su ga više od četiri stoljeća. Počeli su ga rušiti “Srbi”, a dovršili “Hrvati”. Stavljam im imena pod navodnike – da te kršćanske i hrišćanske talibane, koji su htjeli iskorijeniti tragove islamske civilizacije, ne poistovjetimo s onim Hrvatima i Srbima koji su podijelili s nama suze za Starim. I stid, također.

Kad se sruši takva gradnja, ostane obično, s jedne ili druge strane, uz bokove, manji ili veći patrljak. Najprije mi se činilo da se sav most stropoštao ne ostavivši ništa za sobom, da je ponio u ponor i pećine što su ga podupirale i kamene kule, “Taru” i “Halebiju”, koje su bdjele nad njim, i grude zemlje hercegovske što su uza nj prijanjale. S obje strane ostali su samo ožiljci, i ništa drugo.

Naš je Stari bio više nego običan most ili spomenik. Služio je svima, sve je povezivao. U nj su ugrađena pamćenja naraštaja, postao je znamenom grada Mostara. Nije spajao samo obale nego i strane svijeta: na njemu su Istok i Zapad pružili ruku jedan drugome. Moguće je bilo oboriti ga, ali ne i poništiti. Ostao je u nama. Krili smo jedni od drugih koliko ga žalimo.

*

Pokušaji obnove Staroga mosta nisu bili sretni. Započinjalo se na mahove, ostajalo na pripremama, svaki put iznova. Najvjerojatnije zato što sami nismo bili okupljeni oko njega ni dovoljno bliski jedni drugima. Strani su stručnjaci bili spremniji od nas da se uhvate ukoštac s obnovom: francuski, mađarski, talijanski i napokon turski, koji su dostojno dovršili gradnju. Imalo se što naučiti u takvu poslu. Tko još pamti imena kamenja u ovom kraju – tenelije s Mukuše, miljevine ili breče uz korito Neretve, Drežnice ili Bune? Rabi li još itko stare alate – čaklju, pritegaču, uprnjak? Ne zaboravimo drevne majstore, hercegovačke, dalmatinske i druge, koji su u ovom kraju tesali i klesali mramorove – spomeničke ploče u Mogorjelu, stećke u Radimlju, nišane u Blagaju, urezujući dlijetima u kamen svoje oporuke. Pod tim su stijenama “kosti naših pradjedova”, kršćanskih, hrišćanskih, bogumilskih ili muslimanskih, pravovjernih i heretičnih, svih naših.

*

Budimo zahvalni prijateljima koji su nam pritekli izdaleka i pomogli da se podigne most sunovraćen u rijeku i nesreću. Latili su se posla trijezno i nenametljivo. I nas su nastojali uključiti u nj. Potaknuli su nas da, nakon svega što se dogodilo, povratimo vjeru u sebe i povjerenje jednih u druge. Sve ostalo ovisit će odsad o nama samima. Predosjećali smo čas – čekali smo ga s tugom i nadom – kad će naš most ponovo nadvisiti rijeku. I, eto, sad je tu, pred nama. Ljudi dobre volje zajedno će ga prihvatiti, nastojeći da opet postane zajedničkim.

Jer stara ćuprija zapravo nije posve dovršena. Izgleda previše nova, bjelja nego što je bila, drukčija nego što nam je ostala u pameti. Nedostaje joj patina koju je imala. Vratit će je tek godine koje su pred nama, mostarske kiše proljetne i jesenje te, više od svega, stopala onih koji će mostom prolaziti s jedne strane na drugu – slobodnih građana, oslobođenih predrasuda nacionalnih i vjerskih, što ne znači lišenih prava na nacionalnost ili vjeru. Oni će sigurno, s manje isključivosti i više tolerancije – s manje zaostalosti i više modernoga duha – postavljati pitanja i tražiti odgovore na njih: zašto se sve ovo dogodilo i zar se nije moglo izbjeći? Razmišljat će o onome što je bilo te kako može i mora biti.