Kažu da je nana doktoru podrobno ispričala sve što ju je mučilo, sve što je bačeno u njen bunar iz kojega nije nalazila izlaza – sve one nožekanje koje su onomad i nju preklale, sve one puščetine koje su i nju ustrijelile, pa sad više ništa ne vidi i ništa ne osjeća osim kostiju svoga muža i sina koje je bole pri svakom koraku u njezinom vlastitom tijelu. Doktor je, činilo se, suosjećajno šutio, kao da je nešto znao o njenoj boli. Šutio i ni riječ nije rekao, ali se pokazao kao pažljiv slušatelj. Sve mu je ispričala, kao da priča haškom istražiocu, kao da će njena priča pomoći da se zlo više nikada ne ponovi.
 i onda su ih identificirali. Eto, barem to. Barem sam te dvije kosti mogla ukopati”, rekla je doktoru na kraju priče, a on je mirno pozvao svoju asistenticu da započnu s tretmanom. Ništa nije osjećala dok je doktor rukama kružio iznad njene mahrame. Nije joj se svidjelo to vradžbinsko prčkanje oko glave, a na koncu, nit joj je bilo bolje, nit joj je bilo lošije. “Reiki‑metoda”, rekao je doktor i dodao da ne brine jer će joj uskoro biti bolje. <em>“Kiki-riki sihirbaz”,</em> pomisli nana ljuta na sebe što se upustila u ovu avanturu.</p>
<p>“Nano, tvoji su energetski meridijani sada usklađeni, poravnao sam srčanu i pupčanu čakru s onom solarnom u jednu duhovnu harmoniju”, zaključi doktor.</p>
<p>Htjela je platiti, ali doktor joj je rekao da on ne prima novac za pomoć koju pruža ljudima u nevolji, ali ako želi, da ostavi neku donaciju u predvorju. “Pih”, čulo se dok je nana u kutiju ispuštala kusur od taksija i krenula natrag prema hotelu svjesna da joj mimo namaza i meleća ništa drugo ne može pomoći.</p>
<p>Priča se, a podaci o ovom događaju oskudni su, kao što je bila oskudna i nanina utjeha, da se vratila u svoj gradić u kojem je počinjen genocid i da je neko vrijeme nastavila sa svojim životom. Priča se da su preostali Bošnjaci u istočnoj Bosni, duboko u noć, kada je uhapšen politički vođa genocidnih jedinica Vojske RS-a Radovan Karadžić, slavili, glasno tek toliko da im neko ne baci kašikaru u avliju.</p>
<p>Ujutro je komšinica pokucala na nanina vrata. Niko nije odgovarao. Kada su uspjeli ući u kuću, koju nikada nije napustila tuga, starica je sjedila u svojoj fotelji s daljinskim upravljačem u rukama. Sa zidnih ramova gledale su je fotografije njenih najmilijih, njeno društvo za samoću, njena kostobolja.</p>
<p>Niko, međutim, nije znao što je u jednom trenutku skamenilo staričino srce, a potom i tijelo. Priča se da je nana na dan kada je uhapšen Radovan Karadžić gledala dnevnik i umjesto Dr. Krvnika, Dr. Radovana Krvnika, prepoznala Dr. Dragana Dabića, istog onog koji joj je “reiki‑metodom” u Beogradu liječio nesnosnu mučninu.</p>
<p>Dugo su doktori preispitivali nanino stanje. Nit je bila živa, nit je bila mrtva. “Prvi slučaj petrifikacije, žena u poodmakloj životnoj dobi se okamenila”, zapisali su u ljekarskom izvještaju.</p>
<p>Jedino su njene oči, plave oči nagrizene mrenom, neumorno kolutale iščekujući Dan Pravedni, kada će se kosti svih kostiju sastaviti.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
