Careva džamija, kao ni druge carske džamije, nije imala vakufske imovine. Službenici su finansirani iz carske hazne. Uprkos toj činjenici, kako piše Hasan Eminović, stari su je Stočani stalno ukrašavali i o njoj se brinuli putem svojih vakufa. Poklanjali su svoju imovinu kao trajno dobro, a sav prihod bio je podređen njenom funkcioniranju

Piše: Hamza RIDŽAL

Ove godine navršava se pola milenija od izgradnje Careve džamije u Stocu, objekta kojem stolačka čaršija duguje svoj razvitak. Iz historijskih dokumenata i popisa stanovništva jasno je da je upravo ova džamija udarila temelje stolačkoj čaršiji i društvenom životu u ovoj kasabi. U sumarnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1468/69. godine, Stolac, s drugim imenom Viduška ili Vidoška, kako navodi Azra Gadžo-Kasumović u tekstu Stolac u osmanskom periodu, opisuje se kao naselje s 3 vinograda, 11 kuća, 6 neoženjenih i 4.524 akči prihoda, i pusto mjesto Stolac / Istolce s dva vinograda, polovicom mlina s prihodom od 500 akči godišnje. Krajem 15. stoljeća stolačka čaršija počinje svoj razvitak oko velike čatrnje, ispred sadašnje Čaršijske džamije. Početkom 16. stoljeća započinje pretvaranje u to doba nenaseljenog prostora u kasabu. Uz staru čatrnju, na mjestu Stare musale, započela je gradnja Čaršijske džamije, poznate u narodu i kao Stari mesdžid, Carska džamija, Džamija jedanaest direka, Džamija na tepi, a u pisanim izvorima navedenim imenima dodaju se imena tadašnjeg cara sultana Selima Javuza.

Čaršijska džamija sagrađena je 1519. godine i predstavlja najstariju poznatu veću građevinu u stolačkoj čaršiji i jednu od najvećih u Hercegovini tog vremena. Izgradio ju je sultan Selim‑han, o čemu su svjedočila dva natpisa na turskom jeziku ispred ulaza u džamiju. Uz Čaršijsku džamiju, još je sagrađen mekteb (sibjan mekteb), a oko nje je podignut harem. Stolačka tepa, kao prostor na kojem se odvijao društveni život, nastala je neposredno ispred džamije, a okružena je dućanima koju su strukturirali čaršiju, a koji su uz džamiju također bili vakufsko dobro.

Historijski nastanak i razvoj javnih ustanova, dobrotvornih institucija, javnih, trgovačkih, proizvodnih i drugih objekata, koji su sačinjavali stolačku čaršiju, vezan je za uspostavu vakufa. Brojni stolački vakufi u čaršiji zagubljeni su i uništeni. Sačuvani su uglavnom dokumenti o vakufima koje su održani u fizičkom obliku do 1993. godine. U Stocu i okolici registrirano je više od osamdeset vakufa, više nego u svim ostalim hercegovačkim mjestima, izuzev Mostara. Među stolačkim vakifima najznačajnije zadužbine ostavili su Silahdar Husein-paša, hadži Salih Buro, Ismail-kapetan Šarić, hadži Alija Hadžisalihović i Ali-paša Rizvanbegović.

Stolačka čaršija bila je carska čaršija “suki sultani” ili središnji javni gradski trg, na kojem su čitale i javnosti obznanjivale carske naredbe (fermani), vršile javne prodaje pokretne i nepokretne imovine, pozivani ratnici u bitke… Daljnjim razvojem vakufa u Stocu oko džamije sagrađeni su dućani, a jugoistočno od nje prostirao se harem. Veliki harem bio je smješten iza niza dućana i magaza sjeveroistočno od džamije. Sjeverozapadno od ulaza u džamiju, na prostoru omeđenom dućanima i musafirhanom, održavala se trgovina poljoprivrednim proizvodima. Taj prostor zove se tepa. Tu, kao i u većini bosanskohercegovačkih čaršija, bili su izmiješani sadržaji sakralnih, javnih humanitarnih ustanova, zanatskih radnji, trgovine i zelene pijace. Dio običajne predaje bio je pazarni dan, snažan etnološki činitelj oblikovanja stolačkog naslijeđa, kada su se u središtu grada okupljali stanovnici okolnih naselja i uz trgovinu razmjenjivali predaje, narodne običaje, sadržane u nošnji, pjesmama i prodaji ručno rađenih predmeta. U Stocu je miješanje tih sadržaja sačuvano do sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada je sagrađena nova tepa na mjestu Čaršijskog ili Askerskog harema, jugoistočno od Careve džamije.

Kako se navodi u Odluci Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika iz 2003. godine, kada je Careva džamija proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, sačuvana su dva objekta u džamijskoj cjelini koja su, po svemu sudeći, stariji od džamije. “U njezinom dvorištu, lijevo od ulaza u sofe, sačuvani su stara čatrnja i kamen usmjeren prema kibli, koji je služio kao namaz-taš. Namaz-taš (kamen na kome se obavlja molitva na otvorenom prostoru – kamena sedžada) kao oznaka mjesta za obavljanje molitve i usmjerenja prema kibli, smješten je lijevo od ulaza u džamijske sofe. Sve do 1939. godine, kada je prekriven slojem betona, stari namaz‑taš služio je kao čisti kamen na koji niko nečistom ili obuvenom nogom nije stao i na kome je bilo osigurano mjesto klanjanja putniku namjerniku”, piše u Odluci. Još se navodi da postoji predaja kako su još u 14. stoljeću u Bosni i Hercegovini postavljani slični kamenovi, ali to ne može biti korišteno za utvrđivanje stvarnog vremena postavljanja kamena koji je obilježavao smjer kible u središtu današnjeg Stoca.

Prvi pisani trag koji svjedoči da su Čaršijska džamija i stolačka čaršija bile u lošem stanju potječe s kraja 19. stoljeća. Krov džamije bio je oštećen, a mnogi dućani zatvoreni, što svjedoči i o teškim ekonomskim prilikama kroz koje je Stolac prolazio u to doba.

Početkom 20. stoljeća javljaju se i prvi pokušaji iskrivljavanja historije i isticanja kako je na mjestu Čaršijske džamije prvobitno bio sagrađen pravoslavni manastir.

“U predtursko doba nalazio se nasred stolačke čaršije pravoslavni manastir i groblje oko njega. Priča se da je džamija sagrađena na temeljima manastira i da se ova mahala ranije zvala Carina”, pisalo je 1902. godine u časopisu Srđ. Ovaj navod, koji Ivo Banac pripisuje Milanu Rešetaru, skrivanom iza pseudonima Šetar, prihvaćen je kroz cijelo stoljeće kao nagađanje koje se usputno spominjalo i koje nije bilo moguće provjeriti. Nakon što je 1993. godine srušena Čaršijska džamija i cijela čaršija u Stocu, lokalne vlasti i lokalna katolička crkva pozivali su se na navod iz Srđa tvrdeći da je džamija bila sagrađena na temeljima katoličke crkve. Kako se ističe u Odluci Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, tokom 2001. godine, prije pristupanja rehabilitaciji srušene džamije, provedena su opsežna istraživanja koja su pokazala da na prostoru objekta džamije nema dubljih slojeva, da su džamijski temelji kompaktni i rađeni istovremeno sa zidovima, a da na ostacima zidova nisu vidljive promjene poput zazidavanja otvora, prezidavanja i slično. Tokom radova na rehabilitaciji džamije snimljeni su svi iskopi koji su rađeni, u zemlji su nađeni fragmenti od oko 160 nišana za koje nisu postojali raniji snimci, a nije pronađen ni jedan trag starije gradnje. Navod iz Srđa, kako se ističe u Odluci, pokazao se potpuno neutemeljenim.

Važno je istaknuti kako je skrnavljenje Careve džamije i njenog harema, prije nego su definitivno uništeni 1993. godine od politike presuđene za udruženi zločinački poduhvat, počelo još polovinom 20. stoljeća. U samom središtu čaršije, uz Čaršijsku džamiju, prostirali su se haremi sa starim grobljima, od kojih su najveća bila smještena jugoistočno i sjeveroistočno od džamije. “Godine 1955. državni sekretarijat za poslove opšte uprave i budžeta NRBiH, na prijedlog Narodnog odbora sreza stolačkog, donio je rješenje da bude izvršena eksproprijacija harema Čaršijske džamije u površini od 1.536 m² u svrhu izgradnje dječijeg igrališta. Tako je uništeno staro Askersko groblje neposredno uz džamiju, jugoistočno od nje.

Iste godine Državni sekretarijat za poslove opšte uprave i budžet NRBiH donio je rješenje kojim se odobrava Narodnom odboru sreza stolačkog da izvrši potpunu ekspropijaciju groblja smještenog sjeveroistočno od Čaršijske džamije, na k. č. broj II/322, poznatog kao Veliki harem, u ukupnoj površini 8.340 m² u svrhu izgradnje niže realne gimnazije u Stocu. Tijekom vođenja postupka eksproprijacije, načelnik Upravno-pravnog odjeljenja Državnog sekretarijata piše NO stolačkog sreza: ‘Molite se da preispitate obim eksproprijacije, pošto je mišljenje ovog Sekretarijata da je površina zemljišta od 8.340 m² suviše velika za navedenu svrhu.’ Na to sekretar NO stolačkog sreza odgovara: ‘(…) Smatramo da nije prevelika, obzirom da škola treba da ima školsko dvorište, kao i to da se na tom prostoru nalazi spomenik palim borcima iz II svjetskog rata’”, navodi se u Odluci Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.

Pri izgradnji gimnazije i spomenika palim borcima iz Drugog svjetskog rata srušen je niz dućana i magaza ispred Velikog harema, koji je pripadao stolačkim vakufima i predstavljao dio stolačke čaršije. Mekteb u dvorištu džamije srušen je u isto vrijeme kada je vršena eksproprijacija džamijskog zemljišta, a na njegovom mjestu sagrađena je prodavnica s ravnim krovom. Sedamdesetih godina 20. stoljeća nastavljeno je razaranje stolačke čaršije, kada je niz dućana zamijenjen sadašnjom robnom kućom i trgovačko-administrativnim objektom, u kojem je smješten dio općinskih službenih prostorija.

U ljeto 1993. godine Čaršijska džamija s cijelom stolačkom čaršijom je srušena, a njeni ostaci su kamionima odvezeni u korita rijeka Bregave i Radimlje. Dana 22. augusta 2001. godine počela je ponovna izgradnja Čaršijske džamije, tog vrijednog spomenika orijentalno-islamske kulture. Džamija je svečano otvorena u augustu 2003. godine.

Zanimljivo je da Careva džamija, kao ni druge carske džamije, nije imala vakufske imovine. Službenici su finansirani iz carske hazne. Uprkos toj činjenici, kako piše Hasan Eminović, stari su je Stočani stalno ukrašavali i o njoj se brinuli putem svojih vakufa. Poklanjali su svoju imovinu kao trajno dobro, a sav prihod bio je podređen njenom funkcioniranju. Hivzija Hasandedić bilježi petnaestak takvih vakufnama. U jednoj od njih vakif je odredio da se kupuje i sadi cvijeće u njenoj avliji. Cijeli privredni i kulturni život Stočana vezan je upravo za ovu džamiju kao centralno mjesto društvenih zbivanja.

U osamdeset stolačkih vakufnama, koje se odnose na zgrade, posjede, kuće i poslovanje skoro centralno mjesto zauzimaju četiri gradske džamije, a među njima posebno Careva džamija. Sličan tretman ima i u sidžilu stolačkog kadije (1205–1228. hidžretske godine). I Šarića džamija, džamija Ali-paše Rizvanbegovića i hadži Alije Hadžisalihovića izgrađene su kao posljedica i potreba živopisnog duhovnog pulsiranja džemata Careve džamije. Uz Carevu džamiju, s vremenom je formiran i centralni gradski trg. Na njenom trgu je kao zadužbina Silahdar Husein-paše izgrađena musafirhana, a preko puta nje i sahat-kula. Sve to svjedoči o tome da je Careva džamija bila žila kucavica stolačke čaršije, a to će, Božijom odredbom, i ostati.