Lejla Akšamija, profesorica matematike i informatike, penzionirana direktorica Prve bošnjačke gimnazije, kćerka Alije Izetbegovića

Razgovarao: Filip Mursel BEGOVIĆ

Lejla Akšamija, kćerka Alije Izetbegovića, rođena je 1950. godine u Sarajevu, gdje je završila Drugu gimnaziju i Prirodno-matematički fakultet. Radila je kao programer u IPSA-i i “Energoinvestu”. Zatim je zaposlena kao profesorica u sarajevskim srednjim školama, u Prvoj gimnaziji, Medicinskoj školi i Zubozdravstvenoj školi. Jedan dio ratnog perioda devedesetih godina 20. stoljeća provodi u Konzulatu Bosne i Hercegovine u Istanbulu, gdje radi na povjerljivoj pošti i organizira eksteritorijalnu školu u kampu s 3.000 bosanskohercegovačkih izbjeglica. Drugi dio svog radnog vijeka provela je u Prvoj bošnjačkoj gimnaziji. S timom koji je osnivao ovu obrazovnu instituciju od samih početaka radi na izgradnji gimnazije i nastavnog procesa, kao i na uvođenju Cambridge sistema. Na mjestu direktorice dočekuje penziju. Majka je dvije kćerke i ima četvero unučadi. Za Stav govori o svom rahmetli ocu, pokretanju Prve bošnjačke gimnazije i historiji koja se dešavala pred njenim očima.

STAV: Možete li nam približiti period nakon izlaska Vašeg oca iz zatvora? Govori se o nevjerovatnoj brzini odigravanja historijskih događaja. Koja su Vaša sjećanja na period uoči prvih višestranačkih izbora u BiH?

AKŠAMIJA: Ponekad se čini da se neki datumi u našim životima ne podudaraju sasvim slučajno. Sjećam se da je otac izašao iz fočanskog zatvora 25. novembra 1988. godine, a samo dvije godine kasnije, baš na taj isti datum – Dan državnosti BiH – otišao na sastanak sa sedmočlanim Predsjedništvom koje je izabrano na prvim višestranačkim izborima 18. novembra 1990. godine.

Tokom te dvije godine veoma je uživao u društvu svoje porodice, upoznavao se i družio s unučicama koje su se rodile u vrijeme njegovih zatvorskih godina. Međutim, na evropskoj političkoj sceni dešavale su se neočekivane stvari. Rušenje Berlinskog zida 1989. godine najavilo je kraj totalitarnim komunističkim režimima i zaprijetilo miru na jugoslavenskom tlu. Liberalna štampa donosila je ideje o promjeni komunističkog sistema. Režim se branio osuđujući secesionističke namjere koje su dolazile iz Slovenije i Hrvatske. Sve je ispočetka djelovalo slobodarski i osvježavajuće.

Nažalost, odgovor nacionalista, prvo iz Beograda, a zatim iz Zagreba, zaljuljao je političku scenu Jugoslavije. Otac mi je sve češće izgledao zamišljen i zabrinut – primijetila sam da je zaplakao jedne večeri dok je gledao vijesti o izbjeglicama iz Pakraca. Njegov idealizam susreo se s okrutnim djelima pobješnjelog nacionalizma, koji je sve više ličio na sramni pakt Cvetković-Maček o podjeli BiH i raseljavanju naroda. Znala sam da moj otac ne pripada onoj vrsti ljudi koji gube hrabrost i sklanjaju se ustranu kada politička situacija traži lidere. U to vrijeme muslimanski narod je trebao svoje intelektualce. Znam da je pokušavao animirati neke od poznatih imena. Nažalost, kod njih nije bilo hrabrosti jer je još uvijek bio na snazi zakon koji je zabranjivao političko djelovanje izvan Saveza komunista. Tako je Alija ponovo rizikovao agitirajući na cijelom teritoriju Jugoslavije za osnivanje stranke koja će predstavljati Muslimane i one građane koji bi se slagali s programskim ciljevima pokreta. Za osnivanje Stranke demokratske akcije (SDA) okupio je četrdeset uglednih građana, profesora, ljekara, umjetnika i studenata koji su bili spremni rizikovati svoju slobodu. Proklamirajući šesnaest osnovnih principa Deklaracije SDA, Alija je na veličanstven način svjedočio slobodu političkog djelovanja na Osnivačkoj skupštini u “Holiday Innu” u Sarajevu 26. maja 1990. godine. Svoje izlaganje završio je riječima: “Džinovski pokušaj stvaranja ‘raja na zemlji’ bez Boga i čovjeka, pa i protiv Boga i čovjeka, završio je potpunim neuspjehom.”

Gledala sam ljude kako plaču od sreće i ponosa jer se historija dešavala pred našim očima! Znali smo da stavovi izneseni u Programskoj deklaraciji na neki način najavljuju i tešku borbu za položaj muslimanskog naroda, ali i za BiH.

STAV: Kako ste se nosili s pojačanom pažnjom javnosti? Naime, napadi na porodicu Izetbegović nisu do danas stali. Podvaljuju se nevjerovatne konstrukcije, Vašeg oca se i dan-danas optužuje za nevjerovatna djela. Primjerice, da je bio pripadnik Handžar divizije, da je Islamsku deklaraciju ugradio u Statut SDA, da je bio kosovac itd., itd.

AKŠAMIJA: Pa na neki način sam navikla na pomisao da bi me neki ljudi posmatrali kao kćerku zatvorenika, a kasnije kćerku predsjednika. Nastojala sam svojim načinom života i odnosom prema ljudima steći njihovo povjerenje. Mislim da nisam izgubila prijatelje, ali ono na šta se nikad nisam navikla jesu laži i konstrukcije, naprimjer, ta o Handžar diviziji ili izjednačavanju Islamske deklaracije i Programske deklaracije SDA. Moj otac nikada nije bio pripadnik Handžar divizije. On je bio član organizacije “Mladi muslimani”, koja je u svom programu imala kulturni preporod muslimana. Da je Alija pripadao Handžar diviziji, komunistička vlast bi ga 1946. godine osudila za to, a ne bi morala izmišljati njegovo političko djelovanje protiv države.

Onaj ko postavlja jednakost između Islamske deklaracije i Programske deklaracije SDA, taj potcjenjuje svoje sljedbenike jer ih smatra nepismenim ili lijenim ljudima koji nisu u stanju pročitati i zaključiti da se Islamska deklaracija odnosi na islamski svijet, a Programska deklaracija SDA je osnivački akt stranke, platforma kojom se samo možemo ponositi jer proklamira ljudske slobode, zaštitu manjina, vladavinu zakona i očuvanje BiH kao cjelovite i zajedničke države njenih naroda i građana bez majorizacije.

Osim toga, neki mediji zlurado tvrde da Alija Izetbegović nije upozoravao na mogućnost rata, međutim, njegovo obraćanje na 1. kongresu SDA 29. novembra 1991. godine ukazuje na to da je on pokušao osvijestiti susjede koji su pokazivali aspiracije prema teritoriji BiH, šaljući im poruku šta će se desiti ako zametnu rat u Bosni i Hercegovini: “Rat u današnjoj Bosni bi bio totalni rat. […] Armija šparta Bosnu uzduž i poprijeko, […] a neki novi kartografi potpuno lišeni svijesti da sjede na buretu baruta iscrtavaju neke nove karte i naveliko dijele Bosnu. […] Ako bure baruta eksplodira, nestat će sve u dimu i sramoti, i kartografi, i generali, i sve stranke, i sve vođe, svi zakoni i institucije, i najveći dio onoga što je na ovom prostoru godinama izgrađeno mukotrpnim radom desetina generacija. Pošto imaju nesreću da su neuništivi, ostat će samo tri iskrvavljena i poražena naroda, izbezumljena i srozana na granice barbarstva.”

STAV: Međutim, bez obzira na sve napade, bez sumnje, ugled i ostavština Alije Izetbegovića u narodu nisu poljuljani. Naime, bez obzira na trud osporavatelja, njegov ugled ne hlapi, zar ne?

AKŠAMIJA: Veliki broj nagrada i priznanja, koje su došle i s Istoka i sa Zapada, svjedoči o ugledu koji je Alija Izetbegović zaslužio svojom principijelnošću i dosljednošću. Ono što je ključno kod jednog čovjeka, u ovom slučaju političara Alije Izetbegovića, jeste upravo dosljednost, odnosno sklad između onoga što je govorio, pisao i toga kako je djelovao kao osnivač političke stranke, predsjednik Predsjedništva u ratu i miru i vrhovni komandant oružanih snaga tokom rata.

Da je bio dosljedan i pravičan, dobro znaju i oni koji permanentno pokušavaju oboriti njegov autoritet. Jasno je zašto to rade neprijatelji Bosne i Hercegovine! Jer, ako bošnjački narod poštuje vođu kao što je bio Alija, onda i bošnjački narod zaslužuje poštovanje i s njim se mora računati kada je riječ o državotvornosti Bosne i Hercegovine. No ako se bosanskom narodu svakodnevnim lažima, omalovažavanjem Izetbegovićeve ličnosti i podvalama podriva njegov autoritet, tada će vremenom većina mladih ljudi zaboraviti na historijske činjenice da je u teškom vremenu, dok su civili protjerivani i ubijani, žene i djevojčice silovane, predsjednik Izetbegović sjedao za pregovarački stol licem u lice s vođama tih hordi jer se nadao da će tako skrenuti pozornost svjetske javnosti da pomognu državi koju su priznali i narodu kojem su nametnuli embargo na oružje.

Ja se ipak nadam da bosanski narod neće podleći toj permanentnoj medijskoj kampanji i da će buduće generacije koje budu čitale njegove knjige, a koje su prevedene na više od deset svjetskih jezika, upoznavati ličnost i borbu Alije Izetbegovića kako bi sami donijeli sud o njegovom intelektualnom i političkom naslijeđu.

STAV: Sjećate li se perioda tokom potpisivanja Dejtonskog sporazuma? Kakve je dileme imao Alija Izetbegović?

AKŠAMIJA: Tih dana sam ga rijetko viđala jer je imao mnogo sastanaka i dogovora oko uvjeta koje naša strana mora postaviti da bi se dogovorio što pravedniji mir koji su željno čekali svi normalni ljudi. Tokom deset dana putovao je dva puta u Sjedinjene Američke Države, a kada bih ga nakratko vidjela, uglavnom je bio zamišljen. Želio je narodu donijeti mir, ali je očito bio svjestan da taj mir ne može donijeti i pravdu. Progutao je tu gorku pilulu i nedugo nakon Dejtonskog sporazuma otac je počeo dobivati vidne srčane aritmije i završio je u bolnici s dijagnozom srčanog infarkta. Živio je još osam godina i svjedočio kakvu nam je kompliciranu državu ostavio Dejtonski sporazum, ali se nadao da će naredne generacije, u želji za prosperitetom, normalizirati život i funkcionalnost svoje države.

Zabrinut za stabilnost i budućnost BiH, poručio je svim građanima: Ljubavi prema narodu kome pripadamo pridružimo ljubav prema domovini koja nam je zajednička. Čini mi se da je namjerno upotrijebio izraz domovina umjesto država jer je domovina ono mjesto pod suncem gdje smo ugledali ovaj svijet; to je ono dvorište, bašča ili grad u kome smo se igrali, družili, voljeli, jeli baklave i šarena jaja, a svako se molio Bogu kako ga je njegova majka naučila, dok nije onaj sa strane oružanom agresijom pokušao uništiti to biće Bosne.

STAV: Aliji Izetbegoviću često su zamjerali preveliku angažiranost obitelji u sferi političkog. No Goran Milić na jednom je okruglom stolu primijetio da je predsjednik bio okružen labilnim karakterima, ali i špijunima. Rekao je tada da je bilo logično da se posluži najpovjerljivijima, svojim sinom i kćerima. Slažete li se s ovom ocjenom?

AKŠAMIJA: Kada je otac došao na dužnost predsjednika, nikoga od tadašnjih službenika nije otpustio. Zadržao je sekretaricu koju je zatekao, sve savjetnike, kao i generalnog sekretara. Sasvim je bilo normalno da predsjednik, kao svog prvog saradnika, ima osobu od punog povjerenja. Njegova kćerka Sabina bila je dobar prevodilac za engleski i francuski jezik, a Bakir je u kabinet došao tek nakon što je Sabina otišla s te dužnosti jer je imala dvoje male djece.

STAV: Na nedavnoj 25. godišnjici pokretanja Bošnjačke gimnazije prisjetili ste se da je ideja ove obrazovne institucije bila da se kulturom i obrazovanjem bori protiv uništenja. Dakle, dok traje oružana borba, pokazuje se svijest o vrlini, pokazuje se suštinski razlog za što se bori, šta se čuva, zar ne? U protoku vremena kao da smo te razloge, a tiču se kulture i obrazovanja, zapostavili.

AKŠAMIJA: Još prije 1992. godine predavala sam u tri srednje škole. Kako su godine prolazile, moje razočarenje je bilo sve dublje jer se u školskom ambijentu osjećala dekadencija i nemar. Opće rasulo države i društva utjecalo je na odgoj i obrazovanje mladih ljudi. Četiri godine opsade Sarajeva doprinijele su volji i želji prosvjetnih radnika da se obrazovanje obnovi i modernizira. Morali smo nadoknaditi sve što je u ratu izgubljeno. Mi smo željeli odgajati slobodne, misleće ljude koji će htjeti, znati i umjeti, kako je govorio naš profesor Mehmedalija Hadžić. Budući intelektualac morao bi prvenstveno da poznaje i poštuje one vrijednosti koje baštini njegovo društvo, a zatim da pomjera granice znanja.

U to vrijeme, aktivno znanje engleskog jezika i softverskih oruđa postalo je imperativ. Zato smo uveli Međunarodni program Cambridge, koji je istovremeno bio dobra prilika za stručno usavršavanje nastavnika. Na taj način smo učenicima ponudili nastavne programe i metode koje su imali njihovi vršnjaci u svijetu. Tako je Prva bošnjačka gimnazija postala lider u obrazovanju, kako u svojoj državi, tako i u regiji, i odgovorila na zahtjeve modernog vremena ne zapostavljajući predmete koje je zahtijevao domaći nastavni program za gimnazije.

STAV: Slogan Bošnjačke gimnazije jeste “Natjecati se u dobru” i ideja je Vašeg rahmetli oca. Dakle, na vrhuncu rata njega inspirira kur'anski imperativ plemenitosti, a ne inat. Ime Bošnjačka gimnazija, ime koje neki danas smatraju reliktom jednog vremena, ime koje je nekima smetnja, ime koje se dosljedno osporava. Zašto se sramimo vlastitosti i do koje su mjere zapostavljene ideje koje je pronosio Vaš otac?

AKŠAMIJA: Ne sramimo se svi vlastitosti. Činjenica je da postoje ljudi koji bi da nekako pobjegnu iz svoje kože, iz okruženja u kojem su rođeni, vjerovatno zbog kompleksa koje su stekli u djetinjstvu. Pa kada i završe visoke škole, steknu doktorate, stalno pokušavaju dodvoriti se onome što nije ni nalik ambijentu u kome ih je odgajala njihova porodica. Moj otac je bio vjernik. Slobodarska i nenametljiva vjera koja je prožimala cijelo njegovo biće reflektirala se na sve što je radio. Ja sam je doživljavala kao ugodnu sunčevu svjetlost. Nije me sputavala, nego lagano i suptilno usmjeravala. I danas, kada nađem vremena pa pročitam neke njegove tekstove, uvijek i nanovo me zadivi i fascinira njegovo filozofsko promišljanje vjere, slobode, svrhe ljudskog postojanja.

Ima toga mnogo, ali evo jedne rečenice koja ima i dimenziju hrabrog i neobičnog pristupa odgoju: “Vjerovati i činiti dobro – ta dva velika i neoboriva zakona ljudskog života, zapisana u Kur'anu na bezbroj mjesta, ali i u srcima svih ljudi, nalaze se ispred svih molitvi, postova, milostinja, hodočašća, obreda. Tek ako njih poštujemo i slijedimo, ako, dakle, vjerujemo i činimo dobro, mi smo muslimani.”

Poruka koju nosi slogan Prve bošnjačke gimnazije, a koju nam je predložio Alija Izetbegović, dio je rečenice iz Kur'ana kojom Bog poručuje ljudima da je svrha njihovog života da se natječu u činjenju dobra.

STAV: Uz kulturu i obrazovanje, spominjete i vjeru. Poprilično hrabro s obzirom na to da je ona postala tabu tema, da se u javnosti sve češće spominje kroz suprotstavljanje, da se tretira kao otpadak iz društva, anahronizam. Alija Izetbegović umio je naći sredinu, dokazao je da je moguće kombinirati praktičnog vjernika s državnikom koji je na čelu sekularnog društva. Jeste li uspjeli dokučiti tajnu njegovog osjećaja za mjeru?

AKŠAMIJA: Ja mislim da moj otac nikada nije bio čovjek od skrajnosti. Mnogo je toga pročitao, mnogo je toga doživio, u suštini je volio i poštovao ljude. Njegovo iskreno vjerovanje i širina pogleda usmjerili su ga ka srednjem putu. Iako je kao državnik-musliman bio izložen predrasudama, on je zahvaljujući tom srednjem putu zaslužio poštovanje međunarodne zajednice i ostao u historijskom sjećanju kao jedan od vitezova koji je branio hiljadugodišnji kontinuitet države Bosne i Hercegovine.