Ovakav granični šovinizam, kojim se Bošnjacima pokušava nametnuti lažna dilema da moraju birati između očuvanja vlastitog nacionalnog identiteta i političkog suvereniteta naspram opstanka države, svrstava se u vjerovatno najcrnje primjere zamjene teza. Još je gora Latalova izjava da je “malo ko” od Bošnjaka razvio državnički identitet!

Piše:  Mustafa DRNIŠLIĆ

Već je odavno nekako postala prihvatljiva jedna, blago rečeno, sasvim politički nekorektna pojava da svako sebi uzima za pravo da Bošnjacima, kao nacionalnom i političkom kolektivu, soli pamet i govori šta i kako trebaju raditi, za šta se opredjeljivati, kako da glasaju, kakvu politiku da vode, pa čak i koliko i kako da njeguju vlastiti identitet.

Upravo su takve vrste i izjave Srećka Latala, regionalnog urednika BIRN-a (Balkan Investigative Reporting Network), iznesene u njegovom gostovanju na televiziji N1.

Latal je, komentirajući političku situaciju u Bosni i Hercegovini, između ostalog, ustvrdio da je “odgovornost za situaciju u Bosni i Hercegovini na predstavnicima svih nacionalnih političkih elita, no na Bošnjacima najviše” te da će Bošnjaci “uskoro morati birati gdje je njihova lojalnost. Da li je njihova lojalnost, njihov fokus na njihovom nacionalnom identitetu, političkom ili državničkom identitetu, koji je malo koji od njih razvio”. Nevjerovatno!

Ovakav granični šovinizam, kojim se Bošnjacima pokušava nametnuti lažna dilema da moraju birati između očuvanja vlastitog nacionalnog identiteta i političkog suvereniteta naspram opstanka države, svrstava se u vjerovatno najcrnje primjere zamjene teza. Još je gora Latalova izjava da je “malo ko” od Bošnjaka razvio državnički identitet!

Pa ko je nego Bošnjaci očuvao Bosnu i Hercegovinu i ideju suživota, i to nakon agresije i genocida, koji su, gotovo u svakom gradu ili selu, bili obilježeni i najcrnjom izdajom svojih komšija nebošnjaka? Postoje li igdje u Bosni i Hercegovini, van bošnjačkih sredina, istinski primjeri multietničkog društva, pogotovo u političkom kontekstu glasanja za ljude druge nacionalnosti? Ima li većeg primjera zanemarivanja vlastitih nacionalnih interesa zarad interesa države?

Latal, kao da ga je neko teleportirao u osamdesete i kao da nije bilo ni agresije ni genocida, bulazni o problemu i “ozbiljnom procesu” nekakvog “odumiranja” ideje Bosne i Hercegovine kao zajedničke države, kao da je to neki novi fenomen, nešto novo, kao da nije vođen rat upravo u cilju uništenja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka kao njenog temelja.

Također, Latal, spominjući projekte Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije, opetovano pokušava to razblažiti spominjanjem nekakve sasvim nepostojeće ideje i projekta Velike Bosne, koju nikada niko i nigdje nije zagovarao, a da još malo poravna i nivelira spominje i nekakvu Veliku Tursku, koju je neko navodno htio praviti “tokom devedesetih”.

Podjednako su odvratne i Latalove relativizacije agresivne velikosrpske politike i stalnih pretenzija prema Bosni i Hercegovini, a koju Latal amortizira infantilnim doskočicama kako do pokušaja pripajanja manjeg bh. entiteta Srbiji neće doći jer Dodik ne bi podnio da bude “druga violina” Vučiću u nekoj budućoj Velikoj Srbiji, čime taj višestoljetni hegemonistički program zbog kojeg su izginule stotine hiljada ljudi u različitim ratovima svodi na sujete trenutnih političara.

Za Latala je Bosna i Hercegovina, iako ima hiljadugodišnju, na Balkanu najdužu tradiciju postojanja kao jedinstvena teritorijalna cjelina, ipak “proizvod zapadnoliberalnog sistema”, nekakva “nova Bosna i Hercegovina” koja je naslijedila “bivšu Bosni i Hercegovinu”, što je stav koji, od riječi do riječi, dijeli i velikosrpska politika, također tvrdeći da je “stara” Bosna i Hercegovina nestala 1992. godine, a da je “nova” Bosna i Hercegovina “nastala u Daytonu”.

Latal se žali kako je opstanak Bosne i Hercegovine u pitanju zato što nisu izgrađeni “kohezivni faktori” i “zajednička ideja”, pritom optužujući bošnjačku politiku kako nije prepoznala “potrebu da na sasvim drugačiji način potpomognu izgradnju ideje nove Bosne i Hercegovine”. Šta je tačno taj “sasvim drugačiji način” izgradnje nove Bosne i Hercegovine, Latal ne pojašnjava, ali se može naslutiti da je riječ o prihvatanju kapitulantske ideje da su megalomanski i separatistički zahtjevi srpske i hrvatske politike ako već ne legalni onda ipak legitimni, da im se mora izaći u susret, te da Bošnjaci moraju napraviti još kompromisa, čak i onakvih koji bi zadirali u sami nacionalni identitet i pravo na političko organiziranje, okupljanje i djelovanje na nacionalnoj osnovi, a sve da bi kao očuvali Bosnu i Hercegovinu.

Ono što Latal ne govori jeste da bi to u suštini bila Bosna i Hercegovina bez Bošnjaka.

Šta reći na sve ove Latalove gluposti? Možda bi najbolje bilo poručiti jednu jednostavnu istinu koju Latal, jednako kao i njegovi istomišljenici, nikako da nauče, a to je da je Bosna i Hercegovina odbranjena i sačuvana u ratu, da će, ako zatreba, opet biti odbranjena na isti način, da ne postoji nikakva tenzija i nikakva dilema između opstanka Bosne i Hercegovine i opstanka Bošnjaka kao politički suverenog naroda, štaviše, da je to duboko šovinistička zamjena teza, te da Bošnjaci nisu ginuli za državu u kojoj ih neće biti.