U suštini, Mustafića najviše smeta što ne može određivati šta jeste, a šta nije visoka kultura, zatim koga, u skladu s njegovom podjelom na vrijedne i bezvrijedne, treba novčano podržati, a koga ne treba nikako, te što mlade generacije ne baštine iste vrijednosti i ukuse poput Mustafića i njegove generacije.
staračkoj čangrizavosti bilo ničega ni ružnog ni skandaloznog da vlastitu nostalgiju ne pokušava uspostaviti kao neki opći vrijednosni sud na kojem će negirati postojanje bilo kakvih vrijednosti svemu onome što nije u skladu s njegovom i specifičnom nostalgijom njegove generacije.</p>
<p>Upravo je to slučaj s Mustafićevim tekstom objavljenim ovih dana u <em>Oslobođenju</em> u kojem kuka i nariče za odlaskom svog prijatelja i glumca Davora Janjića na budžetske jasle grada Beograda. Naravno, obezvređivanje pa čak i dehumanizacija pojava, osoba, ali i čitavih društvenih grupa koje mu se ne sviđaju nije ništa novo za Mustafića. Sjetimo se samo da je svojevremeno glasače SDA praktično nazivao deformiranim poluljudima.</p>
<p>Ovaj put, ljut zbog Janjićevog odlaska, napada ne samo današnju kulturnu scenu ili samu kulturu Sarajeva već dovodi u pitanje i postojanje bilo kakve vrijednosti onoga što je duhovnost ili kultura današnjih njegovih stanovnika, pogotovo u usporedbi s onim što je navodno bilo prisutno i dominanto u ovom gradu prije agresije na Bosnu i Hercegovinu.</p>
<p>Mustafić tvrdi da je Sarajevo nekada bilo poznato “po dinamičnoj kulturnoj sceni, ali i po visokoj kritičkoj kulturi kvalitetnih koncerata klasične muzike”, po izvrsnoj likovnoj sceni, po zanimljivim pozorišnim predstavama, autorskim filmovima itd., a što danas valjda više ne postoji.</p>
<p>Mustafić piše i o tome kako je Sarajevo odbranjeno “kao kosmopolitski fenomen” valjda nesvjestan da je onima koji su bili na prvim linijama grada, a ne u umjetničkim četama, posljednji na pameti bio kozmopolitizam ili tome slične fine ideje iz salona i podruma, te da se branio tek goli život od kulturno koljački raspoloženih komšija koje su se popeli na okolna brda.</p>
<p>Za Mustafića je sporan i legitimitet demokratski izabrane vlasti jer ona, po njemu, ima negativan kulturološki utjecaj zbog kojeg se grad preoblikuje i stvara nova bezvrijedna i prostačka kulturna klima. Indirektno, za Mustafića su prije svega sporni glasači takvih stranaka, nekulturni doseljeni prostaci. Ta navodno civilizacijski manje vrijedna kultura nije u dosluhu s nekim Mustafićevim univerzalnim vrijednostima nego samo sa svojim parcijalnim nacionalnim i vjerskim, tačnije bošnjačkim i muslimanskim.</p>
<p>Potrebe takve vlasti i njenih glasača, po Mustafiću, ne mogu se smjestiti čak ni u domen niske kulture. One su tek folklorne i nemaju nikakve vlastite vrijednosti. Mustafić tvrdi da niko osim tih “umreženih ništarija” u vlasti ne živi dobro u Sarajevu, naročito ne žive dobro umjetnici, nekako zaboravljajući društvance budžetskih parazita kojem i sam pripada, a koje živi bolje od 99 posto građana Sarajeva jer su zbog nečega te “umrežene ništarije na vlasti” izuzetno široke ruke (izgleda, ne dovoljno široke) kada treba dati novac nas nekulturnih primitivaca za <em>haute culture</em> projekte Dine Mustafića i njegovih drugara.</p>
<p>U suštini, Mustafića najviše smeta što ne može određivati šta jeste, a šta nije visoka kultura, zatim koga, u skladu s njegovom podjelom na vrijedne i bezvrijedne, treba novčano podržati, a koga ne treba nikako, te što mlade generacije ne baštine iste vrijednosti i ukuse poput Mustafića i njegove generacije.</p>
<p>Na prvi pogled je čudno, ali u suštini nije iznenađujuće, što je ovakav javni šovinistički nervni napad Mustafić dobio zbog Davora Janjića. Ne sporeći Janjićev talent niti glumačke kvalitete, treba napomenuti da ovaj glumac nije dio ni sarajevske ni bosanskohercegovačke scene skoro tri decenije. Šira javnost za njega nije čula gotovo od početka ovog milenija. A ogromna većina današnjih stanovnika Sarajeva vjerovatno uopće nema pojma ko je taj čovjek.</p>
<p>Od 1991. godine i ne živi u Bosni i Hercegovini. Zašto je tolika tragedija njegova nemogućnost da dobije status umjetnika u Kantonu Sarajevo, a nije da to ne mogu ni hiljade drugih, daleko zaslužnijih građana Sarajeva? Zato što je Mustafićev prijatelj, zato što je Davor? Čini se da upravo to Mustafić poručuje svojim tekstom učitavajući šovinizam ondje gdje ga nema, a sve da bi opravdao vlastiti šovinistički nastup spram većine stanovnika Sarajeva.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
NOVI STAV: Bošnjaci, ustajte prezreni na svijetuSljedeći članak
Težak život Bošnjaka u bihaćkom naselju Orašac
