Spuštajući se niz mahalu Kula, vidjeh dotad nepoznatu mi hair-česmu. Umivam se, pljuskam, a potom, praćen podozrivim pogledima prolaznika, izuvam cipele, uzimam abdest i, onako neposušen, a ugodno osvježen, odlazim u džamiju, prvi put nakon dva i po mjeseca silom prilika nametnute pauze. Osjećaj je i lijep i, hajde da tako kažem, čudan. Lijep zbog energije, prekrasne energije kojom džamija emanira, a čudan zbog suzdržanosti džematlija, odsustva prisnosti
, a što je, opet, uvjetovano propisanim mjerama fizičkog odstojanja (namjerno ne upotrebljavam sintagmu, pojam ili termin socijalna distanca, jer ovaj pojam, premda svima jasan, nije adekvatan onom što se želi reći i mišljenja sam da ga treba zamijeniti naprijed navedenim terminom koji će označavati fizičku udaljenost, a, istodobno, neće, makar na semantičkoj ravni, isključivati socijalnu iliti društvenu povezanost, kao što je to slučaj s dosad rabljenom, rogobatnom i značenjski neodrživom sintagmom – socijalna distanca).</p>
<p>Po izlasku, nakon namaza, u nevelikom džamijskom haremu, izverzirano molećivih pogleda, stoji nekolicina prosjaka, žena uglavnom, dok djece, zbog mjera zabrane kretanja, nema, a iz istog razloga nema ni onih starijih od šezdeset i pet godina, pa je “teret posla” i glumatanja pao na leđa onima koji na ulicu mogu izaći.</p>
<p>Tako, dok vežem pertle na cipelama, prilazi mi dobro zamaskirana žena, lice joj, dakako, ne vidim, u rukama joj štap, pokreti usporeni, tijelo pogureno, no odaju je mladolike šake i isti takav osmijeh. Ipak, ne bez snažnog psihološkog prizvuka, veli mi ovo: “Sine, Allah zna da imaš; grehota je da mi ništa ne udijeliš; daj nešto staroj neni radi tvog berićeta i berićeta tvoje djece.”</p>
<p>Šutim, vežem pertle, ne gledam je, ne reagiram. Ona ne odustaje. Ponovo ponavlja, očito, instruiranu i dobro navježbanu prosjačku formulaciju, Konačno, uspravih se i pogledah je, odnosno ono što sam mogao vidjeti – ruke mlade žene, ali ne rekoh ništa, baš ništa, bilo mi je, naravno, jasno da bi moje riječi, bilo kakve, otišle u prazno, u vjetar, jer nju, staricu koja to nije, nikakve riječi nisu zanimale, pa joj dadoh nešto novca i krenuh dalje uz bujicu neiskrenih i također napamet naučenih blagoslova kojima me je ispraćala.</p>
<p>Ljudi se raziđoše, a krenuh i ja. Pružam korak i znanim mi kraticama i opustjelim sokacima žurim ka kući, u osamu, tišinu, sigurnost.</p>
<p>Kod kuće se tuširam i brijem. Vidim, dok se brijem, i ne prvi put, desna bora smijalica duža je i oštrija. Ima nekakvo medicinsko objašnjenje za takvu pojavu, valjda, koliko se sjećam, pročitao sam negdje, desna strana lica brže stari, šta li već.</p>
<p>Helem, završavam s brijanjem, umivam se, utrljavam losion i, dok slušam kako kiša vani tutnji i pljoštimice tuče u prozore, sinu mi kako u krajnjem sve to skupa nije ni bitno: kad dotrajemo, s borama ili bez njih, svejedno, ugasimo se i zakoračimo u svijet onostranog, ostat će za nama samo eho naše egzistencije, najprije snažan, pa sve slabiji, dok, na koncu, sasvim ne utihne i zgasne, kao da ga nikad nije ni bilo.</p>
<p>Gledam se u ogledalu i smijem se. I sebi i bori smijalici i prosjakinji glumici i virulentnoj podmetačini i socijalnoj distanci koja nije isto što i fizičko odstojanje, smijem se, ustvari, lažima svuda oko mene i bi mi nekako lakše, kao da neka nevidljiva ruka skinu s mene težak, pretežak teret.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
TESPIH OD ĆILIBARASljedeći članak
ŽIVOT I PRIČA: JAKOV, EMINA, RACA, DUŠICA
