U prvim postratnim godinama, kada je Radić bio komandir policije u zapadnom dijelu Mostara, Cvitanović je s njim učestvovao u napadu na Bošnjake u mostarskom Liska parku, kada je u februaru 1997. godine ubijen Šefik Sulejmanović, a ranjeno 30 ljudi. Niko od napadača nije odgovarao za zločin.

Nakon što su u ponedjeljak uvečer odjeknuli pucnji mostarskom Splitskom ulicom, u kojoj je s tri metka iz automatske puške ubijen ratni zločinac i kriminalac Marko Radić, vjerovatno je laknulo Josipu Grubeši, koji je jedan od najodgovornijih zašto je Radić uopće bio u prilici slobodno se šetati Mostarom.

Grubeša, ministar (ne)pravde u Vijeću ministara BiH, bio je taj koji je osmog oktobra 2018. godine odlučio odobriti Marku Radiću da kaznu zatvora izdržava u Hrvatskoj. Iako to vjerovatno nije bila njegova pamet, Grubeša je predmet predao Hrvatskoj, iako je znao (ili jer je morao znati, potpuno je svejedno) da će Radiću u Hrvatskoj 21 godina zatvorske kazne, na koliko je Sud BiH osudio tog ratnog zločinca, biti smanjena odlukom Županijskog suda u Zagrebu.

Županijski je sud u glavnom gradu Hrvatske podsjetio kako pravosuđe te zemlje ne smatra da je udruženi zločinački poduhvat nekakva “europska vrijednost” pa je Radiću smanjio kaznu i gotovo ga odmah pustio na slobodu.

Podsjetimo, Sud BiH je Marka Radića 9. marta 2011. osudio na 21 godinu zatvora za zločin protiv čovječnosti jer je od jula 1993. do marta 1994. godine, kao zapovjednik Prve bjelopoljske bojne u sklopu Druge brigade HVO, učestvovao u formiranju zatvora, naredio nezakonito hapšenje više desetina bošnjačkih civila, žena, djece i staraca i njihovo zatvaranje.

Isto tako, Radić je lično učestvovao u silovanju i seksualnom zlostavljanju zatočenica logora Vojno kod Mostara, uključujući i maloljetne djevojčice.

O monstruoznosti njegovih zlodjela govorilo je nekoliko konkretnih navoda iz optužnice i svjedočenja silovanih žena; njihovi su iskazi slikovito opisivali o kakvom se mračnom zločincu i bolesniku radilo.

Radićev zločinački život okončao je, barem tako zasada govore prve informacije, njegov blizak prijatelj Josip Cvitanović zvani Cviki. Kao i Radić, i Cvitanović je u Mostaru važio za “sređenu ličnost”; bio je osoba koja je iz pištolja ubila vlastitog punca, za što je osuđen na osam godina zatvora.

U prvim postratnim godinama, kada je Radić bio komandir policije u zapadnom dijelu Mostara, Cvitanović je s njim učestvovao u napadu na Bošnjake u mostarskom Liska parku, kada je u februaru 1997. godine ubijen Šefik Sulejmanović, a ranjeno 30 ljudi. Niko od napadača nije odgovarao za zločin.

No, neko gore visoko uredi stvari i ljude pa ih postavi na mjesto na kojem trebaju biti. Počesto u tom poslu zakasni, ali ih ipak uredi onako kako treba.

Radić je skončao onako kako je živio. U mraku, mučki, iz zasjede, s leđa, bez šanse da se brani. Onako kako je mučio svoje žrtve u mostarskom Vojnom. Bio je bolesnik, ratni zločinac, kriminalac i silovatelj. I tu činjenicu suze jadnika kakav je “kolumnista i analitičar” Zoran Krešić po Twitteru i Facebooku ne mogu niti će ikada promijeniti. /N. H./