Ostaje i jedna crna mrlja u cijeloj priči, oličena kroz komentare primitivaca i divljaka koji su po društvenim mrežama davali svoje kvalifikacije i ocjene ovog slučaja. Svako priča o sebi i svako kazuje onako kako je odgojen i naučen. Neka im Bog sudi
voljom treba istražiti i istjerati pravdu na čistac – to je jasno i glasno ponovio i pred samu dženazu – uvjeravajući je da će ona i njena djeca biti pod svakim mogućim oblikom zaštite i pomoći, kako Rijaseta, tako i ostalih, nižih nivoa Zajednice. Istu su poruku ponovili i predstavnici Mostarskog muftijstva, Medžlisa Islamske zajednice Duvno i Zavidovići te kolege imami.</p>
<p>Iako se na momente činilo da je Amra toliko shrvana da nas i ne čuje, kazala je da je svjesna situacije i Božije odredbe te da joj svaka riječ podrške mnogo znači. Sugerirali smo joj i to da čim prije nađe način da svoju djecu suoči s istinom – djeca su i dalje mislila da je babo Admir u bolnici, ali su po svemu uočavali o čemu je riječ – jer se s istinom, prije ili poslije, moraju suočiti.</p>
<p>Lijepa i prostrana džamija još na ikindiji bila je puna. Poslije namaza krećemo ka mezarju “Voćnjak”. Miris pokošene trave, kapljice znoja koje se slijevaju niz čelo i mukla tišina koju remeti tek topot ljudskih koraka. “Halal olsun!” Uskoro grumenovi zemlje padaju po drvenim naslonima, uče se kur’anska sureta i dova, pa opet topot ljudskih koraka koji, ovaj put, odlaze. Upečatljivi su to prizori dženaza. Na ovom svijetu nam se, nerijetko, ne da halaliti, a na dženazama se to tako skladno i skrušeno učini; ovdje nam se tako teško okupiti, a dženaze nas namah saberu i ovdje nam se, često, vrlo mučno rastati od voljenih, a na dženazama se rastajemo, htjeli ne htjeli. Pravo je pitanje šta ostaviti iza sebe!</p>
<p>Siguran sam da rahmetli Admir-efendija Vuković iza sebe ostavlja mnogo. U prvom redu tu su čestita supruga i lijepo odgojen evlad. Tu su i roditelji, brat i sestra koji su sve ovo podnijeli onako kako se od vjernika i očekuje. Tu su i brojne kolege i prijatelji te džemat Mokronoge.</p>
<p>Ostaje nada da će istražni organi obaviti svoj dio posla. To je minimum kojeg su porodica i prijatelji rahmetli Admira zaslužili.</p>
<p>Dakako, ostaje i jedna crna mrlja u cijeloj priči, oličena kroz komentare primitivaca i divljaka – oprostite na izrazima – koji su po društvenim mrežama davali svoje ocjene ovog slučaja. Svako priča o sebi i svako kazuje onako kako je odgojen i naučen. Neka im Bog sudi!</p>
<p>Lično, meni preostaje nada u ljepše bajrame.</p>
<p>Poželio sam Bajram bez zebnje.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Kultura “sve ide” i opasnosti osrednjosti
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.