“Podsjetio si me na mene, na moju mladost, pjesmu, igru, narodna veselja, teferiče, na momke koji su me begenisali i iza akšama dolazili pod moj prozor, dozivali me, ja se nisam odazivala, to se nipošto nije smjelo, takav je adet bio, a prijala su mi ta dozivanja, svake večeri su dolazili pod moj prozor, a ja bih sjedila na krevetu i po glasu razaznavala ko je ko... Bila sam lijepa, sine, plaho lijepa, pa su zato i dolazili, molili da se pojavim na pendžeru, makar na časak da me vide...”
 i, u kasnu jesen, pred sam svršetak Agresije, potpuno potrošenog organizma, ali začuđujuće bistrog uma, brzo i tiho preselila uslijed inficiranja najobičnijom sezonskom gripom.</p>
<p>Pamtim je kao nenametljivu, smjernu i izrazito pobožnu ženu. Također, premda se odijevala tradicionalno i sukladno njenoj dobi, za razliku od drugih starijih žena u komšiluku i mahali, njeni su odjevni predmeti bili skrojeni isključivo od najskupljih materijala, čega se revno pridržavala do kraja života, a što ju je, opet, više no vidljivo estetski izdvajalo iz ambijenta u kojem se do takve vrste estetike i nije baš odveć držalo, pa, posljedično, zajedljivo ljubomornih komentara okoline, čemu sam katkad bio svjedok, nije usfalilo, no nena na takve zakukuljeno-zamumuljene malicioznosti nikad, ali baš nikad nije reagirala. Njeni su odgovori bili hladan pogled, šutnja i ignorancija.</p>
<p>I, uopće, u njenom pogledu, govoru, hodu, odmjerenosti u ophođenju, riječju, u njenoj cjelokupnoj pojavnosti, bilo je nečeg naglašeno dostojanstvenog, usudio bih se reći profinjeno gospodstvenog, a što, osim meni, nije promaklo ni ostalima iz uže i šire porodice, pa je u našoj zaista nepristranoj optici nena doživljavana i poštovana kao prava pravcata hanuma.</p>
<p>Nakon djedove smrti 1981. godine, premda još vitalna, nena nije mogla živjeti sama, pa napušta kuću i ostatak života provodi kod djece, osmero ih je imala, u trouglu Tuzla – Brčko – Bijeljina.</p>
<p>Tako, često je boravila i u našoj kući i na moje i bratovo insistiranje, jer beskrajno smo je voljeli, ostajala bi kod nas dva-tri mjeseca, ponekad i duže, ispričala nebrojene i nama uglavnom nepoznate priče iz svog dugog i burnog života, a i to, za šta smo, doduše, odavno načuli, da su Konjići etnički Turci, porijeklom iz Anadolije, iz grada Konya, ali o tome nešto kasnije.</p>
<p>Sjećam se, za jednog od njenih boravaka kod nas, svirao sam na električnoj gitari nekakvu hard rok grmljavinu, nena je ušla u sobu, vjerovatno mi se i obratila, ali uslijed buke i leđima okrenut vratima, nisam je ni čuo ni vidio, dodirnula me je po ramenu, prenuo sam se, prestao svirati, odložio gitaru, posjeo nenu u fotelju, usput je poljubio u usahli obraz i zamolio da mi oprosti ako sam je uznemirio.</p>
<p>– Nisi, sine, nisi me uznemirio, nego ušla sam u tvoju sobu da ti kažem kako plaho lijepo sviraš, baš plaho – reče očiju punih suza i obori glavu.</p>
<p>– Neno, šta se desilo? Zašto plačeš?</p>
<p>– Podsjetio si me na mene, na moju mladost, pjesmu, igru, narodna veselja, teferiče, na momke koji su me begenisali i iza akšama dolazili pod moj prozor, dozivali me, ja se nisam odazivala, to se nipošto nije smjelo, takav je adet bio, a prijala su mi ta dozivanja, svake večeri su dolazili pod moj prozor, a ja bih sjedila na krevetu i po glasu razaznavala ko je ko… Bila sam lijepa, sine, plaho lijepa, pa su zato i dolazili, molili da se pojavim na pendžeru, makar na časak da me vide… Eto, tako je to bilo, tako…</p>
<p>Zašutjeli smo. Nena izvadi iz džepa brižljivo složenu svilenu maramicu i obrisa suzne oči.</p>
<p>– Reci mi, molim te, jesu li Konjići zaista porijeklom iz Turske – pokušah razbiti tugaljivu tišinu i okrenuti razgovor na drugu stranu.</p>
<p>– Jesu.</p>
<p>– Poznaješ li turski jezik?</p>
<p>– Slabo, samo nešto malo, a ni moj otac nije znao, ni njegov otac, što znači da su naši stari davno, davno došli u Koraj, pa se kroz te silne godine turski jezik zagubio i zaboravio. I tako… Halali, ali ne mogu više govoriti, nemam snage, odoh malo prileći, a ti, sine, sviraj, samo sviraj, ništa neni ne smeta.</p>
<p>Inače, Alija Hamzić, predani hroničar Koraja, u jednoj od svojih etnografskih studija o porodici Konjić, pored ostalog, navodi: “(…) Familija Konjić jedna je od najstarijih i najbrojnijih u Koraju. S obzirom na brojnost, ova se familija tokom vremena raslojila na nekoliko loza istog porijekla i prezimena, koji danas nisu u rodbinskim vezama. Postoji priča da ova familija vodi porijeklo iz grada Konya u Anadoliji (Turska), za šta nema materijalnih dokaza, ali je činjenica da u bližoj i daljoj okolini nema ovog prezimena, osim u Brijesnici kod Gračanice. Konjići su po svojim psihofizičkim karakteristikama visoki, stasiti, elegantni, vrijedni, ponosni i vrlo društveni ljudi. Glavna zanimanja su im trgovina, zanatstvo i voćarstvo, a iz ove familije potječe veći broj visokoobrazovanih pojedinaca.”</p>
<p>Eto, tako u ovom kratkom fragmentu o Konjićima zbori Alija Hamzić, ali, ipak, a što se porijekla ove porodice tiče, nameće se pitanje kome vjerovati: (opravdano) podozrivom Hamziću ili neni? Pa neni, naravno. Jer ona je, siguran sam u to, odlično znala šta i o čemu priča. I to je to. Tačka.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Pucanj za AhmedaSljedeći članak
O svadbama, dženazama, kugama…
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo