fbpx

Slikanje srcem

Hundur ostavlja dojam da se čvrsto drži ovog prostora, Tešnja i Bosne, koji su mu uvijek na srcu. Izlagao je u Švicarskoj, Njemačkoj, Turskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj i, gdje god se pojavi, za sebe kaže da je Ahmet Hundur Bosanac, Bošnjak, Tešnjak s dna kace i da se to ne može promijeniti. Tako to osjeća da mu je u krvi, u genima. Trudi se biti iskren u poslu, da to što uradi, da to stvarno i osjeća

 

Piše: Edib KADIĆ

 

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Kada je Ahmed ef. Burek, uvaženi i poznati bošnjački alim, krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća konkurirao u Tešnju na mjesto glavnog imama, vozom je iz Sarajeva došao do Doboja, a iz Doboja fijakerom do Tešnja. Kažu da je vazda hodao u čakširama i džubi, bio je poznati samac iz Morića hana. Nekom Tešnjaku objasni kojim poslom dolazi u Tešanj, pa mu bi rečeno da će to kod tešanjskih begova teško proći. Tri je dana u Tešnju proveo, držao predavanja, učio Kur'an, obilazio džamije. Na kraju mu dođe odbijenica, ništa od imamskog posla. Rekoše mu, niska je rasta. Na to im je oštro odgovorio da on nije “ona stvar” da se diže kako je kome ćejf. Na odlasku iz grada poručio im je i da će kijametski dan ošinuti prvo u Tešanj, pa tek sutradan na ostali dunjaluk. Iako Alija Nametak u Sarajevskom nekrologiju bilježi da se ova zgoda desila u Derventi, Tešnjaci se s tim nikako ne slažu tvrdeći da je sve do prije desetak-petnaest godina bilo još ljudi koji su kao mladići svjedočili ovim događajima. A i sama priča i predskazanje o kijametskom danu ostala je Tešnjacima duboko urezana u sjećanje, pa je se skoro svi u čaršiji i danas sjećaju i o njoj pričaju.

Slikovito je se sjeća i Ahmet Hundur, poznati i uvaženi akademski slikar koji od 1997. godine stječe zvanje samostalnog likovnog umjetnika. Potječe iz ugledne tešanjske porodice. U Tešnju kažu da su Hunduri čaršijski svijet, dobro društvo s kojim se kahva uvijek rado pije. Bili su gonjeni u komunističkom vaktu zbog slobodoumnih ideja, pa su dvojica Hundura kao pripadnici “Mladih muslimana” završili u zatvoru. A Ahmetu je Tešanj i makro i mikrokosmos. Čitav dunjaluk u malome, u čijoj čaršiji, uvijek oduševljen njom, pronalazi sve što mu je potrebno. Još kao dijete volio je da crta. Imao je veliku želju da upiše Umjetničku školu u Sarajevu, ali je njegov amidža insistirao da upiše gimnaziju u Tešnju. “I o tome više nije bilo govora. A znao sam šta će biti u gimnaziji. Tri godine sam padao na popravni iz matematike. Prvi dan kada sam došao u školu, odmah mi je profesor Nijaz Tahirović rekao: ‘O, dobro nam došao, Hundure! Ti bi ono u Sarajevo? Vidimo se u kolovozu.’ Bio nam je razrednik, direktor škole i predavao je matematiku i fiziku. Genije. A i ja, nikad nisam ni zadaću iz matematike napisao. Džaba je kad je ne volim, za nešta vas dragi Allah da, a za nešta ne da, i to je tako. Bio sam odlikaš u osnovnoj i vrlodobar u gimnaziji, ali matematika jok”, prisjeća se Hundur srednjoškolskih dana.

“Prije su sve kuće u Tešnju imale štale pokraj kuće. Ujutro odem u štalu, pomuzem kravu, ostavim mlijeko, popijem s ocem i majkom kahvu i u gimnaziju. Prvi čas odmah matematika. ‘Hajmo, Hundure’, ljutito će profesor jer sam mu prošle hefte pobjegao s časa. Jednačina, dva metra preko table. Trigonometrija. Ja stao pred tablu k'o kakav veliki mislilac. Jaran iz prve klupe nešta k'o šapće, a ja nemam pojma. Priđe mi profesor: ‘Šta ti je to na čelu?’ Vjerovatno, kada sam muzao kravu, repom me udarila pa mi ostao trag. ‘Valjda me krava udarila’, odgovorim. ‘Pa i ne udarila te, bunike jeo. Mrš napolje!’ Jedan i tačka dolje, što mu je bio znak da sam znao za manje od jedinice. Ma genije je bio. Meni je to tako friško, kao sad da je bilo.”

LOGIKA SE PRED KAPIJOM OSTAVLJALA

Likovnu akademiju upisuje 1976. godine u Sarajevu. Kaže da je u Sarajevo došao u crnom maturskom odijelu. “Tetična me odvela. Na obali gdje je sada glumačka akademija, tu je bila. Diplomirao sam 1979. godine i deset godina nakon što sam završio studije, dođem u Sarajevo, uvratim u Akademiju. Pitaju me kad sam diplomirao, velim: Prije deset godina. ‘Pa šta si do sada čekao?’ ‘Ma ne pitajte me ništa, de vidite ima li je.’ Ode tamo teta, nađe diplomu u ormaru, prašnjava. Bilo ih je još, nisam bio jedini. Bilo nas je malo, kao porodica smo bili. Ujutro nas sedam ili osam, model gologuz, kahva se pije. Ploče, gramofon, pomalo se muzika sluša i povazdan smo tu”, nostalgično će Hundur.

Tvrdi i kako je rad u školi smrt za ovaj posao. “Radio sam, silom prilika, malo u osnovnoj, malo u srednjoj školi. To je isto kao vojska. Ona me deset godina unazadila. Ispiranje mozga. Hajde da ti nešto naučiš, ja bih rekao. Deset mjeseci sam bio u vojsci, otišao što sam morao. Bio sam tamo sa srednjoškolcima. Mah, to je budalaština. Meni je smrt da se ujutro moram brijati. Pa onda pitanja: što si bradat, što si raskopčan, što si vakav, što si nakav. Zato je to i propalo što je tako bilo. Jednom nešto kapetan priča, pijano, godinu možda stariji od mene. Ja mu kažem: ‘Nije to logično što pričate, kapetane.’ A on me ovako preko oka pogleda, pa mi kaže: ‘Ti neki fakultet završio?! Pa zar ne znaš da je logika u vojsci pred kapijom ostala.’ I tačno je da je tako i zbog toga je moralo propasti.”

Godine 1984. godine Ahmet Hundur imao je prvu zajedničku izložbu u Tešnju s nekoliko amaterskih umjetnika. “Kasnije sam sam pravio izložbu, ali to je bilo prilično loše, slabi radovi. Uz rat sam radio neke crteže, nevezano za rat. I prije rata, a i poslije rata radio sam čitavu seriju slika o toj kudret vodi, naveliko poznatoj u Tešnju, o toj destruktivnoj snazi. Ovaj naziv za ovu vodu dolazi iz arapske riječi kadere, što označava Božiju svemoć, određenje. Tome se niko ne može oduprijeti. Nakon tog, imao sam ciklus Strah, pa onda Tragovi, pa ciklus Probuđeni. Onda uzmem i vidim da to sve skupa ima nekakvog logičkog slijeda, kao život.”

U ratu je Ahmet u Presu, tešanjskim ratnim novinama, radio ilustracije. Poslije rata su ga zvali iz brigade pa je prešao u “Enker”, tvornicu svjećica, na mjesto dizajnera. Zbog visokih troškova, marketinga koji je trošio nezarađeno, perioda obnove i tranzicije, te nedostatka sredstava, tu se zadržava svega dva mjeseca. Stigao je za “Enker” uraditi katalog, vizitku i flajer. U međuvremenu je sve vrijeme slikao i prvu poslijeratnu izložbu održava u oktobru 1997. godine u Tešnju. Potom slijedi izložba u Zagrebu u Bosanskom kulturnom centru, a u martu 1998. u Sarajevu. “Odnio sam slike profesoru Dževadu Hozi da mi kaže šta misli o njima. Mi u stanu, a on meni ovako: ‘Ahmete sine, u tebe ruka zahrđala. Ovo je u redu, u ovo je uložen trud i rad, a ovo ostalo, tanko.’ Kažem mu da nisam do rata haman ništa slikao, malo uz rat i tako. ‘Vidim ja, ne trebaš mi ništa govoriti. Radi, radi i radi.’ I ništa mi drugo nije rekao. I od tada sam radio petnaest sati dnevno. Ne možete raditi ovaj posao i baviti se nečim drugim”, naglašava Hundur.

Nakon toga, počinje izlagati na svim stranama. “Bio sam u Izmiru i Istanbulu kao predstavnik Bosne, izuzetno dobra izložba bila i drago mi je što sam tamo prezentirao kvalitetne radove. Lijep je osjećaj autoru kada vidi da je čitav red ljudi tu ispred i čekaju da vide vaše slike. I te slike su im ostale, nisam ih vratio. Jednu je otkupio rektorat Univerziteta u Ankari, nešto ih je valjda asociralo na rat, Tešanj u plamenu, kula, a dolje bijeli konj u kasu. Doživio sam i da me neki ihtijar u ruku ljubi. Reče mi da mi je mubarek ruka, a meni zaista nezgodno. Ovo je u Stambolu bilo.”

SUPRUGA NAJBOLJI KRITIČAR

Hundur ostavlja dojam da se čvrsto drži ovog prostora, Tešnja i Bosne, koji su mu uvijek na srcu. Izlagao je u Švicarskoj, Njemačkoj, Turskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj i, gdje se god pojavi, za sebe kaže da je Ahmet Hundur Bosanac, Bošnjak, Tešnjak s dna kace i da se to ne može promijeniti. Tako to osjeća da mu je u krvi, u genima. Smatra da nije apstraktan, kao i da nema pravo o svom radu pretjerano puno govoriti. Kaže da to nije njegov posao. Trudi se da bude iskren u poslu, da to što uradi, da to stvarno i osjeća. Tvrdi i da nikada nije laskao i podilazio, nikome, te da mu je to, posebno u ovom poslu, van svake pameti. Najbolji mu je kritičar supruga. “Samo mi dođe i kaže: ‘Ništa mi se to ne sviđa što ti radiš, ništa to ne valja.’ ‘A mene boli što mi ti to kažeš’, kažem joj. A opet, dobro mi dođe to, ona mi je kao klasični potrošač. Iskreno mi kaže šta valja, a šta ne valja.”

Česti motivi na njegovim slikama jesu stećci na kojima soko hvata svoj plijen. Kaže da je to zbog toga što je u Bosni lov sa sokolom bila sasvim normalna pojava. “Posljednji sokolari u Tešnju bili su Ferizbegovići, Smajlbegovići i Širbegovići, a ujedno i u Bosni. Početkom 20. stoljeća te je prakse nestalo. Tešnjaci su hvatali sokole na Ozrenu, to je, ovako, mala ptica. Na izložbi u Švicarskoj prilazi mi gospođa, čestita mi za slike i kaže mi: ‘A Vi znate za sokole?! Sokolarstvo je posljednjih 30 ili 40 godina popularan sport u Švicarskoj.’ Ja joj kažem, a nisam želio da pretjeram, samo da joj dam do znanja odakle to dolazim: ‘Draga moja gospođo. Moj djed i pradjed lovili su sa sokolima. To je kod vas nobl sport u posljednjim desetljećima, a kod nas životna praksa posljednjih hiljadu godina.’ Zadugo me gledala, ništa više nije rekla.”

Ahmet Hundur priča da, gdje god dođe, posebno na Zapadu, od njega traže da kaže i objasni šta je mislio i šta poručuje svojim slikama. “Šta ću ti ja, eto ti slike, šta ti imam više pričati. Ali ne, morate se obratiti, vazda mi kažu. Onda im ja kažem: ‘Ja sam Ahmet Hundur, musliman iz Bosne.’ Uvijek to naglasim, jer oni imaju taj gard da nas ovako preko ramena gledaju, kao da smo mala potrčkala. Da li je to što je naš običan svijet išao trbuhom za kruhom pa takav dojam ostavio ili nešto drugo, ne znam. Tada sam 15 dana trebao ostati, jedanaesti dan sam već bio na aerodromu, 50 eura doplatio, ranije se vratio. Jebem ti i Zürich i sve, daj ti meni Bosnu, u svoju čaršiju kahvu piti i u svoju halu sjesti”, šaljivo će Hundur.

I konji su mu vječita inspiracija. Kaže da je konj prijašnjem našem čovjeku bio sve i, što se danas gleda kroz imidž Porschea, Mercedesa, tada se gledalo kroz dobrog i rasnog konja. “Nije to dio samo naše tradicije, već tradicije čitavog čovječanstva, a to se zaboravilo. On je vezan uz čovjeka više nego i pas. Znam masu slučajeva da ljudi zaspu na konju, ili su upregnuti u kola, spavaju, po noći, a konj ih dovede do kuće. Konji za mene imaju posebnu simboliku. U Turskoj mi je na izložbi prišao ovaj jedan naš, hoda sav napuhan, gleda u slike pa mi se obrati: ‘Berberovi konji.’ A ja u njega gledam: ‘Nisu.’ ‘Kako?’ Kažem mu: ‘Evo, ovaj je Redže Sinanovića, ovo je Ibrin, a ovo je Nidže Omahe’, ja vrlo onako ozbiljan. On u mene gleda. ‘Da, da, tako je.’ Okrenu se i ode stručnjak za Berberove konje. Ja zaista ustanem kad se Berber spomene. To je profesor moje generacije. S velikim poštovanjem se spominje. Safet Zec, također. Bio je kod mene na kahvi prije par godina, lijepo je sjediti s njim, uvijek ima tema za razgovor.”

UTVRĐIVANJE GRADIVA IZ HISTORIJE

Jedne prilike Ahmetu je Mustafa Ćeman, poznati bosanskohercegovački bibliograf, poklonio reprodukciju Boja pod Dobojem iz 1415. godine. “Lovrenović i ova podanička zagrebačka škvadra nju smještaju na Lašvu. Hrvoje Vukčić, Ivan Morović, Ivan Gorjanski, Pavle Čupor i Isa-beg Ishaković sa svojom vojskom. Naslikao sam ovo po slici Otona Ivekovića iz 1931. godine, koja se nigdje ne može vidjeti niti uslikati. Ona je u Povijesnom muzeju u Zagrebu zatvorena u depou, jer Hrvoje Vukčić je veliki hrvatski vojvoda, znate kako su nas učili. A on Bosanac s dna kace. Kada god bi Hrvoje Vukčić bio na budimskom dvoru, a Hrvoje uvijek zaogrnut ili u medvjeđoj ili u volujskoj koži, krupan, kad bi zalupio vratima, stresao bi se dvorac, krupan glas, Bosančina, Čupor bi poskakuj za njim i riči da ga pred damama ismije. Godine 1415. Vukčić u ovoj bici pod Dobojem zarobljava Morovića, Gorjanskog i Čupora. Prvu dvojicu prodaje Isa-begu, a Čupora ostavlja sebi. Svojim momcima je naredio da prikolju bika, da ga oderu, uzmu kožu i u nju živog zašiju Čupora i bace ga u rijeku Bosnu. Prije nego ga je bacio, Hrvoje mu je rekao: ‘Kad si na dvije noge rikao, evo ti sad i obličje!’ Ja slatke li osvete. Hrvati o ovome ne daju ni progovoriti. A Hrvoje Vukčić iz Kotor-Varoši rodom, eno mu kule. Evo, sve je ovo oslikano na ovoj slici”, objašnjava Hundur.

Kaže i kako mu je Mustafa Ćeman, nakon što mu je dao ovu reprodukciju, kazao kako se historija ponavlja. “Evo i kako. 23. marta 1993. godine je na Karušama presudna bitka bila, kada je naša Armija povaljala one tenkove JNA i VRS. A simultano je išao napad na drugoj strani na Planjama, udarali nas helikopterima. A mi smo imali Mustafu Cerovca i momke koji su znali kako treba ratovati. Tada Hrvoje Vukčić, sada Mustafa Cerovac, a skoro na istom mjestu bitke, s vremenskim odmakom od nešto manje od 600 godina. A oni to ne daju, pomjeraju ovu bitku na Lašvu i tvrde da je Bosna od Vranduka do Sarajeva. Moramo mi to baštiniti, ako nećemo, baštinit će neko drugi našu historiju i prisvajati je kako mu je ćejf”, poručuje Hundur, koji stalno crpi motive iz srednjovjekovne Bosne, i to mu je jedna od velikih preokupacija.

Jednom su mu na izložbi u Puli došli neki Italijani, htjeli su s njim razgovarati. “Po mene dolazi djevojka koja će im prevoditi. Ne volim ja to i ne umijem. A oni insistiraju. Hajde, pristanem. I sada, velike su one slike, mislim da ih je 15 bilo. A Italijani visoki, ozbiljni, sijeda kosa, mačo‑tipovi, kažu mi: ‘De nam recite jesu li ovo scene iz posljednjeg bosanskog rata?’ A na tom stećku na slici nema nikakve naznake ni rata, ni zla. Kažem im: ‘Ovo apsolutno nema veze s ratom.’ ‘Pa kakvi su ono konjanici? Kakvi su ovo ratnici?’, pitaju me. Rekoh gospođi što je prevodila da prevodi tačno onako kako govorim, bez ikakvih uljepšavanja: ‘Gospodo, ovo su bosanski kavaljeri.’ A oni se brecnuše na ono ‘kavaljeri’, jer gdje će Bosna vitezove imati. ‘Da, da, bosanski kavaljeri.’ Pitaju me: ‘Znate li vi ko su ti ljudi?’ Rekoh: ‘Znam. Evo vidite ovog’, uprem prstom tamo na nekakvog konjanika. ‘Ovo je moj čukun, čukun čukundjed i prvak viteškog turnira u Bernu 1394. godine.’ I tu je sav razgovor s italijanskom gospodom bio završen.”

“I zaista, u Bernu su 1394. godine prvaci turnira bili bosanski vitezovi. U Budimu 1403. ili 1404. godine Hrvoje Vukčić osvaja prve nagrade. Kažu da je tada od žene posudio kesu zlata da bi se tamo pokazao. Kad se vratio, prepisao joj neku zemlju oko Dubrovnika da bi joj vratio te pare. Takav smo mi narod i ja iz te medijevalne Bosne uvijek crpim motive i iznova joj se svaki put divim. Najbolji momci, najbolji konji, najbolja oprema, najbolji vitezovi. Od čitavog tog evropskog viteškog društva. Sigismund Luksemburški je Hrvoju Vukčiću dao vitešku titulu zmajeva roda. Tako je to bilo. Naši vitezovi su osvajali prva mjesta gdje god bi se pojavili”, ponosno će Ahmet Hundur.

Naglašava da je nesreća našeg naroda upravo u tome što nemamo ništa sačuvano što je zapisano, pa su nam historiju pisali i krojili drugi. “Koliko je samo tog našeg blaga završilo u vatri i u smeću, to samo Allah zna. A šteta je to. Imamo mi historiju kojom se možemo i trebamo dičiti. Meni je smiješno kada Amerikanci kažu da su im starine od 200 godina. U bašči kopajući nađem novčić, paru, starija od 200 godina. Mi to moramo cijeniti. Čitava arhiva u Istanbulu nije nikada prevedena, čuda bi se desila kada bi to neko preveo na bosanski. Bez ikakve sumnje bi se nova historija ispisala. Mi to moramo više istraživati. A do tada, ja ću pomalo slikati i oslikavati tu našu veličanstvenu historiju.”

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI