Zahir bez rakije brlje nije mogao. Ona je bila dio njegovog imidža, bez nje je bio niko i ništa. A kada bi ga “Karabajićka” uzela pod svoje, Zahir je bio na svome terenu. Prvo bi se odnekud čula njegova pjesma, potom vriska, psovke i prijetnje, a zatim se na sokaku pojavljivao Zahir s obaveznom flašom u ruci i nožem za pojasom
, seljani su, kako i priliči demokratiji i pluralizmu, komentirali njegov najnoviji podvig. Jedni su osuđivali Zahira, drugi rakiju “Karabajićku”, a bilo je i onih koji su mu se divili na junaštvu. Jednom su se svi, onako ćukile, konsenzusom, složili da je Zahiru, milom ili silom, mjesto u ludnici – kako su nazivali psihijatrijsko odjeljenje bolnice u Kreki, na kojem je ordinirao doktor Karabajić.</p>
<p>Zahir se, navodno, nije opirao, nije se bunio što se našao ondje gdje se našao. Dapače, što bi kazali naši daleki susjedi iz Evropske unije, Zahiru je bilo plaho drago što se kutarisao onog svog kućerka punog bijelih miševa, od čije frke i cike danju, a pogotovu noću, nije mogao oka sklopiti.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Partija i kolege iz “Oslobođenja”Sljedeći članak
Kako se komoratu Džaferu u rudarskoj jami “prikazala” Bahira
