Ono što je prethodilo deklaraciji o nezavisnosti Izraela bilo je etničko čišćenje “nejevrejske zajednice”, prema kojoj Balfour nije osjećao ništa osim prezira pa je nije ni imenovao u svom papiru. Dvadeset godina kasnije, počela je najduža okupacija u modernoj historiji, koja još traje. Treba uložiti veliki napor da se ne vidi njena brutalnost
 67 riječi jeste vjerovatno jedna od najanaliziranijih rečenica moderne historije. Tomovi su ispisani o njoj i njenim posljedicama. Međutim, ono što je neporecivo, pa čak i iz površnog pogleda na ovu rečenicu, jeste da “Vlada Njegovog visočanstva” obećava zemlju koja joj ne pripada (u trenutku deklaracije nije ni pod njenom kontrolom) i na kojoj obitava “postojeća nejevrejska zajednica” za “nacionalni dom za jevrejski narod”. Kome obećava? To je jasno iz završne rečenice pisma: “Bio bih vam zahvalan kada biste prenijeli ovu deklaraciju Cionističkoj federaciji.”</p>
<p>Dakle, Cionističkoj federaciji. Historijska činjenica jeste da je tada to bila manjina manjine. Kao što je historijska činjenica da je Cionistička federacija već bila obaviještena o odluci. Naime, 31. oktobra 1917. godine, kada je zapravo odluka donijeta u Britanskom ratnom kabinetu, Mark Sykes izašao ja sa zasjedanja da bi riječima: “Doktore Weizmann, rodio se dječak!” obavijestio dr. Chaima Weizmanna, tada cionističkog lidera, a kasnije prvog predsjednika države Izrael.</p>
<p>Također je historijska činjenica da se to obećanje kosilo s obećanjem Vlade Njegovog visočanstva dato Sharifu Husseinu od Meke, kojem su, u zamjenu za revolt protiv osmanske vlasti, bile obećane praktično sve arapske teritorije, uključujući Palestinu. No, Sharif Hussein tada je već bio prevaren dogovorom Sykes-Picot za koji nije znao.</p>
<p>Vojno-politički kontekst Balfourove deklaracije jeste također vrlo jasan iako postoji i dan danas (cionistička) tendencija da učini te historijske činjenice “elastičnijim” ili zamagljenijim. Vrlo je dobro dokumentirano (ali uglavnom odsutno u današnjim analizama) da su tvorci deklaracije još 1916. godine flertovali s idejom o pridobijanju simpatija američkih Jevreja ne bi li uvukli tada vrlo izolacionistički raspoložene SAD. Tada još nije bilo sigurno da će saveznici – Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska – uspjeti u svojim namjerama da iskasape Osmansku imperiju i odnesu pobjedu nad Njemačkom. Ulaskom SAD-a u rat, pobjeda je postala izvjesna.</p>
<p>Pobjednici su iscrtali granice Bliskog istoka (uglavnom koristeći se linijarom) – regija koji krvari i dan danas. Britanija je preuzela mandat nad Palestinom i kroz toplo – hladnu politiku prema cionistima, ali zato konstantno hladnu prema Palestincima, utrla put ka osnivanju naseljeničke kolonije – države Izrael. Između ostalog, “zaboravljen” je dio rečenice iz deklaracije da “ništa ne smije ugroziti građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini”. Naime, ono što je prethodilo deklaraciji o nezavisnosti Izraela bilo je etničko čišćenje te “nejevrejske zajednice”, prema kojoj Balfour nije osjećao ništa osim prezira pa je nije ni imenovao u svom papiru, a da svijet nije ni trepnuo zbog toga. Dvadeset godina kasnije, počela je najduža okupacija u modernoj historiji, koja još traje. Treba uložiti veliki napor da se ne vidi njena brutalnost.</p>
<p><strong>LOMLJENJE OTPORA “OBIČNIH LJUDI”</strong></p>
<p>Konstatacija da je Balfourova deklaracija produkt imperijalističkog, kolonijalnog i rasističkog pogleda na svijet jeste primjećivanje očiglednog. S obzirom na “duh” tadašnjeg vremena, to ne bi trebalo da bude ni razlog za zgražanje. Doktrina samoopredjeljenja bila je tek u začeću, a ni danas nije set jasnih pravila i zakona, te u najvećoj mjeri zavisi od sile. Ono što jeste za zgražanje danas jeste da se ta deklaracija slavi, unatoč očigledne svireposti Izraela prema starosjediocima, kako unutar zvanične države, tako i na dijelovima pod okupacijom.</p>
<p>Jedini znak postiđenosti britanskih vlasti ogleda se u zabrani kampanje osmišljene da podigne svijest o posljedicama Balfourove deklaracije na sudbinu Palestinaca. Kampanja je trebala da zauzme reklamne prostore u londonskom metrou, ali ju je vladino tijelo koje regulira <em>London Underground</em> zabranilo uz objašnjenje da je tema politički kontroverzna (ne, nije cenzura, hvala na pitanju). Londonski taksisti uskočili su i sada se veliki broj tradicionalnih crnih londonskih taksija pretvorio u pokretnu izložbu o britanskoj prevari i životu Palestinaca na okupiranim teritorijama. Mali, ali bitan otpor “običnih ljudi”.</p>
<p>Međutim, i taj mali otpor konstantno je lomljen. Vlade ponosne na saučesništvo u cionističkom projektu, prije svega Velike Britanije i SAD-a, čine taj otpor sve težim. Od kada je BDS kampanja propalestinskih aktivista (bojkot, deinvestiranje i sankcije) počela bilježiti uspjehe i vidljivost, proizraelska politička elita pokušava da je stavi van zakona. Sljedeći korak mogao bi biti da stanovništvu odrede kvotu proizvoda s teritorija pod izraelskom okupacijom koje moraju kupiti. Ili je možda bolje da ne dajem ideje?</p>
<p>Mark Sykes umro je mlad, u 39. godini (1919). Da je poživio, možda bi postao svjestan da je “dječak” čije je “rođenje” javio Weizmannu postao “osoba” koja pati od teškog oblika kognitivne disonance. Budući da je i njegova nadobudnost, koja se ispoljila u crtanju linija u pijesku bez ikakvog obzira na to šta će one značiti ljudima koji nastanjuju taj pijesak, vjerovatno bila posljedica iste dijagnoze, možda bi mu se i dopao.</p>
<p>Rekoh da, s obzirom na tadašnji imperijalističko-kolonijalni “duh vremena”, nema mjesta (velikom) zgražanju. No, čitajući o intrigama crtanja tih linija u pijesku, za trenutak sam se užasnuo činjenicom da je, recimo, taj Mark Sykes važio za eksperta za Bliski istok na osnovu nekoliko putovanja i nekoliko knjiga o regiji punih orijentalističkih stereotipa, začinjenih arapskim izrazima. Kada je u decembru 1915. izašao s prvog sastanka s premijerom Asquithom i njegovim kabinetom, ostavio ih je pod utiskom da tečno govori arapski i turski. Ustvari, nije znao nijedan od ta dva. Moje čuđenje trajalo je kratko. Prekinuto je razumijevanjem da ni danas nije mnogo drugačije. “Eksperti” koji sjede u raznim “think tankovima” i igraju se nijemim mapama regije za koje su stručnjaci sa sve doktorskim titulama najčešće nisu manje neznalice od Sykesa ili rasisti od Balfoura.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Deset velikih bošnjačkih zabludaSljedeći članak
Humanitarni rad kao biznis
