Slavkina grupa u veoma je kratkom roku potpuno likvidirana. Srpske vlasti govorile su o 14 poginulih pripadnika vojske tokom akcije. Pohapšeni pripadnici Slavkine grupe, poslije istraga sprovedenih u Keratermu i Omarskoj, umirali su u najgorim mukama. Logoraši Omarske sjećaju se izmrcvarenog Slavka Ećimovića, sprovedenog trofejno sa žicom kroz probijene obraze prema mjestu na kojem će biti strijeljan

Radmilo Zeljaja

Gotovo simbolički i poražavajuće, polovinom maja 2018. godine u Sudu BiH završena je još jedna u nizu sudskih farsi kojom je ponovo ponižena žrtva. Milorad Radaković i Goran Pejić oslobođeni su optužbe za svirepo ubistvo porodice Ećimović, da su 13. juna 1992. godine, zajedno s tobože ključnim svjedokom S-1 došli u kuću u Tukovima kod Prijedora, gdje je jedan od optuženih ubio Nikolu, Katarinu i Ceciliju Ećimović, a u drugoj obojica pucala i ubila Tomislava i Mariju Ećimović. Masakr je preživjelo dvoje djece Cecilije i Slavka Ećimovića, koji su u tom trenutku imali pet i sedam godina. Uprskana krvlju vlastite majke, djeca su pobjegla iz kuće.

Nakon čitave drame oko spašavanja, djeca su upućena djedu i baki u selo Briševo, gdje su ponovo svjedočili najsvirepijem masakru počinjenom u najstradalijem hrvatskom selu u Bosni i Hercegovini. Među žrtvama Briševa i njihov je djed Jozo Jakara, ubijen pred porodičnom kućom, naočigled bake, djece i ostalih mještana. Danas su, hvala Bogu, njih dvoje živi zdravi, sjajni odrasli ljudi koje će, daleko od Prijedora, do kraja života ipak pratiti traume i nepravda koju im je nakon 26 godina priredio i Sud BiH.

POČETAK UŽASA

Smrt Ećimovića samo je djelić prijedorskog užasa koji je počeo u januaru 1992. godine. Na sjednici održanoj 7. januara, dva dana prije proglašenja Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, srpski odbornici u SO Prijedor i predsjednici mjesnih općinskih odbora SDS-a proglasili su Skupštinu srpskog naroda Opštine Prijedor. Odlučeno je da je čini 69 odbornika, 28 Srba iz SO Prijedor i 41 predsjednik mjesnih odbora SDS-a. Za predsjednika Skupštine izabran je Milomir Stakić. Krajem aprila past će i odluka da se Prijedor preuzme silom. U noći 29. na 30. april SDS, potpomognuta s već pripremljenom milicijom i ostacima nekadašnje JNA, nasilno preuzima vlast u gradu. U članku o preuzimanju vlasti od 28. aprila 1995. godine Kozarski vjesnik piše da se SDS prvobitno odlučio za 1. maj 1992.

Međutim, SDS-ovci su smatrali, a prijedorska srpska javnost i danas se time pravda, da je dolazak depeše Alije Delimustafića, tadašnjeg ministra MUP-a RBiH, kojom se u poslijepodnevnim satima 29. aprila 1992. naređuje blokada kasarni, konvoja i transporta JNA, bio sasvim dovoljan razlog da akciju započnu dan ranije jer je, između ostalog, dato naređenje “da se izvrši napad na vojne objekte i kasarne u Prijedoru, da se izvrše mobilizacija, oduzimanje opreme i sredstava, da se izvrši blokada komunikacija oko Prijedora”, što je protumačeno naređenjem za napad na srpski narod u Prijedoru.

Dan nakon preuzimanja vlasti, prijedorski radio emitira cjelodnevni program praćen Maršem na Drinu i čitanjem proglasa o preuzimanju vlasti koji je sastavio SDS. Stakić je na sastanak, održan istog dana u kancelariji pukovnika Vladimira Arsića u kasarni JNA, pozvao izabrane odbornike Skupštine srpske Opštine, među kojima su bili Simo Drljača, dr. Kovačević i Simo Mišković. Prijedor će pasti bez ijednog ispaljenog metka, što je sasvim dovoljan pokazatelj totalne dezorijentiranosti i nespremnosti prijedorskih nesrba, a posebno Bošnjaka, za sve što će uslijediti.

“Poručujemo svim građanima opštine Prijedor da na ovim našim pitomim kozarskim prostorima ne smije nikada više biti rata i pokolja, ruševina i paljevina, zgarišta i jauka, čemu teži slugansko i fanatično krnje rukovodstvo Bosne i Hercegovine. Zato je neophodno da ostanemo mirni, razumni, da živimo i radimo, da uspostavimo normalne životne i radne tokove koje je narušila jednopartijska i jednonacionalna vlast SDA”, ponavljao je cijelog dana prijedorski radio.

U međuvremenu je 1. maja ubijen mladi milicioner Radenko Đapa. Iako je istraga provedena, njegove ubice nikada nisu pronađene. Ne znamo koliko je Tužiteljstvu BiH, odjelu suda za ratne zločine ili istražnim organima općenito bitan ovaj slučaj. Ne znamo ni hoće li ikada biti rasvijetljena njegova tragična sudbina. Njegovo je ubistvo do danas obavijeno velom tajne. Strašna je činjenica da se, kako tada, tako i danas, krivica za njegovo ubistvo pripisuje svim prijedorskim Bošnjacima, odnosno “muslimanskim ekstremistima”, kako stoji na maloj spomen-ploči podignutoj na mjestu njegove pogibije.

I danas se u redovnom godišnjem obredoslovlju o praznicima i slavama grada, a posebno na dan njegovog ubistva, evociraju uspomene na dane kada su u Prijedoru otvorena vrata pakla, jer već 2. maja past će i prve civilne bošnjačke žrtve. Ljudi koji Đapu nisu ni poznavali. U znak odmazde, 2. maja ubijen je Jusuf Kučković te još troje ljudi. Dvoje od njih bili su mještani Bosanske Dubice, izvedeni iz autobusa i strijeljani pred ostalim putnicima.

RAT JE STIGAO

Školska je godina skraćena, Prijedorom marširaju srpski vojnici i milicioneri. Punktovi s mitraljeskim gnijezdima postavljeni su na svim važnijim mjestima i izlazima iz grada. Posebno prema područjima naseljenim većinski Bošnjacima i Hrvatima. Tako su to postale enklave, odsječene od ostatka svijeta i međusobno nepovezane. Svakodnevica u enklavama oko Prijedora asocira na “varšavski geto”. Takva je i organizacija otpora u njima. Među ljudima vladaju strah i totalna dezorijentiranost, nema hrane, vode i struje. Svjesni jačine i spremnosti srpskog stanovništva, kojeg je javno naoružavala nova SDS-ova vlast i vojska, većini je Bošnjaka i Hrvata svaki otpor besmislen. Iako unaprijed osuđen na propast, bio je i nužan.

Naši sagovornici koji i danas strahuju za budućnost govore nam kako su u početku organizirali seoske straže koje su bile tu tek da najave eventualni ulazak srpskih snaga i ništa drugo. Oni smjeliji formirali su grupice i negdje na linijama razgraničenja, granicama uspostavljenih enklava, postavljali punktove; goloruki ili naoružani lovačkim streljivom te pokojom puškom prošvercovanom s hrvatskih ratišta, a kupljenom od srpskih dobrovoljaca. Postavljanjem tih barikada odaslala se tek poruka da će se za slobodu vlastitog naroda pružiti kakav-takav otpor. I već po okončanju školske godine krvavi pir u kojem će bošnjačke enklave biti uništavane jedna za drugom, a u narednih stotinu dana biti ubijeno preko 3.200, uglavnom Bošnjaka, mogao je početi.

“Jučer oko 17.30 u Hambarinskom polju na muslimanskom punktu zaustavljeno je vozilo marke Golf te prilikom kontrole, bez ikakvog razloga, ubijeni su vojnici Rade Lukić i Rade Milojica, a ranjeni su Siniša Mijatović, Mile Milojica, Nedeljko Antunović i Milenko Lulić… Ovo teško djelo izvršila je grupa ‘Zelenih beretki’ na čelu s Azizom Ališkovićem. Srpske vlasti ultimativno traže da se navedena grupa ‘Zelenih beretki’ odmah preda, u protivnom, Srpska milicija i vojne snage krenut će u razoružavanje navedenih postrojbi.”

Ovako je glasila informacija Radija Prijedor o incidentu koji se desio na jednom od punktova, strateški bitnom srpskoj vlasti, na komunikaciji između Prijedora i rudarskog gradića Ljubija, u Hambarinama. Šta se desilo na barikadi, pričao je jedan od aktera događaja F. S. “Kroz Hambarine su često prolazile pijane grupe srpskih vojnika, pucajući uznemirivale narod. Žalili smo se Vojnoj komandi, ali ništa od toga. Onda smo mi počeli dežurati i organizovali smo jedan punkt u Hambarinskom polju. Taj dan kad smo ih zaustavili počeli su nas provocirati i repetirati oružje. Aziz Ališković im je rekao da odlože oružje ili da se vrate u kasarnu, na što su nam psovali majku balijsku i vrijeđali nas. ‘I vi da nas kontrolišete!’, govorili su. Onda je jedan od njih počeo po nama pucati i ranio mene i još jednog momka. Mi smo na to uzvratili, i to se dogodilo.”

U noći 22. maja, između 20 i 21 sat, na Hambarine je ispaljeno nekoliko tenkovskih projektila koji, na svu sreću, nisu nikoga ubili. Radio Prijedor je svaki sat ponavljao saopćenje da se “do 12 časova 23. maja moraju predati ili izručiti Aziz Ališković i njegova grupa. U protivnom će se granatirati Hambarine i ići u likvidaciju navedene grupe”. U 12.30 sati general Radmilo Zeljaja dao je znak da počne granatiranje Hambarina.

Teška artiljerija, odavno postavljena na brdima oko Prijedora i uperena prema muslimanskim i hrvatskim enklavama, sipala je vatru po izbezumljenom stanovništvu Hambarina i okolnih naselja Mataruškog brda. Poslije granatiranja, prema Hambarinama su krenuli tenkovi i srpska pješadija. Započeta je prva akcija “čišćenja terena”, ma šta se pod tim podrazumijevalo. Ljudi su bježali prema Kurevskim šumama u potrazi za bilo kakvim skloništem.

Otpor u Hambarinama slomljen je u noći 23. maja i na zgradu Doma izvješena je srpska zastava. U odbrani su svoje živote prvi položili Bahrudin Mujdžić Hutko i Rizo Sušić. U jednom od dokumenata pronašli smo i svjedočenje branitelja. “Došli smo s Kureva na Hambarine i upustili se u borbu kako bi zaštitili narod. Bila je to naša prva akcija i prva naša borba. Sve je nekako išlo dok nisu naišli njihovi tenkovi. Pokušali smo ih zaustaviti. Nismo uspjeli… Onda smo se morali povući da ne bismo izginuli. Ali mi smo uspjeli da izvedemo naš narod do Kurevskih šuma, gdje su koliko-toliko imali bolju sigurnost nego u Hambarinama.” Na čelu ove grupe branitelja bio je Slavko Ećimović.

KOZARAC, 24. MAJ

Telefonske i električne veze s Kozarcem prekinute su već 22. maja. Kompletno područje na kojem je živjelo više od 20 hiljada Bošnjaka opkoljeno je. Sve autobuske linije preusmjerene su preko Omarske i Tomašice. General Zeljaja primio je delegaciju mještana Kozarca kojoj je ultimativno naredio predaju kozaračke stanice milicije, potpunu lojalnost novoj srpskoj vlasti, te predaju 5.000 cijevi, inače će Kozarac biti sravnjen sa zemljom. Na primjedbu da nemaju toliko cijevi, general je odgovorio da to nije njegov problem. Osman Didović pregovarao je sa Zeljajem, koji je diktirao uvjete predaje Kozarca.

Delegacija, poput one srebreničke kod Ratka Mladića, predložila je konsultacije s mještanima Kozarca u narednih nekoliko dana. Međutim, uslijedio je napad na Kozarac svim raspoloživim sredstvima i svaki otpor, kojeg je u Kozarcu dakako bilo, slomljen je već prvog dana. Izbezumljeno stanovništvo razbježalo se na sve strane, da bi se u konačnici jedan dio uputio ka centru Kozarca, a drugi prema Prijedoru. Već 26. maja izdato je naređenje o formiranju logora Omarska, Keraterm i Trnopolje. Kao i u slučaju napada na Hambarine, postoji veliki broj dokaza. U izvještaju komande 1. krajiškog korpusa od 27. maja 1992. godine, upućenom Glavnom štabu Vojske Srpske Republike BiH, koji je za komandu 1. krajiškog korpusa potpisao pukovnik Dragan Marčetić, “u vezi s eliminacijom ‘Zelenih beretki’ u širem rejonu sela Kozarac”, piše sljedeće:

“1. Oružani sukob započeo 25. maja 1992, a završio 27. maja u 13 časova.

2. U oružanom sukobu s naše strane učestvovali dijelovi 343. mtbr /ojačani mtb/podržani s dvije baterije haubica 105 mm i vodom tenkova M-84.
3. Snage ‘Zelenih beretki’ ukupne jačine 1.500–2.000 ljudi bez težeg naoružanja.
4. Ukupni rezultati:

– od ‘Zelenih beretki’ u potpunosti oslobođen širi rejon sela Kozarci, odnosno površina sela Kozaruša, sela Trnopolje, sela Donji Jakupovci, sela Gornji Jakupovci, Benkovac, sela Ratkovac…;

– na strani ‘Zelenih beretki’ 80–100 poginulih i oko 1.500 zarobljenih;

– dio ‘Zelenih beretki’ (100–200 ljudi) u bjekstvu na Kozari;

– sopstveni gubici su 5 poginulih i 20 ranjenih i

– lakše oštećena (već popravljena) na hodnom dijelu 2 M-84.

Komunikacija B. Luka – Ivanjska – s. Kozarac – Prijedor – Bos. Novi i širi rejon s.

Kozarac potpuno pod kontrolom 1. KK.”

Tokom suđenja zapovjedniku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, ratnom zločincu Ratku Mladiću, svjedok Osman Selak, kao glavni vojni logističar Prvog krajiškog korpusa, pričao je da je nazočio sastanku na kojem su zapovjednika VRS-a Momira Talića izvijestili da je u akciji srpskih snaga ubijeno 800 mještana Kozarca. Prema mišljenju Selaka, ta brojka je prethodno umanjena, no general Talić je savjetovao oficira koji ga je izvijestio da u izvješću za Glavni štab VRS-a spomene još 10 puta manji broj, odnosno 80 ubijenih.

“Sad smo došli do informacija, nažalost, da je ubijeno preko 1.200 ljudi. Zato je i išla mehanizacija da sakrije ubijene”, rekao je Selak. U novijoj historiji Prijedora, posebno u onom njenom dijelu u kojem današnja vlast pokušava pojasniti okolnosti pod kojima su se desili “nemili događaji”, svega pobrojanog nema. Mještanima Kozarca, između ostalog, naređeno je da svoje kuće obilježe bijelim zastavama u znak lojalnosti. Ta će obilježja ostati još dugo da stoje, vidjet će ih i izvjestitelji UN-a mjesecima nakon što je Kozarac sravnjen sa zemljom.

DAN UOČI “BIJELIH TRAKA”

Kreatorima ratnog narativa današnjeg Prijedora hronologija i fakti očito nisu bolja strana. Ratna herojska historija Prijedora počinje tek 31. maja, unatoč činjenici da je do tog dana 90 procenata teritorije grada pod potpunom kontrolom srpskih snaga, da su Hambarine i Kozarac potpuno razoreni, da su pokolji u najgorim logorima na tlu Evrope nakon Drugog Svjetskog rata u punom jeku, da se na Tomašicu, Kevljane i druga i do danas neotkrivena mjesta kamionima dovoze mrtva tijela pobijenih Bošnjaka i Hrvata, da se jame danonoćno zatrpavaju.

Nakon Hambarina i Kozarca, informacije o pokoljima, koncentracionim logorima, silovanjima i pljački zauvijek su zakopali ideale koji su većini Bošnjaka antifašističkog Potkozarja bile svetinja. Grupa gotovo golorukih mladića na čelu sa Slavkom Ećimovićem nije se mogla pomiriti sa situacijom. Historija će nekada dati svoju ocjenu o njihovoj akciji, jedinom konkretnom pokušaju povrata svega izgubljenog. Akciji koja je unaprijed bila osuđena na propast, a koja će srpskoj vlasti poslužiti kao izgovor za potpuno čišćenje kompletne centralne gradske zone sa svim prigradskim mjesnim zajednicama.

Iz izjava do kojih smo došli, a koje su rijetki preživjeli pripadnici grupe pod ko zna kakvim okolnostima potpisivali, iščitava se tek štura istina o njihovom herojstvu, entuzijazmu i razočarenje u preranu svirepu smrt, u koju su, netom nakon potpisa, svi poslani. U noći 29. maja grupa je postrojena krenula u akciju. Sudeći po izjavama, bez konkretnog plana te podijeljena u nekoliko manjih grupa, međusobno nejasno koordiniranih. Od 92 pripadnika Kurevske čete, kako se u sudskim spisima i svjedočenjima ova grupa naziva, a prema izjavi Mirsada Čolakovića, 12 pripadnika nije posjedovalo nikakvo naoružanje. Danas se većina mještana sjeća puškaranja koje se od ranih jutarnjih sati čulo iz pravca Prijedora, te nedugo zatim i hapšenja i odvođenja u logore, kako 30. maja, tako i narednog dana.

O likvidacijama u Partizanskoj i Ulici Ilije Bursaća, u “crvenom neboderu”, svjedočenja su mučna. Istog dana izdano je naređenje o “bijelim trakama”. Kako je do informacija bilo teško doći, tek sutradan, tokom finalnog čišćenja uže gradske zone putem radija i televizije, ali i proglasima koji su po naređenju čitani po mjesnim zajednicama, preostalom stanovništvu naređeno je da u znak lojalnosti pored bijelih zastava na kućama i fizički svako od njih bude obilježen bijelom trakom.

Slavkina grupa u veoma je kratkom roku potpuno likvidirana. Srpske vlasti govorile su o 14 poginulih pripadnika vojske tokom akcije. Pohapšeni pripadnici Slavkine grupe, poslije istraga sprovedenih u Keratermu i Omarskoj, umirali su u najgorim mukama. Logoraši Omarske sjećaju se izmrcvarenog Slavka Ećimovića, sprovedenog trofejno sa žicom kroz probijene obraze, prema mjestu na kojem će biti strijeljan.

U znak odmazde i po nečijem naređenju, 13. juna 1992. godine masakrirana je kompletna porodica Ećimović. Majka Cecilija sa svoje dvije ruke sakrila je iza svojih leđa glave svoje dvoje male djece i tako ih spasila, dok su po njenim prsima prštali meci. Općinske su vlasti prije nekoliko godina, s naznakom “Hitno”, srušile ostatak njihove porodične kuće jer je “ugrožavala bezbjednost građana”. Čak su i troškove rušenja trebala platiti preživjela djeca Ećimovića.

Bošnjaci i Hrvati Prijedora danas biju bitku za opstanak i ostanak nakon herojski izvojevanog povratka porušenim kućama. Danas pišu najsvjetliji dio novije povratničke historije. Na ubijenih više od 3.200 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata, potpuno vaninstitucionalno i u svom paralelnom svijetu, sjećaju tek šehidska mezarja, spomenici podignuti u haremima, kao i spomen-obilježje u centru Kozarca.

Oficijelni Prijedor ima vlastiti narativ. Među žrtvama je Prijedora 256 žena i 102 prijedorske djece. Brojka ubijenih nije konačna. Ona tek treba da bude utvrđena. Posljednjeg dana maja porodice ubijenih okupljaju se u znak sjećanja na taj datum s fokusom na ubijenu djecu kojoj niko ne može pripisati “krivicu” pripadnosti nekom pokretu otpora i odbrane. U sjenci nekih novih narativa u kojima je etnički identitet žrtve postao problem, a zloupotrebom termina viktimizacija, žrtva se ponovo traumatizira. Na sceni se odvija neka nova, stihijska faza etničkog čišćenja, popraćena diskriminacijom po svakoj osnovi, osim onoj koju prate velika novčana ulaganja preživjelih logoraša kojima se, krvavo radeći, posrećilo u biznisu, ali i očit umor prijedorskog ljudsko-pravaškog NGO sektora i udruženja žrtava.

U svom tom haosu nije ni čudan stid i šutnja na spomen Slavka, Hutke, Aladina, Osme, Edne, Azura, Hajrije, Sihanuka, Sadete i drugih zaboravljenih prijedorskih ljiljana zlatnih. Tek ove godine, na obilježavanju dana sjećanja na napad na Hambarine, spomenuo ih je neko, uz zamolbu njima za halal što smo ih svih ovih godina unazad prepuštali zaboravu.

(Arhiv Stava, Sudbin Musić, 31. 05.2018)