Uoči obilježavanja još jednog 25. novembra – Dana državnosti Bosne i Hercegovine – čini se korisnim pokušati dublje sagledati odnos između ovakvih značajnih državotvornih datuma i historijskih epoha u kojima dočekujemo i obilježavamo takve datume, kao i ono što u vremenu u kojem danas živimo najozbiljnije prijeti da ih obesmisli, učini nevažnim i anahronim

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Ovogodišnji Dan državnosti Bosne i Hercegovine bio je 76. po redu, 29. otkad živimo u demokratskom višestranačkom sistemu, 27. koji dočekujemo u suverenoj i nezavisnoj državi Bosni i Hercegovini, te 24. otkad je završena agresija i potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Riječ je o periodu koji je kratak iz perspektive historije jednog društva i države, no dug ako se u obzir uzme prosječan ljudski životni vijek. Tim više što su se u tom periodu desile društvene promjene i potresi, prave kataklizme, kakve obično ne zadese neko društvo ni u mnogo dužim razdobljima. Intenzitet života i preživljavanja u turbulentnim i “interesantnim vremenima” istovremeno je kondenzirao i koncentrirao naše kolektivno sjećanje, ali ga učinio i generacijski šarolikim.

GENERACIJSKI JAZ

Već se sada mogu primijetiti osjetne razlike u svjetonazorima između ljudi koji svoje životne periode mogu dijeliti na one prije i one poslije rata, koji su dovoljno stari da se barem maglovito sjećaju života u prijašnjem sistemu, i osoba koje su rođene, odrasle i potpuno se formirale kao osobe u poslijeratnom periodu. Ono što je prvima neotuđivi dio njihovog životnog iskustva, nešto što je presudno utjecalo na to kako gledaju i razumiju sebe i svijet oko sebe, kušnja koja ih je obilježila za cijeli život, za ove druge potpuno je apstraktno, neshvatljivo, a često i nevjerovatno. Jer, kako kaže jedna uzrečica, “prošlost je strana zemlja”.

Za nove generacije prošlost je često egzotična i nepoznata zemlja, naseljena strancima čiji se strahovi, nadanja, opsesije, strasti i motivi, da ne govorimo o običajima i vrijednostima, ne mogu razumjeti, čak i kada je riječ o vlastitim živim roditeljima. Kako napraviti “generacijski transfer vrijednosti” u situaciji poput naše, kako prenijeti državotvorne i domoljubne ideje, kada već gotovo stoljeće i po svaka generacija Bošnjaka živi u potpuno drugačijim uvjetima, gotovo pa različitim svjetovima? Koliko su uopće svjetonazori i sama iskustva jedne generacije relevantni za generaciju koja živu u sasvim drugim okolnostima? Da li su opasnosti i zablude konstanta i da li ono što se za jednu generaciju pokaže kao spasonosno za drugu može biti opasno ili čak i smrtonosno?

Posmatrajući modernu historiju Bosne i Hercegovine i Bošnjaka unazad stotinu i pedeset godina, primjetno je nekoliko ovakvih, nazovimo ih, “civilizacijskih rezova”, koji su doslovno naopačke okretali čitav poredak u kojem su do tada Bošnjaci živjeli.

TURBULENTNA HISTORIJA

Teško je danas uopće i pojmiti kakav su šok doživjeli Bošnjaci koji su kao odrasle osobe dočekali austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine. Dubina pretrpljenog duševnog i mentalnog loma takvim naglim prelaskom iz jednog svijeta u drugi možda je ponajbolje uočljiva iz odluke mnogih Bošnjaka da se zauvijek isele i tako na gotovo svaki način, čak i do nivoa genetskog i biološkog, sebe trajno uklone iz budućnosti vlastite domovine i naroda. Egzistencijalni strah za sami opstanak, te sumnja u mogućnost preživljavanja dotadašnjeg bošnjačkog društva nadjačali su bilo kakav patriotski sentiment i nade za bolje sutra za narod i domovinu.

Uporedo s tim, uprkos dubokom šoku, nove generacije Bošnjaka su se s prolaskom vremena, manje ili više uspješno, navikavale na uvjete novog života te prilagođavale stare ideje novim okolnostima. To se može vidjeti ne samo kroz začetke kulturno-nacionalnog preporoda, organiziranje prvih političkih pokreta, okupljanja i djelovanja kroz političke stranke nego i u činjenici da su sinovi ili unuci onih Bošnjaka koji su 1878. godine ginuli pokušavajući spriječiti ulazak Austro-Ugarske u Bosnu već tokom Prvog svjetskog rata, dakle, samo četrdesetak godina poslije, ginuli nastojeći osigurati opstanak Monarhije. Mada je, naravno, u svemu tome primjetna doza državne prisile i neizbježne obaveze, iz svega što znamo jasno je da se u velikoj mjeri radilo o svjesnoj, proračunatoj i patriotizmom nadahnutoj odluci da se poduzme što je moguće više jer su Bošnjaci tog vremena, poučeni balkanskim ratovima iz 1912. i 1913. godine, sasvim jasno vidjeli sudbinu balkanskih muslimana koji su pali pod vlast Srbije, te su vrlo dobro znali gdje leže veće šanse za opstanak naroda i domovine.

Srbijanskom okupacijom Bosne i Hercegovine, formiranjem Kraljevine, prvo SHS, a zatim Jugoslavije, što je proces za koji Bošnjake niko ništa nije pitao, te gotovo istovremenim ciljanim ekonomskim uništenjem i planskom pauperizacijom Bošnjaka, opet je došlo do strahovitog civilizacijskog potresa. Opet je dio Bošnjaka otišao da se nikada ne vrati, a oni koji su ostali pokušali su da prije svega političkim, kulturološkim pa čak i identitetskim žongliranjem između srpskog i hrvatskog nacionalizma drže u životu i kontinuitetu ideju i svoje vlastite i posebnosti Bosne i Hercegovine.

Bošnjaci su se morali navići na novi centar moći, na nove odnose, na nove metode, nove načine i novu političku elitu. Potpuna politička potčinjenost koja je bila nezamisliva, odvratna i neprihvatljiva pripadnicima ranije politički dominantnog begovata postala je nova normalnost, pa je stoga politička moć unutar Bošnjaka, ne toliko kadrovski koliko klasno i svjetonazorski, prešla iz ruku uništene klase aristokratskih zemljoposjednika u ruke gradske buržoazije i profesionalnih političara. Stoga su i politički interesi, teme i načini organiziranja postali drugačiji. Zemljišno‑pravni odnosi i agrarno pitanje zamijenjeni su stalnim političkim naporima da se održi autonomija i posebnost Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. To je uspijevalo neko vrijeme, no na kraju se pokazalo nedovoljnim jer je, prvo 1929. godine uspostavom banovina, a zatim i 1939. srpsko‑hrvatskim dogovorom Cvetković-Maček, Bosna i Hercegovina politički pobrisana, a Bošnjaci učinjeni manjinom na sve i jednom administrativnom novouspostavljenom prostoru.

Drugi svjetski rat, te posebno komunistička pobjeda u njemu, na prvi su pogled naročito naglasili svu promašenost politike gotovo čitave prijeratne bošnjačke političke klase i, kako se jedno vrijeme činilo, historijski legitimirali čitav set ideja pa i samu totalitarnu ideologiju manjinske, a prije Drugog svjetskog rata i krajnje marginalne grupe Bošnjaka komunista. Činilo se da Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a 25. novembra 1943. godine, te obnova državnosti Bosne i Hercegovine, kao jedne od šest socijalističkih republika SFRJ, predstavlja historijski i civilizacijski vrhunac dotadašnje političke historije Bošnjaka.

No, kao i obično, to je bio samo dio priče. Opet je došlo do civilizacijskog loma, opet je i historijski, ali i fizički nestala gotovo čitava buržoaska i politički aktivna klasa Bošnjaka. Nakon agrarne reforme, sada je nacionalizacija uzimala sav teško stečeni privatni kapital iz bošnjačkih ruku, da bi ga pretvorila u “društveni”, bolje rečeno partijski. Bosna i Hercegovina jeste vraćena na mape, ali tek kao republika krajnje represivnog jednopartijskog totalitarnog sistema, dok su Bošnjaci u prvim poslijeratnim decenijama kao narod proskribirani, negirani i nepriznati nestali iz političkog i kulturnog života.

Ali i u takvim okolnostima ubrzo je stasala nova generacija društveno aktivnih ljudi koja je postepeno počela voditi prvo kulturnu, a poslije i političku borbu koja je bila na tragu uvijek iste ideje historijskog kontinuiteta Bosne i Hercegovine i posebnosti Bošnjaka kao naroda. Neke od tih aktivnosti vođene su unutar, a neke van sistema, neke su imale veće, a neke slabije rezultate, jedni su bili na tragu posebnosti u kontekstu socijalističkog samoupravnog uređenja i marksističke ideologije, dok su drugi tražili vjerske i nacionalne slobode i demokratiju, neki su to plaćali zaustavljenim karijerama, a neki dugotrajnom robijom, no najvažniji efekt bio je preživljavanje i kontinuitet državotvorne ideje u uvjetima koji bi se Bošnjacima iz prethodnih generacija vjerovatno činili nemogućim.

SITUACIJA DANAS

Slom i bankrot komunizma, povratak demokratije i višestranačja, raspad Jugoslavije, agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima bili su događaji koji su, svaki za sebe, svojevrsna civilizacijska prekretnica. Ali, posmatrani zajedno, pogotovo zato što su se desili u izuzetno kratkom periodu, više su od prostog zbira promjena te predstavljaju monumentalni društveni potres takve magnitude da svi oni koji su imali dovoljno godina neminovno svoje živote dijele na one prije i poslije. Uslijed brzine i nasilnosti ove promjene, načina na koji se završio rat i svih posljedica koje je donio, nedorečenosti mira koji više liči na dugotrajno primirje, opustošene zemlje i nametnute ubrzane tranzicije, izostanka definitivne internalizacije i proživljenog i novog, dobar broj Bošnjaka starije generacije naprosto je mentalno, duševno i emocionalno zapeo u stanju koje bi se moglo nazvati “međuvrijeme”. Veliki broj takvih Bošnjaka živi zarobljen “u međuvremenu”, čekajući nastavak zaustavljenih života, nadajući se povratku u “normalnost”, nesposoban da prihvati i prizna da je ono što žive danas ustvari nova normalnost i nova realnost, a da je ono što oni podrazumijevaju pod normalnošću već sada nepovratna prošlost. Takvi još ne mogu prihvatiti da su novoj generaciji, stasaloj nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, iskustvo jugoslavenskog socijalizma sa sve terminima i skraćenicama poput SKJ, samoupravljanja, SOUR-a i OOUR-a, EPP-a, cenzura medija, obavezni samodoprinos, verbalni delikt, ONO i DSZ egzotični i strani taman toliko koliko i paše, begovi, vilajeti, kajzeri, žandari, kraljevi, kotari i banovi. Zbog činjenice da prvi put živimo u demokratskom, a ne autokratskom, imperijalnom ili totalitarnom sistemu, represivni društveni inžinjering i obračun s prošlošću kakav je obilježio prošle sisteme nije moguć, pa se danas prvi put iskustva, vrijednosti i svjetonazori prethodne generacije ravnopravno takmiče s novom realnošću, što svakako ima i društvene i političke reperkusije. No, upravo je pitanje shvatanja pojma i mogućnosti državnosti u kontekstu svake generacije, njenog vremena i njenih zabluda te transfera takvih vrijednosti na nove generacije ono što bi trebalo sagledati. Može se reći da su najvećih vanjskih opasnosti za Bosnu i Hercegovinu i sebe Bošnjaci uvijek bili svjesni, no šta je i koja je opasnost specifična i intristična za svaki od ovih perioda, šta je bilo to što svaka od generacija Bošnjaka nije prepoznavala kao opasnost?

GRIJESI NAŠIH OČEVA

Iz današnje perspektive, lahko je uvidjeti zablude one generacije Bošnjaka koja se oružjem suprotstavljala ulasku Austro-Ugarske monarhije. Oni su se digli da se brane od vjekovnog neprijatelja čiji je prodor u prošlosti podrazumijevao potpuni nestanak Bošnjaka, no nisu mogli vidjeti da je dotadašnje stanje bilo neodrživo. Ne samo što je dolazilo do neumitne kontrakcije Osmanskog carstva, pogotovo na području Evrope, već je bošnjačka sudbina ovisila i od toga ko će ga naslijediti i kada – relativno prosvjećena i civilizirana Austro-Ugarska ili novonastale balkanske države pune barbarske energije.

Uporedo s tim, prvi put, radi reformi i modernizacije Osmanskog carstva, započela je i organizirana kampanja osmanizacije, tj. turkifikacije buduće bošnjačke elite kroz moderni obrazovni sistem ruždija, pa je već krajem šezdesetih godina 19. stoljeća stasala prva generacija Bošnjaka koja je govorila i čitala turski kao maternji, pratila stambolsku štampu, trendove i modu i smatrala sebe prvo Osmanlijama pa onda Bošnjacima. Nekorektno se upuštati u historijska nagađanja, no nekako je neprijatno i pomisliti šta bi bilo s Bošnjacima, kakve bi posljedice pretrpjeli da su, nakon još nekoliko decenije takve asimilacije, tokom Prvog balkanskog rata, pali u ruke Srbiji, koja je zločinima čistila okupirane teritorije od zatečenih muslimana.

Također je jednostavno danas uprijeti prst u samoobmane onih Bošnjaka koji su gajili čvrstu vjeru i nadu u opstanak Austro-Ugarske monarhije, ne vidjevši da je riječ o preživljenom mastodontu koji je, pun unutrašnjih kontradiktornosti, pred izumiranjem. Teško je danas shvatiti kako tadašnji Bošnjaci nisu vidjeli da je Bosna i Hercegovina, uprkos svom infrastrukturnom razvoju, za Austro‑Ugarsku bila tek ogledna kolonija u kojoj su ubrzano postajali ugrožena i marginalizirana urođenička manjina. Postepeno, ali sigurno, Bošnjaci su bivali sabijani u padinske mahale, izopćavani iz centra grada koji se pomicao iz tradicionalne čaršije, udaljavani iz sfera u kojima su se donosile odluke, marginalizirani u upravljačkom aparatu, istiskivani iz glavnih ekonomskih tokova, poticani da se asimiliraju. Danas znamo da bi pobjeda centralnih sila u Prvom svjetskom ratu značila gotovo sigurno utapanje ili komadanje Bosne i Hercegovine radi zadovoljenja interesa većih i važnijih naroda Austro-Ugarske.

Šta tek reći za bošnjačke zablude između dva rata? Iako su bile strašne posljedicama, njih je možda i najlakše razumjeti jer su bile i neizbježne i iznuđene zbog prethodnog katastrofalno lošeg položaja Bošnjaka. Najlakše bi ih bilo opisati kao ples po žici iznad kafeza s lavovima bez nade da će pređeni put ili proteklo vrijeme donijeti olakšanje. Ipak, i dalje je teško prihvatiti činjenicu da se tadašnja bošnjačka politička klasa i elita mogla i ponadati da može zauvijek uspješno lavirati između dva proždiruća nacionalizma i s uspjehom sačuvati narod i domovinu, a što je na kraju imalo i katastrofalne posljedice tokom Drugog svjetskog rata.

I samoobmane generacije Bošnjaka koja je živjela i gradila Jugoslaviju danas su sasvim jasne. Nastranu sve primjedbe o moralnosti podržavanja totalitarnog komunističkog poretka koji je na najgrublje načine kršio ljudska prava i slobode, još je problematičnije to što se vjerovalo u valjanost, dobronamjernost i održivost sistema čiji se glavni stub, Jugoslavenska narodna armija, na kraju pokazao kao ništa drugo nego kamen temeljac za pravljenje “Velike Srbije” te alatka za uništenje i Bosne i Hercegovine kao države i Bošnjaka kao naroda. Veličina zablude ogleda se u tome da se kao najveća opasnost pokazalo upravo ono u čemu se vidjela zaštita i u šta se najviše vjerovalo, te da je samoobmana mnogih Bošnjaka bila tako snažna i uporna da je potpuni moralni i vrijednosni bankrot svih “jugoslavenskih vrijednosti” za većinu došao ili kao grom iz vedra neba ili ga čak ni dan-danas, nakon agresije i genocida, nisu u stanju prihvatiti.

Kroz sve ove periode moderne bošnjačke historije, kao zajednička nit provlači se činjenica da su se svi oni završavali i počinjali kroz traume ratova u kojima su Bošnjaci teško stradali i permanentno ostajali bez ovog ili onog dijela nacionalnog životnog prostora. Također je primjetno i uporno zavaravanje svake generacije Bošnjaka s trajnošću i nepromjenjivošću društvenog poretka u kojem se živi te posljedična nespremnost na tektonske promjene koje su dolazile. Interesantno je da su nove generacije bile svjesne zabluda svojih prethodnika, ali redovno nisu bile kadre vidjeti suštinske probleme političkog i društvenog uređenja u kojem su same živjele, a koji su predstavljali opasnost za opstanak i države i naroda, ali i to da su starije generacije vidjele temeljne probleme novodolazećih vremena, no nisu znale ponuditi bolji odgovor.

U svjetlu svega navedenog, moramo se pitati: A šta je s nama danas? Šta je to što ne vidimo, koja je to napuklina u današnjem poretku koju nismo kadri uočiti, a u koju će tek nove generacije Bošnjaka, ako ih bude, upirati prstom?! Šta je to što nas slabi iznutra, što omogućava i olakšava posao istom onom neprijatelju koji na nas atakuje već stotinu i pedeset godina, šta je to što dovodi u pitanje pojmove kakvi su državnost Bosne i Hercegovine i državotvornost Bošnjaka, koja je to sistemska greška koju ne vidimo?

KATAKLIZMA KANTONALIZMA

Danas je to, možda prije svega, fenomen kantonalizma. Iako će to mnogima na prvi pogled zvučati pretjerano, besmisleno ili čak suludo, riječ je o izrazito opasnom fenomenu i pojavi koja kao da je smišljena i dizajnirana da oslabi Bošnjake za bilo kakva iskušenja koja ih čekaju. Način na koji su uređeni i organizirani kantoni u Federaciji BiH naročito je nepovoljan za Bošnjake, i to po gotovo svakom mogućem osnovu. Dovoljno veliki da potiču političku, interesnu i kulturnu atomizaciju na regionalnoj osnovi, ali istovremeno i dovoljno mali da su nesposobni da postoje sami za sebe, kantoni kao da su zamišljeni kao budući bantustani za Bošnjake, kao neki nastavak one ratne velikosrpske ideje da ih se iscjepka i izolira u enklave koje će se zatim progutati i svariti jednu po jednu.

Kantoni samom svojom prirodom ne samo da proizvode već i garantiraju permanentnu političku nestabilnost. Oni potiču usitnjavanje bošnjačkih političkih organizacija, njihovo pucanje po kantonalnim osnovama te svođenje na stranke lokalnih dometa, lidera i interesnih grupacija. Zbog takvih trendova, bilo kakva koherentna bošnjačka nacionalna politika, u bilo kojem smislu, postaje gotovo nemoguća jer lokalni interesi i lokalni kompromisi preuzimaju primat. Istovremeno se gubi i mogućnost bilo kakve političke vertikale, bilo kakve hijerarhijske ustrojenosti viših i nižih nivoa, pa politička i stranačka vertikala – država, entitet, kanton, općina – praktično prestaje postojati jer se na različitim nivoima nalaze raznorazne stranke nepodudarnih interesa. Kantonalne vlade sastavljene od lokalnih stranaka počinju voditi zasebnu politiku gledajući svoje lokalne interese, pa se gubi čak i privid bilo kakve bošnjačke nacionalne politike, čime Bošnjaci gube mogućnost čak i da reagiraju na vanjske opasnosti, a kamoli da vode proaktivnu nacionalnu politiku.

Sve to umnogome počinje ličiti na period pred pad Bosanskog kraljevstva, kada je bosanski kralj samo nominalno imao vlast, dok su lokalne regionalne velmože djelovale u skladu s vlastitim interesima. Na šta to sve liči u stvarnom životu, vidi se odlično na primjeru, jednom od stotinu njih, Vlade Kantona Sarajevo koja vodi politiku u skladu sa željama svojih stranih sponzora i pritom, recimo, u svakom smislu preferira i podržava gradove u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, poput Banje Luke i Bijeljine, umjesto Mostara i Tuzle, čime jača Dodikov režim, a što je potpuno suprotno bošnjačkim ili državnim interesima. Štaviše, kroz djelovanje današnje Vlade Kantona Sarajevo vidi se namjera temeljite političke teritorijalizacije i denacionalizacije Bošnjaka te svođenja jedinstvenog bošnjačkog nacionalnog prostora na konglomerat sasvim zasebnih gradova i sredina kako bi se neutralizirala bošnjačka demografska, pa stoga i politička većina. Bošnjake se želi podijeliti i usitniti tako da ne mogu zaštititi svoje partikularne interese od sinhroniziranih nasrtaja, unutar sebe jedinstvenih, srpskih i hrvatskih politika.

A ima li boljeg dokaza za ovu tvrdnju od migrantske krize koju živi Unsko-sanski kanton, a za koju je velikim dijelom zaslužno i nepostojanje bilo kakve političke vertikale, samim tim i odgovornosti, to inertno, usporeno i neusklađeno djelovanje između kantona, entiteta i države, te nemogućnost jednog kantona da se usamljen odupre usklađenim napadima srpske i hrvatske politike?

Uprkos svemu tome, nama dolaze strani dužnosnici i diplomate da hvale ove ili one vlade kantona te najavljuju kako će i dalje nastaviti poticati i pomagati eksperimente.

No, iako su kantoni problematični po svakom osnovu, njihovo postojanje danas je sasvim normalno za poslijeratne generacije Bošnjaka. Za sve one rođene i odrasle u njima kantoni su datost, nešto s čime će se možda uskoro i identificirati i prema čemu će gajiti određene emocije, a zbog čega neće moći vidjeti njihovu pogubnost za sam opstanak države ili državotvornosti Bošnjaka. Upravo zato, problem kantona treba riješiti što prije, da li ukidanjem, da li njihovim daljnjim ukrupnjivanjem. To je jedna od opasnijih pojava u vremenu u kojem živi današnja generacija i jedna od onih opasnosti koja može imati posljedicu da ova država i ovaj narod ne dočeka još puno 25. novembara.