Prvi maj, kao narodni i državni praznik, među svima njima stoji netaknut, uspravan i čedan. Još se nije čuo glas koji bi ga – u tom njegovom značenju i smislu – pokušavao osporavati ili dovoditi u sumnju. Narod mu se raduje, i milo narodu što ne mora razmišljati o njegovom etnonacionalnom porijeklu i što mu ne mora “brojati krvna zrnca”
 kroz zbivanja u proteklim decenijama, pa i cijelom minulom stoljeću, doživjela tešku i nepopravljivu kompromitaciju i da se Sokrat nije šalio kada je o njoj govorio na posprdan način. “Zašto bi tri glasa one tamo trojice budala vrijedila više od mog jednog glasa?” Misleći svijet čezne za meritokratijom, takvim, dakle, društvenim uređenjem u kojem će o stvarima odlučivati stručni, mjerodavni, tj. meritorni ljudi, preciznije: meritorne skupine ljudi. Dizanje ruku ZA i PROTIV tu nema šta da traži ni šta da radi.</p>
<p>Kod nas se odavno pokazalo da među najružnija svojstva našeg čovjeka spada njegova munjevita spremnost da “zauzima stavove” i donosi sudove u stvarima o kojima nema pojma. S takvim ljudskim osobinama i u okolnostima kompromitirane ideje demokratije kao vladavine naroda – mi dočekujemo svaki od nekoliko desetina državnih i vjerskih praznika i, unatoč svemu, svjedočimo kako tzv. obični čovjek ulaže ogroman, vidljiv napor da povrati dostojanstvo zanemarenoj porodičnoj tradiciji, da vidljivo i javno pokuša obnoviti uzajamnost međuetničkog povjerenja, o čemu nas, u te dane, veoma iscrpno, ponekad i pretjerano opširno, izvještavaju svi postojeći mediji.</p>
<p>Prvi maj, kao narodni i državni praznik, među svima njima stoji netaknut, uspravan i čedan. Još se nije čuo glas koji bi ga – u tom njegovom značenju i smislu – pokušavao osporavati ili dovoditi u sumnju. Narod mu se raduje, i milo narodu što ne mora razmišljati o njegovom etnonacionalnom porijeklu i što mu ne mora “brojati krvna zrnca”. Nama, starijima, milo sjećanje na prvomajske uranke, jednako uzbudljive i lijepe kao što bijahu oni o Jurjevu ili Aliđunu (Ilindan, 2. august)…</p>
<p>Nama, starijima i starima, mila i ona sjećanja na prvomajske parade i jutra u kojima smo po tri i četiri sata pod kišom stajali na sarajevskim trotoarima čekajući da prođe trudbenička parada i u njoj, ako Bog da, lično, u bijelom odijelu “naš voljeni maršal Tito”. Po nekakvoj volji Svevišnjega – svi su ti paradni dani bivali kišni i hladni, što ni za mrvu nije krnjilo naš entuzijazam. Znam da sam, kao dječak, ili još u majčinom naramku, desetinu puta čekao a da ga nikad nisam vidio. Rekoše mi jedared da je limuzina s Titom prošla, ali se ja baš u tim trenucima okrenu da nešto važno šapnem djevojčici iza mojih leđa. Smrzle nam se ruke.</p>
<p>Kad sklonimo sentimente, o prazniku Prvog maja i radničkim pravima u tranzicijskom društvu kakvo je naše, i u kojem je veoma tanka linija između Zakona na papiru i Bezakonja u praksi, razgovore i rasprave treba premjestiti u parlamentarne klupe, ne osvrćući se na njegov simbolički značaj, nego na uredbe i zakone iz oblasti radnog prava! To je prostor u kojem pravni eksperti prepoznaju mnoge elemente diskriminacije i kršenja nekih od elementarnih Ustavom i međunarodnim konvencijama zagarantiranih ljudskih prava.</p>
<p>Ne smijemo taj naš divni trudbenički praznik, Prvi maj, ostaviti u ravni pukog narodnog izletničkog veselja uz Mošćanicu i Željeznicu, na Vrelu Bosne i na semizovačkom Kadinom Viru. Imaju za te stvari koride, bodnjava bikova, Čevljanovići, Grmečka korida. Harmonike i ćevapi, cika, pjesma i djevojačko podvriskivanje.</p>
<p>Prvi maj hoće čovjeka s čijeg lica sije i bije – dostojanstvo. Radnika koji ne drhti pred svojim poslodavcem. Radnika kojeg će Zakon o radu štititi jednako kao što sličan zakon štiti i čini nedoticivim uposlenike državne uprave. Ne smiju postojati dvije vrste radnog zakonodavstva, jedna za argate i robove, druga za državne činovnike. To je borba koja stoji pred ovdašnjom zanijemjelom radničkom populacijom, da ne kažem: klasom!</p>
<p>Do tog vremena i časa ja radosno kazujem: ŽIVIO PRVI MAJ – PRAZNIK RADA!, ali dodajem i svoj golemi strah, da opet ne bude kao što mi bijaše prije 60 godina: PROŠ'O TITO, JA GA NE VIDIO!</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Prvi maj, birvaktileSljedeći članak
IZ NAŠE HISTORIJE: Bosna je u 14. stoljeću imala svoj arhiv
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.
-
01.05.2020.Odgovori
Ja sam mrzio Tita i komunizam i kada sam bio dijete. Kao pionir sam prisilno stajao na kisi satima da prodje stafeta i u sebi tajno mrzio tita i komunisticku partiju. I sada mrzim Tita i komunizam i neman niti jednog pozitivnog sjecanja na ta vremena. Nekada bilo i ne vratilo se.
-
02.05.2020.Odgovori
Ja nisam,sve dok nije umro i istine pocele da izlaze na vidjelo.Ex Yu,drzava za cije je stvaranje i razbijanje zrtvovano mnogo vise nego sto je vrijedilo par decenija pristojnog zivota.
KOMENTARI