U onom momentu kada sam počeo da radim knjigu s notnim zapisima sevdalinki i kada sam studiozno prišao toj materiji i detaljno je izanalizirao, tek tada sam došao do spoznaje da je to daleko veće blago nego što ljudi uopće mogu da zamisle. Toliko bogatstvo muzičkog kolorita, melodijskih linija, harmonskih sklopova, modulacija, ornamentike ne posjeduje ni jedna druga tradicionalna muzika na svijetu”

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Mladen DELIĆ

Elvidin Edo Krilić rođen je u Sarajevu, gdje završava nižu muzičku školu, Odsjek za harmoniku, i Srednju muzičku školu, Odsjek za klarinet. U to vrijeme bio je i redovni član Akademskog kulturno-umjetničkog društva “Slobodan Princip – Seljo”. Poslije Srednje muzičke škole odslužio je vojni rok, nakon čega upisuje studij na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gdje završava prvi stepen. Godine 1984. polagao je audiciju za prijem u Narodni orkestar RTV Sarajevo. Sedam godina je bio član, zatim i stručni rukovodilac tog orkestra. U tom periodu sarađivao je s brojnim poznatim vokalnim solistima s prostora cijele bivše Jugoslavije.

Već neko vrijeme Edo Krilić živi u Austriji i radi u Državnoj muzičkoj školi. Godine 2005. je završio Konservatorium u Austriji, Odsjek za harmoniku, i tako je, kaže, upotpunio svoje znanje. Povremeno, kada mu to redovni posao dozvoljava, nastupa i sa svojim muzičkim sastavom “Salon-Balkan”, s kojim je uglavnom angažiran na kulturnim manifestacijama i međunarodnim festivalima. Nedavno je izdao knjigu Sevdalinka uz harmoniku u Bosni i Hercegovini.

STAV: Kako i zašto ste počeli svirati harmoniku?

KRILIĆ: Prvu harmoniku mi je otac kupio kada sam imao sedam godina. A to zapravo nije bio prvi kontakt s harmonikom, jer sam prije toga povremeno “krao” očevu harmoniku tako što sam pritiskao dirke harmonike, ali se tada ton harmonike nije mogao čuti. Ta velika i profesionalna harmonika je za moj uzrast bila ogromna i nisam bio u mogućnosti da je držim na sebi. Jednostavno, “krađa” se dešavala dok je harmonika bila u otvorenom koferu. Slobodno mogu reći da sam i prije rođenja, još dok sam bio u majčinom stomaku, srastao s muzikom slušajući zvuke očeve harmonike. Moj otac, Mustafa Krilić, bio je uposlenik Radija Sarajevo pedesetih godina i bio je jedan od najboljih harmonikaša u bivšoj Jugoslaviji. On se aktivno i profesionalno bavio muzikom i to je vjerovatno bio razlog da se i ja zaljubim u harmoniku i da muzika bude moj život.

STAV: Da li ste se još nečim, osim muzikom, stigli baviti u životu?

KRILIĆ: U životu se nisam bavio stvarima koje nisu vezane za muziku. Život jednog istinskog umjetnika to ne dozvoljava. Jednostavno nemate vremena za druge stvari. Onom umjetniku koji se ozbiljno bavi umjetnošću to je i posao, i hobi, i ljubav, i “ventil” za opuštanje, to je sve. Pored mog redovnog posla u RTV Sarajevo, mnogo sam vremena proveo u privatnim muzičkim studijima u Sarajevu, kojih je tada bilo možda samo četiri-pet. Snimio sam puno pjesama raznim vokalnim solistima. Toga je bilo veoma mnogo, na hiljade. Isto tako, jako puno pjesama sam aranžirao, a uradio sam i veliki broj autorskih kompozicija, uglavnom instrumentalnih. Istina, jedno vrijeme sam pored stalnog posla na Radio-televiziji Sarajevo radio i kao estradni umjetnik. To je za mene bilo izuzetno naporno uz sve moje profesionalne i porodične obaveze, tako da se na estradnoj sceni nisam dugo zadržao. Iskren da budem, nisam tu sebe ni pronašao, jer estrada i rad s vokalnim solistima je više “show business”, a manje ono sto ja volim i želim – umjetnost.

STAV: Poznato je da je Vaš otac bio jedan od vrhunskih harmonikaša Sarajeva, a i tadašnje cijele Jugoslavije. Da li je stoga muzika neka vrsta nasljedstva u Vašoj porodici?

KRILIĆ: Pa može se reći da je muzika u porodici nasljedna. Kao što sam napomenuo, moj otac se profesionalno bavio muzikom, te bio zaposlen u tadašnjem Radiju Sarajevo (televizija još nije tada postojala). Ja sam nastavio tradiciju, a sin Denaj je nedavno završio Konservatorium u Austriji, Odsjek za džez, kontrabas i harmoniku. Kćerka Doa svira violinu. Doduše, odlučila se za drugi fakultet, ali nikad se ne zna. Djeca su, također, rasla u muzičkom okruženju jer i moja supruga Dina je violinistica, profesor violine i autor škole za violinu “Dina Violina”.

STAV: Šta je sevdalinka iz Vaše perspektive?

KRILIĆ: Sevdalinka je, prije svega, bosanskohercegovačka tradicija, zatim uzvišena umjetnost i neprocjenjivo muzičko bogatstvo, te način života nekadašnjeg gradskog življa u Bosni i Hercegovini. Sevdalinka je doživljavala svoju evoluciju, ali slobodno možemo reći da je svoj pravi procvat doživjela 70-ih i 80-tih godina. Danas, nove generacije muzičara, neću reći svi, ali veći procent njih kvare i skrnave ovu našu tradicionalnu muziku korištenjem ornamenata koji ne pripadaju sevdalinki, već drugim tradicionalnim muzikama, a zatim, i korištenjem muzičkih motiva-sekvenci iz novokomponirane muzike. Tu su i neizostavni “moderni” aranžmani kojim neki aranžeri pokušavaju obraditi sevdalinke. Te obrade zaista nisu spojive sa sevdalinkom i to je uništavanje i ismijavanje bosanskohercegovačke tradicije i kulture. Sevdalinka ima muzičku formu i svoje muzičke zakone, i tu su dozvoljene relativno male interpretacijske slobode.

Mijenjanje harmonskog sklopa, osnovne melodije sevdalinke, ritma, te ubacivanje neodgovarajućih ukrasa i slično nije dozvoljeno. Danas, nažalost, ne postoji državna institucija koja bi zaštitila i njegovala sevdalinku, i to je veliki problem. Nekad je prije to radila RTV Sarajevo, gdje nije mogao svako pjevati i svirati te snimati sevdalinke. Problem je i u tome što danas postoji jako puno manjih TV stanica, te lokalnih TV stanica koje neselektivno puštaju u eter sve i svašta. Očito je da te manje TV stanice nemaju visokoobrazovane muzičke urednike, što nije dobro, ili se muzičke numere za program biraju po nekim drugim principima. Treba razmišljati o novim generacijama, o generacijama koje trebaju da preuzmu u amanet sevdalinku i da je brižno čuvaju, a da li je to moguće u “poplavi” svega ovog što se prezentira kao sevdalinka, koje u većini slučaja nije prava sevdalinka, veliko je pitanje.

STAV: Kako doživljavate ovu našu tradicionalnu pjesmu?

KRILIĆ: Kada govorimo o tradicionalnoj muzici Bosne i Hercegovine, znamo da je to kulturna baština koju treba očuvati, i to je uglavnom sve što se spomene. Međutim, ljudi nisu svjesni koje neprocjenjivo blago ima naša tradicionalna muzika. Vjerovatno je razlog te neosviještenosti što se narodi u Bosni i Hercegovini jednostavno rađaju s tom tradicijom i ona tokom njihovih života postaje nešto sasvim normalno, obično. Mi znamo da je to naša kultura koju treba njegovati, ali na toj se spoznaji obično sve završava i sva aktivnost vezana za očuvanje te tradicije. Možda sam i ja tako razmišljao u tinejdžerskim godinama. U onom momentu kada sam počeo da radim knjigu s notnim zapisima sevdalinki i kada sam studiozno prišao toj materiji i detaljno je izanalizirao, tek tada sam došao do spoznaje da je to mnogo veće blago nego što ljudi uopće mogu da zamisle. Toliko bogatstvo muzičkog kolorita, melodijskih linija, harmonskih sklopova, modulacija, ornamentike ne posjeduje ni jedna druga tradicionalna muzika na svijetu. Smatram sebe kompetentnim da iznesem ovu tvrdnju. Naravno, kada govorim o bogatstvu tradicionalne muzike Bosne i Hercegovine, ne mogu da ne napomenem i bogatstvo muzike i drugih balkanskih država i njihove melose. Balkan je u tom pogledu čudo!

STAV: Nedavno ste izdali knjigu Sevdalinka uz harmoniku u Bosni i Hercegovini. Koji su bili motivi da je napišete i izdate?

KRILIĆ: Knjigu Sevdalinka uz harmoniku u Bosni i Hercegovini pripremao sam duže od tri godine i tu je sažeto moje znanje i iskustvo stečeno u proteklih 40-50 godina. Želja mi je bila da na ovaj način spasim sevdalinku od zaborava, da pomognem u ispravnoj edukaciji mlađih generacija, te prezentiranju bosanskohercegovačke tradicionalne muzike u svijetu. Ova knjiga ustvari je prvo izdanje notnih zapisa sevdalinke u kojoj su jasno zapisani svi odgovarajući ukrasi s ispravnim prstoredom, a uz to su zapisane dionice za drugu harmoniku i dionice za prateće instrumente, bas i ritam-gitaru.

STAV: Imate li priliku predstaviti sevdalinku Austrijancima i djeci kojoj predajete? Kakve su njihove reakcije?

KRILIĆ: Da. Radim u Državnoj muzičkoj školi i moji učenici često sviraju i sevdalinke, naravno, u nešto jednostavnijoj formi. Sevdalinku obavezno uvrstim u repertoar pored ostalog programa koji izvodim na koncertima sa svojim muzičkim sastavom “Salon-Balkan”.
To je sastav koji egzistira već nekih desetak godina i imao je razne formacije, počev od dueta harmonika-violina, kada nastupam sa svojom suprugom Dinom. Postoji i “Salon-Balkan” trio, kada nam se priključi i naš legendarni pjevač Omer Livnjak, zatim postoji i veća formacija kada nastupaju legendarni bubnjar Nasko Budimlić, zatim naš sin Denaj, kontrabasista, te perkusionista Emir Handžo.

STAV: Koliko često dolazite u Bosnu?

KRILIĆ: U Bosni i Hercegovini provodim godišnje oko 3 mjeseca, što je mala privilegija prosvjetnih radnika. Obično sam u Sarajevu za novogodišnje ferije, uskršnje ferije, te ljetne ferije. Naravno, požele se majka i sestra. Njih ne viđam svaki dan, a velika su mi podrška u mom poslu. Moja supruga, sin i kćerka također rado dolaze u BiH. Rado se viđam i s mojim starim prijateljima i uz kahvicu obično evociramo uspomene iz dobrih, starih vremena. Za vrijeme mog boravka u BiH bude i muzičkih aktivnosti, a već četiri godine u saradnji s Hayat TV organiziram takmičenje harmonikaša “Prva harmonika”, a koje se održava u sklopu Ilidžanskog festivala. Cilj ovog takmičenja nije samo proglašenje prvoplasiranih takmičara već i očuvanje tradicionalne muzike našeg podneblja, što se može zaključiti iz propozicija takmičenja.

STAV: Planirate li se nekad vratiti u Bosnu i Hercegovinu? Ovdje, možda, provesti mirovinu?

KRILIĆ: Za Bosnu i Hercegovinu sam vezan na sve moguće načine, počev od majke , sestre, rodbine, prijatelja koji žive u Sarajevu, preko mog odrastanja i školovanja, pa mog početka uspješne profesionalne karijere i puno drugih stvari, a sve te stvari redovno bude u meni lijepa sjećanja i jako utječu emotivno na mene, tako da je BiH, tj. Sarajevo, stalno u mojim mislima i jednostavno živim s njima i to je neka permanentna veza Sarajeva, Bosne i mene. Plan za moju budućnost, tj. moj boravak na određenom prostoru još nije aktuelan. U svakom slučaju bih volio više vremena provoditi u Bosni i Hercegovini. Bože zdravlja, a to će se lahko definirati.

STAV: Koliko dnevno vježbate harmoniku? Kako odmiču godine, primjećujete li šta se s godinama dobija, a šta gubi?

KRILIĆ: Moja ljubav prema muzici i harmonici ni nakon 50 godina druženja ne jenjava. Naprotiv. Imam osjećaj da s vremenom postaje još jača. Harmonika mi je u rukama svaki dan, a dužina vježbanja zavisi od dnevnih obaveza koje su prisutne kao i kod svakog drugog čovjeka. Kada imam mogućnosti, vježbam više, a kada imam dodatnih obaveza, tada manje. Bitan je kontinuitet. Kada govorimo o zrelom i ozbiljnijem dobu jednog čovjeka-umjetnika, tada je percepcija i generalni pogled na muziku kao umjetnost drugačija od pogleda mladih umjetnika. Danas mladi umjetnici nekako više pribjegavaju tehničkom dokazivanju i nadmoći. Ko je brži, taj je bolji. Apsolutno pogrešno. Istina, za široke narodne mase to možda predstavlja neko, ali, nažalost, pogrešno mjerilo. To samo djeluje veoma atraktivno. Brzina je samo jedan mali dio, komponenta kompletnog umjetnika. Ima mnogo važnijih stvari, finesa koje treba da posjeduje jedan muzičar. Dakle, zrelo doba jednog umjetnika donosi zrelo i sređeno muziciranje, a ako se i u tim godinama vježba, ne manjka ni tehničke spremnosti.

STAV: Možete li napraviti paralelu između nekadašnje interpretacije i samog odnosa prema muzici i ovog danas? Gdje je razlika?

KRILIĆ: Mogu. U to vrijeme je bilo više kulture generalno, stoga je bilo i više muzičke kulture. Postojalo je više vrsta lokala s muzikama. Gradski, prigradski i vangradski. Znalo se u kojem lokalu se svira određeni repertoar, a samim tim se znalo koji muzičari mogu da sviraju u kojim lokalima. Publika je sama birala gdje joj je mjesto. U hotelima i drugim pojedinim lokalima svirala se narodna, starogradska, te muzika za ples. Prvi muzički blok bio je instrumentalni, a trajao je i do 40-tak minuta. Tada se svirala zapadnoevropska, američka muzika, a nešto i domaća. Zatim, muzičar je bio više cijenjen, rad muzičara bio je adekvatno plaćen, radno vrijeme muzičara bilo je četiri sata u državnim objektima, naravno, s četiri pauze. Četiri sata bilo je radno vrijeme i u studiju Radio-televizije Sarajevo, što je odgovaralo evropskim standardima. Mislim da današnje stanje na muzičkoj sceni ne odgovara svemu ovome što sam već nabrojao.

STAV: Da li sevdalinka najbolje “uspijeva” ovdje, u Bosni i Hercegovini, ili na svijetu još negdje postoji pogodna klima gdje ima mogućnost za razvijanje?

KRILIĆ: Bosna i Hercegovina je centar i centrala sevdalinke. Tu je nastala i tu treba najviše da se čuva i njeguje jer postoje za to uvjeti, a to su mediji. Mediji mogu da spase sevdalinku, što bi im trebao biti zadatak, a mogu i da je unište, što bi bilo jako loše i za same medije i za kompletnu državu. Naravno, sevdah se njeguje i u cijelom svijetu. Postoje na raznim dijelovima planete kulturno-umjetnička društva, zatim pojedinci, entuzijasti koji rade na tome, ali kažem, najviše treba da se potrude bosanskohercegovački mediji tako što će dati više pažnje sevdalinki i stručnim licima-saradnicima, počev od stručnih muzičkih urednika, pa do stručnih tumača sevdalinke. Osim toga, i institucije naše države trebaju se angažirati u očuvanju ovog našeg kulturnog blaga.