U svega je četvrt stoljeća Bosna i Hercegovina prošla put od nezavisnosti, agresije, genocida nad njenim stanovništvom, logora i masovnih protjerivanja, do države koja polahko napreduje na putu ka Evropskoj uniji. Stav donosi podsjećanje na najvažnije datume i događaje koji su obilježili posljednje dvije i po decenije u Bosni i Hercegovini

Prvog marta 1992. godine 64 posto građana Bosne i Hercegovine koji su se odazvali referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine glasalo je ZA. Referendumsko pitanje glasilo je: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH –  Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” Referendum o nezavisnosti, održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, s jedne strane značio je potvrdu opredjeljenja većine građana prema budućnosti zemlje.

No, referendum je bio i uvod u trogodišnji krvavi rat, agresiju koja je počela 6. aprila 1992. godine i koja je odnijela više od stotinu hiljada žrtava, dok je više od milion građana BiH protjerano iz svojih domova. Rat je ostavio trajne posljedice po stanovništvo, infrastrukturu i ekonomiju zemlje koja se nije oporavila sve do danas.

Odluka o održavanju referenduma o nezavisnosti u Skupštini SR BiH donesena je u vrijeme disolucije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), kad su bivše jugoslavenske republike Slovenija i Hrvatska već proglasile nezavisnost. Bilo je to vrijeme intenzivnih, ali uglavnom neuspješnih razgovora šest predsjednika jugoslavenskih republika o iznalaženju izlaza iz jugoslavenske krize.

KARADŽIĆEVE PRIJETNJE

Dani pred početak agresije bili su vrijeme formiranja paralelnih struktura vlasti. Pod vodstvom tadašnje Srpske demokratske stranke, na Palama je 24. oktobra 1991. godine formirana Skupština srpskog naroda u BiH, koja je 9. januara 1992. godine usvojila Deklaraciju o proglašenju Srpske Republike Bosne i Hercegovine, čije je ime u augustu 1992. promijenjeno u Republika Srpska. U Grudama je 18. novembra 1991. godine proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. O sudbini republika bivše Jugoslavije razgovaralo se intenzivno u inostranstvu.

U Hagu je 5. novembra 1991. održana Konferencija o Jugoslaviji, nakon koje je Arbitražna komisija Konferencije donijela ocjenu kako se radi o disoluciji zemlje. U praksi je to značilo da SFRJ više nema pravni identitet na međunarodnom planu. Evropska zajednica usvojila je 16. decembra 1991. godine Deklaraciju o Jugoslaviji, kojom su pozvane jugoslavenske republike da do 23. decembra apliciraju za status nezavisnih država. Predsjedništvo SR BiH donijelo je tri dana pred istek tog roka, bez glasova srpskih članova, odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SR BiH kao nezavisne države.

Međutim, izvještaj Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji, kojom je predsjedavao Robert Badinter, uvjetovao je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine provođenjem općeg referenduma o nezavisnosti pod međunarodnom kontrolom. Skupština SR BiH donijela je 25. januara 1992. godine odluku o raspisivanju referenduma o statusu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, Skupština SR BiH donijela je o odluku o povlačenju predstavnika SR BiH iz svih saveznih državnih organa i organizacija. Za skupštinsku odluku o referendumu glasali su predstavnici Bošnjaka i Hrvata, dok nije dobila podršku većine predstavnika srpskog naroda, koji su prije glasanja, na prijedlog Srpske demokratske stranke (SDS), koju je predvodio Radovan Karadžić, napustili skupštinsko zasjedanje.

Odluka je donesena nedugo nakon otvorene prijetnje koju je pred očima cijele javnosti Karadžić uputio muslimanskom narodu. “Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete dovesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod, možda, u nestanak. Muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje”, poručio je Karadžić sa skupštinske govornice 15. oktobra 1991. godine prilikom donošenja Akta o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine, koji je prethodio odluci o referendumu.

Na Karadžićevu izjavu reagirao je odmah Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva BiH. “Njegov način izlaganja, njegove poruke, možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji… Njegov način izlaganja, njegove poruke možda najbolje objašnjavaju zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana…, jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta. Takvi načini kako to Karadžić radi”, kazao je Izetbegović.

Prema odluci Skupštine SR BiH, referendum je provela Republička izborna komisija i općinske izborne komisije. SDS je učinio sve kako bi onemogućio građane srpske nacionalnosti da učestvuju u referendumu. Pristalice SDS-a su se žestoko suprotstavljale referendumu, a mnogi od njih bili su već dobro naoružani. Postavljene su zapreke na cestama kako bi se onemogućilo dostavljanje referendumskog materijala. Prije zatvaranja glasačkih mjesta, Alija Izetbegović izjavio je na konferenciji za novinare: “Mislim da možemo da kažemo da smo ne samo suverena i nezavisna država nego i međunarodno priznata država.”

Samo nekoliko sati nakon te izjave, 1. marta na Baščaršiji, kod Stare pravoslavne crkve, ubijen je Nikola Gardović. To je bio povod da u organizaciji tadašnjeg SDS-a tokom noći budu dignute barikade na svim važnijim raskrsnicama u Sarajevu. Narednog je dana Sarajevo osvanulo potpuno blokirano. Krizni štab SDS-a objavio je zahtjev da se obustave sve aktivnosti na priznanju suverene i nezavisne BiH. 6. marta 1992. godine Republička izborna komisija proglasila je rezultate referenduma. Od ukupnog broja glasača 3.253.847, na referendum je izašlo i glasalo 2.073.568 građana s pravom glasa, ili 64,31 posto. Ovi su rezultati omogućili međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Zemlje članice Evropske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine. Sjedinjene Američke Države priznale su Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. aprila.

GENOCID U SREBRENICI

No, već prvi dan bh. nezavisnosti agresorske snage pod direktnom komandom Slobodana Miloševića, a koji je vladao uz pomoć osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića i u Hagu optuženog Ratka Mladića, započele su napade na Sarajevo i BiH.

“U toku aprila 1992. godine zvanično je počela, genocidom i drugim oblicima zločina protiv čovječnosti, realizacija stvaranja Republike Srpske. Ponajprije u Podrinju i Sarajevu, a zatim u sjevernoj i sjeverozapadnoj Bosni. Krajnji cilj bio je zločinačkim metodama zauzeti dvije trećine bh. teritorija, onako kako je to bilo i zamišljeno 9. januara 1992. godine, kada je proglašena nelegalna Srpska Republika BiH, a koja će u aprilu 1992. godine proglasiti svoju nezavisnost. Uslijedilo je intenziviranje zločina i, samim time, proširenje granica ove samoproglašene republike”, kaže za Stav historičar Jasmin Medić.

U periodu od 1992. do 1995. godine glavni grad BiH nalazio se pod opsadom, a nad stanovništvom Sarajeva počinjeni su brojni zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Prema dostupnim podacima, tokom opsade Sarajeva ubijeno je oko 14.000 osoba. Među njima je bilo 1.601 dijete. Pred Haškim tribunalom osuđeni su za kampanju teroriziranja građana Sarajeva bivši komandanti Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Stanislav Galić i Dragomir Milošević. U presudama se navodi da su za više od tri i po godine snage VRS-a ubile i ranile na hiljade civila, te je život svakog stanovnika bio borba za preživljavanje. Prvostepenom presudom, Haški tribunal osudio je i bivšeg predsjednika RS Radovana Karadžića, između ostalog, i za zločine u Sarajevu. Karadžić je kao vrhovni komandant i najviši politički zvaničnik, prema presudi, imao kontrolu nad VRS‑om i koristio je kampanju terora “kao sredstvo pritiska u postizanju političkih ciljeva”.

“Civili u Sarajevu su gađani iz snajpera dok su donosili vodu, šetali gradom ili koristili javni prevoz. Djeca su gađana dok su se igrala ispred svojih kuća, šetala s roditeljima ili se vraćala kući iz škole”, navodi se u presudi. Četverogodišnja opsada Sarajeva zvanično je okončana 29. februara 1996. Od aprila 1992. do novembra 1995. godine poginulo je oko 100 hiljada ljudi. Prema podacima Tribunala u Hagu, život je izgubio 68.101 Bošnjak, 22.779 Srba, 8.858 Hrvata i 4.995 ostalih. Rat u Bosni odvijao se pred kamerama televizijskih kuća. Donio je masovne zločine, etničko čišćenje, uništavanje nacionalnih vjerskih i kulturnih objekata. Između 20 i 50 hiljada žena silovano je tokom rata u Bosni. Toliko Ujedinjene nacije procjenjuju da ih je bilo. Oko hiljadu žena doživjelo je trajnu neplodnost kao posljedicu silovanja.

Prema postojećim podacima, uništeno je ili oštećeno više od tri hiljade vjerskih objekata. Tokom rata u BiH postojalo je oko 600 koncentracijskih logora. Pronađeno je više od 5.000 lokacija na kojima se nalaze masovne, zajedničke i pojedinačne grobnice. U njima se nalazilo oko 20 hiljada posmrtnih ostataka. Najveći broj masovnih grobnica otkriven je na području istočne Bosne i Bosanske krajine. Još se uvijek oko sedam hiljada osoba smatra nestalima. Veliki broj njih nestao je nakon pada zaštićene zone UN-a Srebrenica 11. jula 1995. godine. Međunarodni sud pravde u Hagu donio je 2007. godine presudu kojom masakr u Srebrenici kvalificira kao čin genocida.

Napad na Srebrenicu počeo je 6. jula 1995. i završio se pet dana kasnije ulaskom VRS‑a pod komandom generala Ratka Mladića u grad. Mladić je tada pred kamerama izjavio da se nalazi u “srpskoj Srebrenici”, da grad “predaje srpskom narodu” i da je “došlo vreme za osvetu Turcima” na tom prostoru. Prema optužnicama Haškog tribunala, vojnici pod komandom generala Mladića ubili su do 19. jula organizirano i sistematski oko 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka. Oko 30.000 žena i djece deportirano je za dva dana. Sud BiH i Tribunal u Hagu osudili su za genocid i zločine počinjene u julu 1995. godine u Srebrenici 38 osoba, na ukupno 637 godina zatvora i tri doživotne robije. Da se u julu 1995. dogodio genocid, prvi je put utvrđeno u presudi Radislavu Krstiću pred Haškim tribunalom.

POVRATAK OTPISANIH

Nakon pada Srebrenice, Armija BiH i Hrvatska vojska započele su veliku ofanzivu kojom su htjele povratiti okupirane teritorije i okončati rat. Zaustavljeni su pritiscima tadašnje američke administracije koja je pripremala mirovnu konferenciju. Rat u BiH završen je potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma 14. decembra 1995. godine u Parizu.

“Ukoliko ‘probosanskom’ političkom faktoru prioritet ne bude jačanje probosanske politike u svakom dijelu države, ne isključujem mogućnost da će u dogledno vrijeme trijumfirati protagonisti politike podjele Bosne i Hercegovine i ‘palestinizacije’ Bošnjaka”, zaključuje Jasmin Medić. “Mada ne volim koristiti neke krupne izraze, ali ne bi bilo pogrešno reći da se Bošnjaci nalaze na historijskoj prekretnici. Ili će izgraditi strategiju za očuvanje države u ovim granicama ili će se morati početi pripremati da budućim naraštajima objasne kako su sramno izgubili u miru ono što su uspjeli sačuvati čak i u toku agresije i genocida nad njima.”

Do danas ne postoje tačni podaci koliko se ljudi nakon rata vratilo svojim domovima. Prema nekim evidencijama UNHCR-a, barata se brojkom od milion i 500 hiljada ljudi. Oko pola miliona izbjeglica i prognanika odlučilo se vratiti u one dijelove BiH u kojima su pripadnici njihove etničke skupine u manjini. “Moje mišljenje jeste da se mi, Bošnjaci, nismo snašli u ulozi naroda koji je kičma države BiH. Mnogi prijatelji u svijetu su nam okrenuli leđa radi korupcije i nesposobnosti”, smatra Admir Čavka, povratnik u Banju Luku i poslanik u Narodnoj Skupštini Republike Srpske.

“Nadam se da će nove generacije drugačije gledati na budućnost države. Građani povratnici masovno napuštaju državu i postavlja se pitanje ko će živjeti ovdje.” BiH je trajno izgubila najmanje pola miliona svojih državljana koji su iz nje izbjegli. Procjenjuje se kako je to broj onih koji su u trećim zemljama trajno riješili svoj status, dobili državljanstva te posao ili penzije, i ne kane se vraćati u BiH.