Život je u Foči dobar. Treba ugasiti televizore i ne slušati gluposti. Bio bih fakin kada bih rekao da sam bilo šta loše doživio u ovih pet godina otkako sam se vratio. Ima stvari koje ljudi sebi dozvole, nisu emancipovani, nisu još saznali da je rat završen i nadam se da se više nikada neće ponoviti. Ima naših ljudi koji prvi put dolaze. Aladža je otvorena i Aladža im je dala snage da dođu, da vide šta je ovdje. Srce vuče u Foču i Aladža je bila okidač koji ih je pogurao jer se do sada nisu osjećali sigurno

Šerif Halilović jedan je od malobrojnih povratnika u Foču koji stalno živi u tom gradu. Zimuje tamo već pet godina, a kad zimuje, onda na njega gledaju kao na “pravog” povratnika. Ratni vojni invalid, povratnik, malinar, poljoprivrednik, odbornik SDA u Opštinskom vijeću Foče. Sve je to Šerif Halilović.

Priča o njemu je i priča o odlučnosti, hrabrosti, saburu i volji da se živi na svom i od svog rada. Šerif Halilović već je narušenog zdravlja, teško se kreće jer je ratni vojni invalid, ali ne odustaje; ni od svog imanja ni od svoje Foče, grada u kojem je rođen i odrastao, iz kojeg je morao ići tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali grada u koji se vratio i u kojem želi izgraditi budućnost svojoj kćerki.

“Ovo ti je stara kuća u kojoj sam rođen, a ovdje je nova kuća koju je stari napravio nekada prije rata, a ovo sam obnovio kada sam se vratio”, priča nam Šerif. Stojimo na njegovom imanju, oko kilometar od središta Foče. Ispred nas je u dolini džamija Aladža, iza leđa su nam ruševine kuće u kojoj je rođen i u kojoj se desila porodična tragedija.

“U toj staroj kući mi je majka ubijena i zapaljena. Kasnije smo je ekshumirali i obavili dženazu”, priča nam, pokazujući rukom na kameni podzid.

“Bio je to početak rata. Mi smo nekih dvadesetak dana, jer smo bili izolirani i u okruženju, išli u tu neku takozvanu sigurnu zonu oko ‘Fočatransa’, dolje smo imali i neke prijatelje. Uglavnom, narod se odavde povlačio, preko noći bi bili dolje, spavali, pa ako ne bude pucnjave, sutra bi se vrati kućama i obavi ono poslova što treba. Majka je bila s nama i vratila se u kuću u kojoj je ostala sve do juna mjeseca. Mi smo otišli dalje, ona nije htjela s nama. Ubijena je 17. ili 19. juna u kući. Bila je sama. Odavde je od jednog komšije poginuo sestrić i odozdo su došla njih dvojica-trojica. Ubili su je i zapalili u kući. Znam ko su, ali Tužilaštvo u Trebinju kaže da nema dovoljno dokaza da su oni da ih optuži. A znam ko su. Tu su i danas. Viđam ih skoro svaki dan.”

Čim se moglo, Šerif je podnio zahtjev za ekshumaciju majčinih posmrtnih ostataka. Znao je gdje su. “Blizu kuće, tu gore iznad su dva mezara”, priča nam Šerif. “Inače sam se uvijek protivio tome da se naši ljudi koji su pobijeni ovdje, po ovim terenima, pokapaju u Sarajevu. Sutra će neko reći da se ništa nije desilo, da nisu ni pobijeni jer im nema ovdje mezara”, kaže. Onako kako je saznao kako mu je ubijena majka, saznao je i šta se kasnije desilo. “Nekada je komšija Salko Hodžić tako nanijetio pa tu svoju majku i ženu sahranio prije rata. Komšije Srbi koji žive ovdje blizu posmrtne ostatke majke, ono što su pronašli, uzeli su iz zapaljene kuće i pokopali tu u tom Salkinom mezarju. Koliko su znali i umjeli, ljudski”, sjeća se Šerif. I nastavlja: “Mi smo znali gdje je majka pokopana i šta joj se desilo, ali je taj proces ekshumacije dugo trajao, to je bila katastrofa. Da nije bilo Jasmina Odobašića iz Instituta za nestale, Bog zna kako bi sve to završilo. Ne znam zašto, ali je tada bila spora procedura otvaranja pojedinačnih grobnica. I tada mi je Jasmin pomogao, pojasnivši da će biti brže da idem redovnom procedurom, ako policiji prijavim ubistvo. Onda je slučaj preuzelo Tužilaštvo, otvorilo istragu i oni su dali nalog za ekshumaciju.”

Šerif je ekshumirao tijelo majke, ali je i svojim rukama prekopao zgarište kuće, da bude siguran da nijedna kost nije tamo ostala. “Ne možeš generalizirati, ne možeš sve osuđivati. Većina je komšija iz naselja to ubistvo moje majke osudila, ne slažu se s tim, pokušali su da ga spriječe. Ali šta će ljudi, ne može niko stati pred pušku, staviti svoj život ispred drugog. I oni su radili što su mogli, a imaš neku budalu koja napravi tako nešto.” Pomirio se s činjenicom da ubica nikada neće biti osuđen. “Sve ja znam, ko ju je ubio i ko ju je pokopao, ali šta da se radi. Ne mogu sad nikoga dovoditi u situaciju da od njega tražim da svjedoči o onome što je bilo jer ga opet tako stavljaš u probleme, da će mu neko maltretirati i njega i porodicu, da će ga osuditi. Vezane su mi ruke, šta ću…”

Poratne je godine Šerif proveo u Sjedinjenim Američkim Državama. Deset je godina bio tamo, ali je htio natrag.

“Nisam imao mira kada je stao rat. Bili smo u Americi, lijepo smo živjeli i, kada nam je najbolje bilo, sve smo rasprodali i vratili se u Bosnu. Došli smo u Sarajevo i probali smo tamo organizirati život. Imao sam i penziju, ali nisam imao mira sve dok nisam došao ovdje”, kaže nam. U Foču se konačno vratio 2014. godine. “Nekada se zapitam šta ja radim ovdje, imaš milijardu stvari koje te nerviraju, koje ne valjaju, ali imam mir koji u Sarajevu nemam. Kada dođem obići familiju, Sarajeva se zasitim za dva sata i odmah idem nazad. Otkad sam se vratio, pokušavao sam biti koristan, učestvovao sam u svim akcijama i kandidirali su me na posljednjim izborima. Izabran sam kao odbornik u Opštinskom vijeću. Eto, time se bavim kada nisam na svom imanju.”

A kad je na svom imanju, Šerif je najveći malinar u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Osamnaest je dunuma posađeno malinama. “U malinama sam već četvrta godina, one su bile moja životna investicija koja nije do sada vratila uloženo. Ipak, ova je godina obećavajuća, rod je dobar, a najavili su nam i pristojnu otkupnu cijenu i nadam se da će tako i biti, da nam ne propada trud. Hajde, za pare i nekako, ali ostavili smo zdravlje na njivi i u zasadima, a onda ti to sve propada.”

Isprva je Šerif razmišljao o nastavku očevog posla, otac je bio voćar i cijelo je imanje bilo pod šljivama. “Otac je s ovog imanja nas desetero othranio i odgojio baveći se proizvodnjom šljive, sve nas je tako odškolovao i moja je želja bila da nastavim s tim poslom. Kada smo se vratili, imanje je bilo sablasno, mrtvilo na sve strane. Krčili smo dva mjeseca bagerom. Htio sam da sve to dovedem u red i da napravim nešto kvalitetno. Isprva sam razmišljao da obnovim voćnjak, ali zbog klimatskih promjena šljiva, ovdje više ne može da opstane. Svi su pokazatelji govorili da malinarstvo može napredovati i prije četiri godine sam napravio zasad.”

Sve što je imao, što je zaradio i uštedio, Šerif je uložio u malinjak. “I ušteđevinu i kredit i, ako ove godine ne bude otkupa, bit ću u debelom minusu. Šta će biti dalje, vidjet ćemo, nadam se dobrom rodu i otkupu jer mi ni zdravlje vise nije kao što je nekada bilo”, govori nam i ispraćajući nas s imanja.

“Život je u Foči dobar. Treba ugasiti televizore i ne slušati gluposti. Bio bih fakin kada bih rekao da sam bilo šta loše doživio u ovih pet godina otkako sam se vratio. Ima stvari koje ljudi sebi dozvole, nisu emancipovani, nisu još saznali da je rat završen i nadam se da se više nikada neće ponoviti. Ima naših ljudi koji prvi put dolaze. Aladža je otvorena i Aladža im je dala snage da dođu, da vide šta je ovdje. Srce vuče u Foču i Aladža je bila okidač koji ih je pogurao jer se do sada nisu osjećali sigurno. Ljudi imaju predrasude i ne znaju generalnu sliku. Naravno, imaju predrasude s pravom jer su svašta doživjeli. Imaš i ljude koji nisu fajteri, koji neće da se bore za svoje i na svome. Posao je ključan, ne možeš ljude kritikovati što se nisu vratili ako nemaju od čega živjeti. Ne može svako ni valjati balvane po šumi i raditi sezonske poslove. Nismo mi više ni u snazi za to. Ali, hvala Bogu, imamo svijeta koji voli ovaj svoj kraj, koji imaju sređene živote, ali oni su popravili kuće, ne idu na more nego dođu u Foču. I njima treba odati priznanje.”