Kao neko ko se bavi ovom strukom više od 20 godina, mogu reći sljedeće: Pitanje je da li je danas vrijeme za “mali Šengen” u okolnostima kada se ni CEFTA ne poštuje, osuđeni ratni zločinci kao Novak Đukić ni nakon pravosnažnih presuda ne isporučuju, a neke zemlje nisu ni priznale jedna drugu. Uzajamno povjerenje preduvjet je bez kojeg bilo koja unija ne može opstati. I braća kad naslijede zemlju, prvo što urade jeste da ograde svoj dio. Iako se vole i paze. Ne vidim mnogo razlike kada se radi o susjednim državama. I kako ćeš to onda otvoriti granicu s nekim ako ne priznaješ da je onaj drugi dio njegov posjed
.ready( function($) {
$('.magzilla-popup-6768426a9b661').magnificPopup({
type: 'image',
closeOnContentClick: true,
gallery:{
enabled:true
}
});
});
</script>
<div class=)
Razgovarao: Mahir SOKOLIJA
Satko Mujagić rodio se 1972. godine u Prijedoru. Odrastao je u Kozarcu, gimnaziju u Prijedoru završio je 1991. godine, a maja 1992, nakon napada na Kozarac, zatočen je u logor “Omarska” i kasnije “Manjača”. Nakon deportacije za Hrvatsku, 1993. godine završio je u Holandiji, gdje se već druge godine po dolasku zaposlio u Službi za imigraciju pri Ministarstvu pravde. Od 1994. godine bavi se pitanjima viza, granične kontrole i azila, a od 2003. je i redovni stručnjak u ime Holandije u Šengenskim evaluacijskim misijama granica “Šengena”. Obišao je skoro sve zemlje Šengena, kao i zemlje kandidate, a neke u više navrata.
Od 2012. godine jedan je i od trenera Evropske agencije za graničnu i obalnu stražu (Frontex) za nove evaluatore. Na Univerzitetu Amsterdam magistrirao je pravo 2006. godine, a njegov magistarski rad predstavljao je pravnu analizu usklađenosti zakona Hrvatske u pitanjima granične kontrole, pritvora stranaca, azila i progona, a u svjetlu zakona EU. Njegove preporuke korištene su za izmjenu hrvatskih zakona u sklopu ispunjavanja uvjeta za ulazak u EU. U Sarajevu je 2010. i 2011. godine radio na EU projektu “Tvining”, tokom kojeg je održan veliki broj obuka i radionica sa službenicima Granične policije, Službe za poslove sa strancima, Ministarstva sigurnosti, SIPA-e, entitetskih MUP-ova, Ministarstva vanjskih poslova… Osim toga, jedan od rezultata ovog projekta bila je izmjena zakona i podzakonskih akata Bosne i Hercegovine, na čemu je aktivno učestvovao.
Od 2015. godine radi u Bruxellesu za Evropsku komisiju u odjelu za Šengenske evaluacije. S više od 60 evaluacija i treninga od 2003. godine, po skoro svim zemljama EU, kao i u Ukrajini, Turskoj i Bosni i Hercegovini, jedan je od najiskusnijih evropskih stručnjaka za Šengen, a po ocjeni mnogih kolega, i jedan od najboljih šengenskih evaluatora.
Na pitanje da li mu je kao logorašu, nekad zatočenom i mučenom od policije RS-a, bilo teško raditi s policajcima, kaže: “Pa, zgadili su mi uniformu one 1992. godine ti ‘čuvari reda’ koji su po logoru ‘Omarska’ ubijali svoje kolege policajce iz Prijedora, Ljubije i Kozarca, pljačkali stanovništvo, silovali žene, strijeljali civile po vrletima Vlašića… Trebalo mi je vremena da se naviknem da nije problem uniforma, nego su to moral i čast. Danas sarađujem s policajcima po cijeloj Evropi i svijetu, pa i na Balkanu. Dolazio sam 2006. godine i u zvaničnu posjetu MUP-u Srbije, Crne Gore, kasnije i Bosne i Hrvatske, sve su to ljudi. Nije problem uniforma. Jedan od predmeta koje predajem na tim treninzima za evropske policajce jesu i Temeljna ljudska prava. Danas, znači, direktno utječem na svijest policajaca o tome kako se treba poštovati dignitet osobe, privatnost, pravo na azil itd. To je, osim mogućnosti da putujem, a i da prenosim stečeno znanje drugima, jedna od velikih satisfakcija u mom poslu.”
STAV: Kada se ideja otvaranja granica kakvu danas prepoznajemo kroz Šengenski sporazum javila u Evropi?
MUJAGIĆ: Sve je “zvanično” počelo 1957. godine sporazumom iz Rima, koji je i fundament današnje Evropske unije (EU). Rimski Sporazum o osnivanju Evropske ekonomske zajednice (EEZ), koji je potpisalo (samo) šest zemalja (Holandija, Belgija, Luksemburg, Francuska, Italija i Zapadna Njemačka), podrazumijevao je postepeno ublažavanje, pa na kraju i ukidanje carinskih obaveza na granicama, a naposljetku i carinsku uniju. Prve ovakve ideje zapisao je još Jean-Jacques Rousseau daleke 1782. godine. On je inicijator i ideje o Deklaraciji o univerzalnim ljudskim pravima, koja je donesena 1948. godine. Od 1929. postoji prvi zvaničan prijedlog Belgije o “ujedinjenju ekonomija”, a nedugo zatim je 1930. godine potpisana i Konvencija iz Osla između tri skandinavske zemlje i zemalja Beneluxa o “usklađivanju carinskih tarifa”. To su bili prvi koraci na putu prema onom što je danas “Šengen”. Od 1953. postoji i zajedničko (bescarinsko) tržište za ugalj i čelik, preteča današnje EU, ali je taj Rimski sporazum išao mnogo dalje jer je 1957. prvi put u historiji kreirana “zajednička bescarinska zajednica država” i otvoren put za slobodu kretanja ljudi i dobara.
Tada nisu ukinute granične kontrole, ali je ukinuto oporezivanje roba na granici, ukinuta je, recimo, ona poznata obaveza prenošenja samo jedne šteke cigareta ili flaše žestokog pića bez dodatne globe. Nešto što i danas mnogi poznaju kao carinsku obavezu za putnike prilikom prelaska granica. Isto se odnosi i na trgovinu, tj. prevoz robe naveliko. Nije više bilo carina na uvoz i izvoz između ovih zemalja, pa ni na robu koja je, recimo, uvezena iz Kine u Francuskoj. Nakon carinjenja u luci Marseille, roba ide nesmetano do Amsterdama ili Berlina, iako je kineska. Za ovo su potrebni dugi i jasni pregovori i zakoni koje će svi poštovati, a čija primjena mora biti transparentna i kontrolirana. To je danas u EU uloga Evropske komisije (EK), za koju i sam radim, zatim Evropskog parlamenta i raznih agencija, pa i Suda. Bitno je naglasiti i to da Rimski sporazum nije potpisan preko noći, već nakon obimne studije izvodljivosti, takozvani Spaak Report. Osim toga, već tada odlučeno je da se formiraju Evropska komisija (znaci vlada Ekonomske zajednice država), Evropski parlament i Evropski sud pravde. EU danas ne bi mogla postojati ni biti funkcionalna bez svih ovih “državnih” institucija, a opet “Šengen”, kao prostor bez granica između 26 zemalja, danas ne bi bio moguć bez EU.
Važno je naglasiti da se već tada, znači 1957, javila i ideja o potpunom otvaranju granica, ali je za mnoge zemlje to bilo prerano jer se time zadire u jedan od temelja suvereniteta – kontrolu ulaska i izlaska na teritoriju države i uvoza robe. Ako nemate granične kontrole, teoretski granicu nesmetano može proći kolona tenkova, ili kamioni puni švercovane robe. A, bile su spremne na to tek nakon dugih pregovora i usaglašavanja o raznim pitanjima, kao što su pitanja državne sigurnosti, vizni režim, jednak način granične kontrole i uvjeti ulaska, saradnja policija i pravosudnih organa i drugo. Do Šengenskog sporazuma došlo je tek 30 godina nakon prvih prijedloga, a proteklo je još 10 godina do njegove primjene u praksi, tj. do “otvaranja granica” i uklanjanja graničnih prelaza.
Ono prvo “otvaranje granica”, znači ukidanje graničnih kontrola, ono što danas nazivamo “Šengenom”, ostvarile su tada samo tri države: Holandija, Belgija i Luksemburg, i to 1960. godine, a prva saradnja između njih, poznati Sporazum Benelux, potpisan je bio još 1943. godine.
Fer je naglasiti i to da su, neovisno od navedenih sporazuma, četiri zemlje Sjeverne Evrope: Švedska, Danska, Finska i Norveška još 1954. omogućile svojim građanima putovanje bez pasoša, a 1958. i potpuno otvorile svoje granice. Gledano unazad, do Sporazuma iz Schengena 1985. godine, u Evropi su od 1960. postojala dva mala “ostrva” zajednica država bez unutarnjih graničnih kontrola, Benelux i Nordijska unija.
“Šengen” je počeo 1985. godine sporazumom iz mjesta Schengen u Luksemburgu, na tromeđi Beneluxa, Francuske i Njemačke, kada je pet EU država odlučilo ukinuti unutarnje granične kontrole. Evropljani danas svake godine ostvaruju gotovo 1,25 milijardi putovanja u šengenskom prostoru, a Evropa bez unutrašnjih granica donosi velike koristi i uštede privredi u cjelini, što upućuje na to koliko je šengensko postignuće opipljivo, popularno i uspješno, te koliko je važno za svakodnevni život građana, kako onih u EU, tako i onih koji posjećuju zemlje “Šengena”, kao turisti naprimjer. S druge strane, taj korak napravljen je tek nakon dugog decenijskog procesa pregovora i usklađivanja zakona uz veliko “uzajamno povjerenje” među zemljama. Uzajamno povjerenje je i danas jedan od postulata Šengena.
STAV: Zašto dio država Evropske unije još nije u “Šengenu”?
MUJAGIĆ: Kako rekoh, ideja je nastala pedesetih, prvi sporazum potpisan je 1985, stupio na snagu 1995. godine, a Šengen kakvog danas poznajemo znači otvoren prostor između 26 suverenih zemalja, postoji od decembra 2008. ulaskom Švicarske, a za njom i Lihtenštajna 19. decembra 2011. godine.
Da bi neka zemlja bila “primljena” u primjenu tog sporazuma, postoji niz segmenata iz oblasti prava, državne sigurnosti, pravosudne i policijske saradnje, viznog režima i graničnih zakona koji se moraju potpuno uskladiti s ostalim zemljama, kako zakonski, tako i u praksi. Tih polja, odnosno područja, ima devet: upravljanje vanjskim granicama, povratak i ponovni prihvat (stranaca), šengenski informacijski sistem, zajednička vizna politika, policijska saradnja, zaštita podataka, pravosudna saradnja u kriminalnim poslovima, propisi o vatrenom oružju i funkcioniranje nadležnih tijela koja primjenjuju šengensku pravnu stečevinu.
Zemlja koja želi postati dio šengenskog prostora prvo mora uskladiti svoje zakone i prakse s ostalim državama koje su već postale ili žele biti dio sporazuma. Zatim slijedi “Deklaracija spremnosti”, kojom ta država obavještava EK i države potpisnice o namjeri pristupanja, te da je ispunila sve (zakonske) uvjete. A, pošto ništa ne ide “na lijepe oči”, sljedeći je korak da EK i ostale zemlje organiziraju takozvane Šengenske evaluacije, tj. inspekcijske posjete u kojima timovi stručnjaka ocjenjuju usklađenost, na osnovu svojih analiza pišu izvještaje i daju preporuke. Te Šengenske evaluacije stalna su obaveza i za zemlje koje su unutar “Šengena”. Znači, postoje stalne kontrole primjene zakona u svim zemljama. Te posjete obavljaju se u svakoj zemlji “Šengena” u rasponu od pet godina, a odnedavno su moguće i nenajavljene posjete kojima je odlika efekt iznenađenja. Pošto je “Šengen” postao i dio pravne stečevine EU, te Šengenske evaluacije, koje postoje još od 1998. godine, od 2014. koordinira i vodi EK. Ja sam, u ime Holandije, kao stručnjak za kontrolu vanjskih granica, učestvovao u tim evaluacijskim misijama od 2003. do 2014. godine, u skoro svim zemljama EU, a od 2015. sam i zaposlen u EK u odjelu koji koordinira i vodi sve Šengenske evaluacije. To mi je sad i jedini posao, a uz to sam i predavač / mentor za nove šengenske evaluatore. Posljednjih godina najčešće vodim timove stručnjaka u 6 do 8 evaluacija godišnje, od juga Grčke do vrha Norveške. No, da napomenem, ovaj intervju dajem u lično ime, a ne u ime institucije u kojoj radim.
Da se vratimo na “ulazak u Šengen”. Tek nakon što je ispunjena sve i jedna preporuka stručnih timova u evaluacijama, država kandidat dobija zeleno svjetlo na tom “tehničkom pregledu”. Zatim slijedi politička odluka na najvišem nivou. Ako se samo jedna zemlja protivi ulasku, i dalje nema pristupa. Znači, sve zemlje članice imaju pravo veta, kao i kada se radi o pristupanju EU. To govori koliko je to važan, a time ponekad i dug proces za sve države. Tako su, recimo, Rumunija i Bugarska evaluirane 2009. i 2010. godine (i sam sam učestvovao u evaluacijama morskih granica), jula 2011. dobile su zeleno svjetlo od svih ekspertnih timova, ali zbog protivljenja nekoliko zemalja, ni danas nisu dio šengenskog prostora. Trenutno su, nakon četiri godine od prvih evaluacija 2016. godine, praktično završene Šengenske evaluacije Hrvatske, a sad slijedi politička odluka.
STAV: Kako je moguće da neke države nisu u EU, a jesu u “Šengenu”? Drugim riječima, može li teorijski Bosna i Hercegovina biti u “Šengenu” a ne biti još u EU? Odnosno, ako imamo uvjete za “mali Šengen”, znači li to da ih imamo i za “veliki”?
MUJAGIĆ: To je zanimljivo pitanje. Najkraći odgovor vezan za Bosnu i Balkan jeste: ne može. EU je “unijela ‘Šengen’” u svoje zakonodavstvo još Sporazumom iz Amsterdama 1997. godine, a stupio je na snagu maja 1999. Od tada se svi novi zakoni i uredbe vezani za onih devet polja šengenske saradnje donose na nivou EU, a EK ima pravo i dužnost da nadgleda njihovu primjenu. To u praksi znači da EK, osim evaluacijskih posjeta i preporuka, može i novčano kažnjavati (a to nisu male kazne) zemlje koje ne ispunjavaju sve obaveze prema Uniji, naprimjer, ako ne implementiraju ne vrijeme zakone donesene na nivou EU. Unija jeste prije dvadesetak godina pristala da otvori šengenski prostor i zemljama takozvanog Evropskog ekonomskog prostora (EEA), koji čine Island, Norveška i Lihtenštajn, te za Švicarsku. To su jedine zemlje koje nisu članice EU, a jesu u “Šengenu”. Sve ostale, počev od Kipra, Rumunije, Bugarske, Hrvatske, a kasnije i zemalja Zapadnog Balkana, obavezale su se da će prvo ispuniti uvjete ulaska u EU, a tek nakon toga i u “Šengen”. A, recimo, Švicarska je dio “Šengena”, znači, ukinula je pasošku kontrolu, ali nije dio EU, pa time ni ekonomske, znači trgovinske unije. Tako da možete preći iz Švicarske u Italiju bez pasoške kontrole, ali ne možete prenijeti više od 10 kutija cigareta bez plaćanja carine. Zato je korištenje mobilnog telefona u Švicarskoj i dalje skupo, a u zemljama Unije košta isto kao i u zemlji u kojoj ste registrirani. S druge strane, Hrvatska je dio EU, znači i ekonomske unije, pa iz Hrvatske prema ostalim zemljama EU možete prevesti robu, ali, za razliku od Norveške ili Švicarske, morate pokazati pasoš jer ona još nije u “Šengenu”.
Danas su to dva odvojena procesa, ali je članstvo u Uniji sada preduvjet za “Šengen” i ne vjerujem da će EU ikad više dopustiti nekoj zemlji koja nije njen dio da postane dio “Šengena”, upravo zato što je potrebno usklađivanje ogromnog broja zakona i propisa. U svakom slušaju, da bi bilo koja zemlja postala dio “Šengena”, prvo mora poštovati prava i norme EU i postati članica EU. To znači punu “vladavinu prava”, što uključuje i poštivanje sudskih presuda, a ni to nije slučaj u Srbiji i u drugim državama Balkana.
STAV: Možete li nam dati neke konkretne primjere funkcioniranja “Šengenskog sporazuma”? Naprimjer, funkcioniranje policijskog sistema? Kako je to riješeno u državama “Šengena”? Može li, naprimjer, policajac iz Francuske hapsiti u Bruxellesu?
MUJAGIĆ: Jedna od najvažnijih poluga saradnje zemalja koje otvaraju granice, tj. potpuno ukidaju prisustvo svojih policijskih i carinskih službenika, jeste policijska saradnja, a uz to i saradnja pravosudnih organa, zajednička vizna politika i praksa izdavanja viza, isti režim kontrole granica, pa i zajednički informacijski sistem (zajednička baza podataka). Prije nego neka zemlja postane dio šengenskog prostora ona prvo ujedinjuje svoje policijske baze podataka, recimo nestalih osoba, traženih osoba, ukradenih vozila, lica kojima je zabranjen ulazak u zemlju itd. Tako da, ako je osoba tražena u Francuskoj, policija Holandije će je uhapsiti na aerodromu Amsterdam i isporučiti, ako se tu pojavi. Ako neki Indijac ili Amerikanac nema pravo ulaska u Finsku, neće imati ni pravo ulaska ni u Portugal ili bilo koju zemlju “Šengena”, jer ulazak u jednu znači de facto ulazak u sve. Zabrana iz jedne zemlje jeste zabrana ulaska u ime svih. Svi za jednog – jedan za sve. Kao i tri mušketira, ali je u “Šengenu”, umjesto tri, njih 26.
Policijska saradnja ide toliko daleko da policija jedne zemlje ima pravo da nastavi potjeru za osumnjičenim i van svojih granica, pa i da ih uhapsi. Naravno, o svemu je što je prije moguće obaviještena i policija te druge države, ali ovlaštenja se ne odnose samo na vlastitu zemlju. Slično je i sa saradnjom pravosudnih organa unutar EU. Ako jedna zemlja kazni ili traži nečije izručenje, svaka druga je još od 1. januara 2004. godine obavezna da sarađuje. I onda kada se radi o vlastitim državljanima. Izuzetak su maloljetnici ili osobe koje su već kažnjene za djelo koje im se stavlja na teret. Jedno od osnovnih principa “Šengena” jeste to “uzajamno povjerenje”, a ono ide toliko daleko da su zemlje “Šengena” bukvalno prepustile kontrolu vlastitih granica vlastima drugih država, ali i da će izručiti svoje državljane ako su traženi u drugoj državi.
Uzmimo primjer nekog Rusa koji ima zabranu ulaska u Bosnu i Hercegovinu, a živi i radi u Beogradu, ili neki Iranac ili Makedonac koji živi u Skoplju, a traži ga Crna Gora. Sve dok se ne dogovore procedure izručenja, iluzorno je zamišljati otvorene granice koje bi i takve osobe nesmetano prelazile jer ih niko i ne može zaustaviti. I osuđeni ratni zločinac Novak Đukić, koji se i danas slobodno šeta po Srbiji, ukidanjem granične kontrole mogao bi nesmetano i do Tuzle ako se ne bi poštovali ovi dogovori pravosudnih institucija. Takva situacija, da po jednoj zemlji slobodno šetaju (ratni) zločinci koje traži druga zemlja, u EU i u “Šengenu” su nemoguće.
Kopnene granice Holandije i Belgije danas su na granici Poljske i Rusije, odnosno Mađarske i Srbije. Ko pređe granicu kod Subotice ima otvoren put do Lisabona i Islanda. Za takvu odluku i povjerenje među državama potrebne su jake garancije poštivanja pravila igre, saradnja na raznim poljima i stalni dogovori. Potrebna je i svijest kod graničara da, iako neko putuje za Švedsku, ako nema pravo ulaska u “Šengen”, dobija odbijenicu već na granici Mađarske. Ne može se dogoditi da graničari razmišljaju samo o svojoj zemlji jer bi onda ulazio kako ko hoće. Veliku ulogu za razvijanje te svijesti danas igra Frontex, preko kojeg se šalju graničari iz svih zemalja Unije na ispomoć u zemlje kojima je to potrebno. “Šengen” je, malo-pomalo, postao jedna velika familija.
STAV: Srećemo li još negdje u svijetu nešto identično Šengenskom sporazumu?
MUJAGIĆ: Koliko ja znam, ne, Osim Beneluxa i Nordijske pasoške unije, koje su se davno utopile u 26 zemalja “Šengena”, ne vjerujem da postoji išta slično u svijetu. Mnoge zemlje imaju dobru ekonomsku saradnju, razne povlastice na uvoz, kao što je CEFTA, koja je počela 1992. godine kao priprema za ulazak tadašnje Čehoslovačke, Poljske i Mađarske u EU. Danas su i zemlje Zapadnog Balkana dio CEFTA-e. Neke zemlje imaju i bescarinski režim, ili razne povlastice, kao APEC, sporazum 21 zemlje Azije i Pacifika, ali potpuno ukidanje granica unutar EU, tj. kontrole između suverenih država, jedinstveno je u svijetu. APEC, recimo, postoji od 1989. godine, članice su i Rusija, Kanada, Australija, Indonezija, Japan, Kina, SAD, ali nikom ne pada na pamet da ukine carine, a kamoli potpuno otvori granice.
To samo po sebi govori da se takav korak ne može donijeti preko noći, niti bez detaljne analize pravnih, ekonomskih i drugih posljedica, kao i pozitivnih efekata. Jer, svaki sporazum mora donositi razvoj svakoj strani, inače gubi smisao. Međutim, i sporazum CEFTA, po izjavama samih njenih službenika, krši se i indirektno i direktno. Najbolji primjer jeste Kosovo, koje je, protivno tom sporazumu, uvelo mjere Bosni i Hercegovini i Srbiji.
STAV: Postoje li barem približna predstava o tome koliko propisa i zakona treba prilagoditi da bi se stekli uvjeti za “Šengen”? I koje sve segmente funkcioniranja jedne države pritom treba uzeti u obzir?
MUJAGIĆ: Schengen acquis ili “pravna stečevina Šengena” sklop je zakonskih i podzakonskih akata koje reguliraju devet segmenata koje sam naveo. Schengen acquis brojao je odlukom Vijeća EU iz 1994. godine približno 65 zakonskih odluka, a uz to i mnoge do tada važeće sporazume. Od te godine do danas usvojeno je na desetine evropskih zakona na svim poljima “Šengena”, kojima su i neke od onih 65 odluka prestajale važiti, ali bih se usudio reći da se danas radi o više od stotinu zakona i direktiva, te veliki broj u međuvremenu usvojenih podzakonskih akata, pa i priručnika sa snagom zakona. Jedan takav jeste Šengenski priručnik (za graničnu kontrolu), u kojem je precizno reguliran način kontrole putnika na moru, na kopnu i u zračnim lukama, način provjere dokumenata, postavljanja štambilja, ukidanja viza, regulirani su iznosi potrebni za boravak u zemljama “Šengena”, način odbijanja ulaska, prava putnika itd. Znači, sam taj priručnik poznaje stotine “malih” radnji koje su također danas usklađene. I ne može se dogoditi da vam u Latviji odbiju ulazak usmeno, a u Mađarskoj daju pismenu odluku. Ili da za jednu zemlju šengenska viza važi, a da je druga poništava, ili da vas šengenska viza u jednoj ambasadi košta 35, a u drugoj 60 eura. A, zamislite samo usklađivanja i dužine dogovora da bi se omogućilo svim graničnim službenicima po “Šengenu” da razumiju tekst u vizi na grčkom ili bugarskom jeziku, a i to je dio zajedničkog šengenskog prostora.
STAV: Je li ovo što se trenutno nudi Bosni i Hercegovini na izvjestan način obrnut proces: prvo je nastala EU, pa je “Šengen” bio dodatni korak, a ovdje imamo “mali Šengen” bez prethodnih integrativnih procesa? Nije li Šengenski sporazum bio logičan slijed? Drugim riječima, jesu li potrebne neke zajedničke institucije da bi ovaj sistem funkcionirao na pravi način?
MUJAGIĆ: Jeste, upravo tako. Šengenski sporazum posljednja je faza ujedinjenja zemalja Evrope. Znači, sve je krenulo s EEZ i uspostavljanjem bescarinske zone, a tek 30 godina kasnije okolnosti su dovele, a i politička volja nakon toliko godina dobre saradnje sazrela za sljedeću fazu. Ta faza je u Evropi postala realnost tek od 1995. godine. Schengen je treća faza prekogranične saradnje, ona, historijski gledano, počinje olakšicama za uvoz i izvoz robe, zatim potpunom bescarinskom zonom, znači zajedničkim tržištem, zatim je slijedilo pravo zapošljavanja, priznavanje diploma, pravo na studije, pravo na osnivanje firme u nekoj drugoj zemlji, a tek onda se došlo i do potpunog ukidanja kontrola. Za to je potrebna ne samo ekonomska vrijednost tog čina za državu, nego i uzajamno povjerenje i poštivanje zakona drugih zemalja te same unije. Svi za jednog – jedan za sve, to je “Šengen”. A, moto evaluacijskih misija jeste “strogo, pošteno i prijateljski”. Tu krilaticu – strict, fair and friendly – smislio sam 2009. godine kad smo pripremali prvi trening za stručnjake, cestopolicajce, iz zemalja EU, da zvanično postanu i šengenski evaluatori, a od 2012. sam jedan od trenera / mentora na tom seminaru koji svakih pola godine organizira Frontex.
STAV: Je li Balkan zreo za “mali Šengen”?
MUJAGIĆ: Odgovor na to pitanje trebaju dati zemlje o kojima je riječ. Kao neko ko se bavi ovom strukom više od 20 godina, mogu reći sljedeće: Pitanje je da li je danas vrijeme za “mali Šengen” u okolnostima kada se ni CEFTA ne poštuje, osuđeni ratni zločinci kao Novak Đukić ni nakon pravosnažnih presuda ne isporučuju, a neke zemlje nisu ni priznale jedna drugu. Uzajamno povjerenje je preduvjet bez kojeg bilo koja unija ne može opstati. I braća kad naslijede zemlju, prvo što urade jeste da ograde svoj dio. Iako se vole i paze. Ne vidim mnogo razlike kada se radi o susjednim državama. I kako ćeš to onda otvoriti granicu s nekim ako ne priznaješ da je onaj drugi dio njegov posjed?
Idealan bi bio svijet bez ratova, a time i bez granica. Međutim, to je zasad samo utopija. Bilo kakva saradnja među državama sigurno da je pozitivna, pa time i ekonomska, ali ona bi morala biti rezultat uzajamnog poštovanja i početi daljom ekonomskom saradnjom, priznavanjem diploma, omogućavanjem razmjene studenata i radne snage, brzim prelaskom granica pomoću lične karte, kao i pravom saradnjom policija i pravosudnih organa. Mislim da će proći još mnogo vremena da kod graničara u Albaniji ili Srbiji sazri svijest da on čuva i granicu Bosne, i obrnuto. Do tada, dok se ne uspostavi prava međudržavna saradnja u pitanjima izručenja traženih osoba, policijskih istraga, viznog režima…, upravljanje migracijama, legalnim i neregularnim morala bi biti nadležnost države. Meni je logičnije, naprimjer, da SAD otvori granicu s Kanadom, s kojom je u NATO-u, nego Srbija s Albanijom ili s Bosnom i Hercegovinom. I volio bih da je drugačije, ali ja sam pod tom trobojkom 1992. godine, i to nakon zatočeništva po logorima, protjeran iz Bosne i Hercegovine, a za razliku od Njemačke i Francuske, koje su već 1953. godine potpisivale prve sporazume o saradnji, a danas imaju otvorene granice, na Balkanu se još vode tihi ratovi. Možda bi “mali Šengen” mogao početi saradnjom u pitanju izručenja ili procesuiranja ratnih zločinaca kao što je general Radmilo Zeljaja, koji je odgovoran za napad i paljenje mog Kozarca, a danas se šetka po Beogradu. Ukidanje graničnih kontrola posljednja je stepenica, a ne prva.
I bilo bi zanimljivo znati šta ustvari znači “mali Šengen” za one koji izlaze s tim prijedlogom. Potpuno otvaranje granica između šest zemalja (pa je zato mali?), ili ekonomska saradnja po pitanju carina, priznavanja diploma i slično. Ovo drugo bi bio dobar korak ka daljoj i boljoj saradnji, a za ovo prvo je, po meni, jednostavno prerano, mislim da je sad jasnije i zašto.
Drugi o Satku Mujagiću, prvom bosanskom stručnjaku za “Šengen”
Satko Mujagić poznat je po izvanrednom poznavanju šengenske pravne stečevine. Budući da je već duže vrijeme stručnjak za Evropsku komisiju, kao i trener za Evropsku agenciju za graničnu i obalnu stražu (Frontex), cijenjen je i poznat u svim državama članicama Evropske unije. Osobno cijenim Satka jer je dobar kolega koji razumije šta znači timski rad. Također, cijenim njegov način prezentiranja i pragmatičan pristup u kompliciranim situacijama.
Zbog toga je Satko za mene ne samo dobar kolega već i osoba s kojom je lijepo raditi. Jedino što mu je potrebno jeste da malo više vremena provodi u teretani.
Major Ron de Bra, Granična policija Holandije
Satka poznajem od 2016. godine, od treninga za šengenske evaluatore u Helsinkiju. Poznajemo se četiri godine, ali kao da se znamo mnogo duže, jer svih ovih godina sudjelovala sam u 14 šengenskih evaluacija, a čak na 13 sam radila u timu sa Satkom. Početak je uvijek težak, ali Satko me natjerao da vjerujem da se mogu nositi s izazovom Šengenske evaluacije, vjerovao je u mene i stalno me podržavao savjetima i dijelio svoje iskustvo i znanje. Ja sam Bugarka i imam tipičnu balkansku narav, emocionalnu, spontanu i glasnu. Lahko se naljutim, a zatim se vrlo brzo i smirim… Kada sam počela raditi sa Satkom, pronašla sam drugačiju balkansku osobnost…, onda smo se počeli šaliti i nazvali su nas “balkanskim timom”. Mogla bih mnogo govoriti o njegovoj profesionalnosti i znanju, o njegovom iskustvu kada je riječ o šengenskim evaluacijama ili o njegovom radu u ulozi trenera za šengenske ocjenjivače. O tome kako se dobro snalazi kao vođa tima stručnjaka tokom šengenskih evaluacija, kako se suočava s kompliciranim situacijama koje se pojavljuju i, na kraju, a što je vrlo važno, da je Satko pravi timski igrač. Ali ono što o njemu stvarno želim reći jeste da je nevjerojatan pripovjedač, jedna divna i ljubazna osoba. Njegove su priče uvijek tako fascinantne, tako stvarne, tako dirljive, pogotovo kada priča o svom životu… Naučila sam puno o Bosni, o teškoj sudbini mnogih Bosanaca tokom rata i nakon njega. Sasvim je drugačije ovo čuti od svjedoka nego to isto pročitati u nekoj knjizi.
Milla Hristova, koordinatorica Evropske agencije za graničnu i obalsku stražu – Frontex
Satko je bio moj trener i pokazao mi je da ću kao evropski stručnjak morati mnogo da radim. Uzeo me pod svoje okrilje, posvetio svoje vrijeme i znanje kako bi me podučio svemu što zna. Nije bilo važno koliko je umoran, bio je uvijek tu i nalazio vremena za mene i svoj cijeli tim. Satko je bio naš vodeći stručnjak u Hrvatskoj tokom evaluacija zračnih granica. Također smo imali čast imati Satka ovdje u Švedskoj kao vođu tima stručnjaka za evaluaciju na zračnim granicama. Odigrao je važnu ulogu pomažući Švedskoj, a posebno policijskoj regiji Zapad da napreduje, dajući jasne mjere i preporuke za ispunjenje zahtjeva iz Šengenskog izvještaja. Satko je postao izvrstan osobni mentor i prijatelj koji uvijek ima vremena da pomogne. On mi je uzor. Sve najbolje!
Karolina Tomac, stručnjak, policija Švedske
Satka poznajem od 2012. godine, kada sam pohađao trening za šengenske ocjenjivače u Latviji. On je tu bio jedan od naših trenera. Vrhunski je stručnjak i predavač na području šengenske pravne stečevine. Vrlo je kooperativan, precizan, a svoje široko znanje jasno zna prezentirati. Iznosi svoja otkrića, savršeno koordinira rad u grupi i prepoznaje obrazložene prijedloge i komentare članova tima. On je vjerodostojan i pouzdan stručnjak s kojim sam imao zadovoljstvo i čast sarađivati u Belgiji, Češkoj, Slovačkoj, pa čak i na norveško-ruskoj granici, gdje je bilo rijetke prilike za slobodno vrijeme koje smo imali tokom ocjenjivanja, da smo slušali balkansku muziku.
Aleksandar Mali, viši policijski inspektor, Policijska akademija Slovenije
Satka sam prvi put upoznala 2016. godine kao koordinatora za Evropsku komisiju koji je ocjenjivao moju zemlju. Čula sam da je bio vrlo iskusan i prilično oštrouman i pomalo sam se bojala njegove reputacije. Zbog toga sam ga guglala kako bih bolje shvatila njegovu pozadinu i otkrila njegovu nevjerovatnu priču. Rekla sam svojim policajcima ko je on i tokom jednog sastanka oni su zbog njega napisali njegovo ime na bosanskoj zastavi zajedno sa zastavom EU u znak poštovanja (a znam da i dalje čuva ovu fotografiju!). Moram spomenuti da jako volim sarađivati s njim! Zaista je jedinstvena osoba.
Inspektorica Eleonora Maffezzoli, policija Italije
Satko Mujagić najiskusniji je i najpoznatiji šengenski stručnjak u Slovačkoj. Jedini je evropski stručnjak koji je sudjelovao u svim šengenskim evaluacijama slovačkih vanjskih granica, onima prije pristupanja 2006. i 2007, te onima 2013, kao i 2019. godine, kada je bio vodeći stručnjak ocjenjivačkog tima. Izvještaji na kojima je aktivno radio bili su od velike važnosti i pomogli su Slovačkoj da postane dio šengenskog područja, a kasnije i da poboljša svoje zakonodavstvo i praksu. Zbog toga je Satko u Slovačkoj veoma cijenjen kolega, prijatelj i drag gost.
Denisa Sakova, donedavna ministrica unutrašnjih poslova Slovačke
Anegdote s evaluacijskih misija
– Kolege iz Italije, tokom posjete 2016. godine, na kartici s mojim imenom, ispod naziva Evropska komisija, dodali su “Bosnia”. Prvo sam se u sebi i s kolegama malo smijao jer sam mislio da su me guglali i da je u pitanju greška. U principu, za službenike EU nije ni potrebno stavljati ime države iz koje dolaze, a ako već stave, to je u mom slučaju Holandija, jer Bosna i Hercegovina nije u EU. Tek kasnije sam saznao da su to radili namjerno i iz poštovanja prema meni i zemlji odakle dolazim. Hvala, Italija!
– Godine 2006. stajali smo na rijeci Narva između Estonije i Rusije. Bio je lijep dan, ali nikog nije bilo s druge strane. Kad sam pitao Estonce da li nekad vide ruske kolege, jedan reče: “Ponekad da, sad ne, ali vide oni nas, budite sigurni.”
– A 2004. godine, opet u Italiji, na mojoj tek drugoj evaluaciji, bio sam prvi put vođa tima jer je Holandija bila predsjedavajuća EU, pa samim tim njeni eksperti koordiniraju i vode tim. Danas se vođe timova biraju po znanju i iskustvu, a onda je bilo “protokolarno”, pa sam ja, najmlađi, vodio tu grupu. Imao sam čast da vodim tim na kontrolu morskih granica, na Siciliju, zatim u luke Bari, Ankona i Trst. Bilo nas je petnaestak, a ja sam vidljivo bio najmlađi član tima. Tako da se dešavalo da se naši domaćini, a nekad i guverneri provincija koje smo obilazili, kao Sicilija ili Venneto, na početku zvaničnog prijema prilikom ulaska u salu spontano okreću da se rukuju s najstarijim u timu, valjda polazeći od toga da su oni vođe tima. Tek nakon 2-3 neuspjela pokušaja prema sijedim kolegama iz Švedske i Norveške, koji su se stidljivo okretali čekajući da se po protokolu prvi rukujem, ukazao bih se odnekud ja. Nasmijan, mršuljav, s 32 godine i ispruženom rukom uzviknuo bih: “Dobro veče, kako ste? Ja sam Satko Mujagić…”, a italijanski policajci bi gurali njegovu ruku prema mojoj i njemu začuđenom na italijanskom pojašnjavali: “Da, da, on je vođa ove grupe. Da, da, jer ne gledaju po iskustvu, nego je predstavnik predsjedavajuće EU uvijek vođa tima…, ima nerazumljivo ime, ali je iz Holandije.”
– Na jednoj zahvalnici / certifikatu nakon obuke Frontexa koju smo davali nas osam trenera za šengenske evaluacije, na mojoj je pisalo: “Slatko Mujagić uspješno je završio obuku kao trener.” Rado je čuvam u uredu u Bruxellesu, a ponekad se našalim i pojasnim kolegama šta znači “slatko”, pa na kraju kažem, a sad imam i napismeno kakav sam.
