U oktobru ove godine navršava se 139 godina od prestanka Osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini i svršetka okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije. Okupacija je počela 29. jula 1878. godine i trajala je do 20. oktobra. Najveći otpor okupaciji pružili su Krajišnici iz Bihaća, Bužima, Cazina i Velike Kladuše. Skoro dva mjeseca od pada Sarajeva, Krajišnici su se još borili i nanosili znatne gubitke tadašnjoj najsnažnijoj evropskoj vojsci. Najstrašniji okršaji vođeni su kod Bihaća i na Pećkim brdima (Peći) u općini Cazin gdje je izginulo na stotine bošnjačkih branitelja, ali i austro-ugarskih vojnika. Preživjeli austro-ugarski vojnici pričali su da nikad nisu vidjeli tako hrabre i fanatične branitelje kakvi su bili Krajišnici.

Cijela Bosna i Hercegovina natopljena je šehidskom krvlju jer su se stoljećima razni neprijatelji zalijetali i napadali na ovu zemlju i ovaj narod. Krv se lila svugdje, no, ipak, jedan dio naše domovine uveliko se po tome izdvaja i kroz historiju je postao poznat po stalnom ratovanju, junaštvu i odanosti vjeri i domovini. Da, to je Krajina. Iako se službeno naziv Bosanska krajina koristi za teritorij BiH zapadno od rijeka Plive i Vrbasa, ovdašnji stanovnici Krajinom smatraju samo teritorij BiH zapadno od rijeke Une, odnosno teritorij općina Bihać, Bosanska Krupa, Bužim, Cazin i Velika Kladuša.

JEZERSKE GAĆONJE

Stalna patnja, opasnost i kušnja odredili su i ovdašnjeg čovjeka. Tako on ima svoje brige i strahove, ali niko za njih ne zna. Naučio je da svojom sudbinom ne opterećuje druge. Iskren je i odan, izvana grub, a iznutra nježan. U miru je dobar prijatelj, a u ratu strašan neprijatelj. Kad se bori, srčano se bori i ne mari puno ni za izgled ni za broj neprijatelja, posebno ne onda kad se bori za svoj narod i svoju domovinu. Zato je Krajišnik u ratu uvijek ili šehid ili gazija. Širom Krajine bezbroj je šehidskih mezara, znanih i neznanih, obilježenih i neobilježenih, iz svih epoha i svih borbi koje su ovdje vođene. Zbog kolektivnog neznanja, iz dana u dan, danas je sve manje ovakvih mezara i mezaristana koji su prepušteni na milost i nemilost zubu vremena i destruktivnim pojedincima.

Jedan od zaboravljenih šehidskih mezaristana jesu i Šehiti, koji se nalaze između Gornje Koprivne i Ljubijankića u općini Cazin. Danas malo ko o njima brine i malo ko o njima nešto zna, iako mezari pričaju veoma dirljivu priču. Šehiti su jedan od nekoliko desetina šehitluka iz vremena austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine koji se nalaze u ovom kraju. Mjesto je poznato po herojskom otporu bosanskih branitelja austrougarskim okupacionim jedinicama koji se desio 6. i 7. oktobra 1978. godine. Pisanih tragova o ovom događaju skoro da i nema, međutim, junaštvo branilaca toliko je zadivilo ovdašnje stanovništvo da i dan danas prenose usmena predanja o njihovoj borbi.

Jedan od boljih poznavalaca narodne predaje jeste i mještanin Alaga Keranović, predsjednik džemata Gornja Koprivna. Predaje o austrougarskoj okupaciji ovog kraja čuo je od svog oca, rahmetli Mehmeda Keranovića, koji je lično slušao kazivanja i svjedočenja malobrojnih svjedoka koje je poznavao u svojoj mladosti.

“Ovo mjesto iznad naših kuća zove se Šehiti”, započinje kazivanje Alaga Keranović. “Ovdje se odigrala jedna od posljednjih bitaka u Bosni i Hercegovini u vrijeme austrougarske okupacije 1878. godine. Iz Bužima i Jezerskog ovdje su došli branitelji. Napravili su kružnu odbranu i jedan drugom dali čvrsto obećanje i zakletvu da će se boriti do smrti, ali da neće pustiti dušmanina. Sebi su iskopali mezare i međusobno se halalili. Kad je udarila na njih austrougarska vojska, koja je bila daleko brojnija i bolje naoružana, oni su se borili sve dok i posljednji od njih nije poginuo. Narod je šehide pokopao tamo gdje su izginuli. Zato se ovo mjesto zove Šehiti. Kako mi je kazivao rahmetli otac, ovdje je pokopano oko trideset ljudi. Polovina njih bili su Bužimljani. Bilo je i sedam Jezerana koji su, kako sam od oca shvatio, bili svi braća. Oni su pripadali jedinici koju su zvali ‘Jezerske gaćonje’. Ostali šehidi bili su mještani iz okolnih sela”, ispričao nam je Alaga Keranović.

Šehidsko mezarje Šehiti većim je dijelom uništeno i uzurpirano, tako da su sačuvana samo četiri nišana. Narod se uvijek s posebnim poštovanjem odnosio prema ovim palim braniteljima i o njima prenosio čudne priče. Jedna od njih jeste i priča o nuru, čudnoj svjetlosti koja noću često obasjava mezare palih šehida i diže se visoko u nebo. Generacijama su se mještani s poštovanjem odnosili prema mezaristanu na Šehitima. Održavali su, uređivali i brinuli se o mezarju sve do Titove Jugoslavije. Onda su odjednom odlučili graditi put i raskrsnicu koji su, naravno, trasirani po sredini mezaristana. Tako je ondašnja komunistička vlast htjela uništiti i svaki spomen na hrabre Bošnjake koji su pali braneći svoju domovinu i svoju vjeru, jer, zaboga, otkud Bošnjacima takva zadivljujuća hrabrost i odanost kad su takve osobine isključivo bile pripisivane Srbima i komunistima?!

Pored Šehita kod Gornje Koprivne, borbe protiv austrougarskog okupatora vođene su duž cijele linije odbrane koja se pružala pravcem Bužim – Šehiti – Brezova Kosa – Krakača – Barska i dalje prema Šturliću. Bila je to posljednja linija odbrane u cijeloj Bosni i Hercegovini. Bosanski branitelji bili su slabo naoružani i organizirani. Nisu imali zajedničku komandu, već je svaka grupa imala svog vođu i samostalno nastupala. Među vođama nije bilo školovanih i iskusnih oficira, pa su branitelje predvodile hodže, muhtari i ostali uglednici. Pored starih kremenjača, kubura, handžara, sablji i topuza, Krajišnici su nosili i svoju nadaleko poznatu hrabrost, no, to nije bilo dovoljno u borbi protiv jedne od tada najjačih vojski svijeta. Krajišnici su se srčano borili. Njihov ponos sprečavao ih je da se povuku ili predaju, pa su u borbi padali poput pokošenog klasja. Ukopavani su na mjestima pogibije. Prema kazivanjima mještana, samo od Gornje Koprivne do Skokova nalazilo se stotinjak mezara poginulih branitelja.

GROB CARLA MÜLLERA

Nedaleko od Šehita, na Muratovom brdu u naselju Brezova Kosa, jednom od poprišta bitki, nalazi se nekoliko manjih mezaristana u kojima su pokopani poginuli branitelji. Nakrivljeni, izvaljeni i zarasli u travu i šiblje, posvuda se nalaze šehidski nišani. Na nekima su vidljivi natpisi na arapskom i turskom jeziku gdje možemo otkriti ime šehida. Podno brda, desetak metara od puta, pokraj stare divlje trešnje, nalazi se i grob austrougarskog oficira koji je poginuo 6. oktobra u okršaju s Krajišnicima. Na kamenom spomeniku uklesano je ime poručnika Carla Müllera, za kojeg mještani tvrde da ga je ubio dvanaestogodišnji čobanin. Prema predaji, cestom prema Muratovom brdu tog 6. oktobra kretala se austrougarska vojska koju je predvodio Carl Müller. Pored ceste je jedan dječak napasao svoje stado. Poručnik Müller, prolazeći pored dječaka na konju, potegao je sablju i njome pljoštimice, više onako u šali, udario čobana. Mladi Krajišnik ovu je provokaciju shvatio kao napad, a zatim iza pasa povukao svoju staru kuburu i njom ubio oficira.

Vrlo je moguće da je dječak iz ove priče izvjesni Dekan Rekić iz Ćulumka kod Todorova, za kojeg se pričalo da je ubio austrougarskog generala. Prije desetak godina, Salih Rekić iz Todorova pričao nam je zanimljivu priču o svom stricu Dekanu, kojeg je kao dječak upamtio. “Moj stric Dekan, u borbi sa Švabama na Pećkim brdima, ubio je njihovog oficira. Kažu da je bio general. Stric je imao samo dvanaest godina. On se priključio našim borcima i sa sobom je ponio neku staru pušku. U borbi su njega zarobili i doveli pred generala. Kad je ovaj vidio staru pušku koju je nosio moj stric, počeo se smijati i pitao: ‘Može li to pucati?’ Stric je rekao da može, a ovaj reče: ‘Hajde da vidim kako?’ Onda je stric uzeo pušku, nategnuo horoz, okrenuo i puk'o u generala. I dok je ovaj pao smrtno pogođen, stric je iskoristio zbunjenost vojnika i njihovu zauzetost oko generala i pobjegao u šumu. Stric je još dugo živio. Ukopan je ovdje blizu, ako hoćeš, pokazat ću ti njegov mezar”, pričao je rahmetli Salih Rekić.

Druga verzija ove priče kazuje da je Dekan Rekić u toku borbe iz stare puške ubio oficira koji je jahao na konju, a onda pobjegao. Mada su svi branitelji znali identitet mladog Krajišnika, nisu ga odali i njegovo su ime držali u tajnosti punih 40 godina. Nakon propasti austrougarske vlasti, Dekan je odjednom postao narodni heroj. Nakon smrti, pokopan je u Ćulumku kod Todorova i njegov nišan doskora je stajao iznad njegovog mezara. U posljednjih dvadesetak godina, prilikom uređenja mezaristana, mještani su pokupili sve stare izvaljene nišane i odvezli u napušteni majdan. Tako je, izgleda, odvezen i nišan Dekana Rekića, a njegov mezar izgubljen.

U sukobu s daleko jačim neprijateljem Krajišnici su imali ogromne gubitke. Prema kazivanju rahmetli Mehmeda Keranovića, mještanina, cijelom linijom odbrane nalazilo se između 300 i 500 mezara. Međutim, poginuli Bošnjaci nisu tek tako dali svoje živote. Iako su se borili protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja, skupo su naplatili svaki život i svaku ranu. Tako su u boju kod Ključa, 8. septembra 1878. godine, neprijatelju nanijeli gubitak od 313 ljudi, među kojima je bilo i 12 oficira. Kako je ulazio dublje u teritorij Krajine, agresor je trpio i veće gubitke, a u Bihaću je imao pravu noćnu moru kada je u jednom danu izgubio 419 vojnika. Ukupni gubici austrougarske vojske u borbama oko Bihaća od 15. do19. septembra iznosili su 554 ljudi, od čega 23 oficira. Bošnjačkim braniteljima u Bihaću tada je zapovijedao Husein-beg Karabegović.

POMOĆ SRPSKIH SELJAKA

U borbama oko Bihaća neprijatelju je uveliko pogodovala pobuna srpskih seljaka koji su u planini Grmeč mučki napali bosanske branitelje i tako u odsudnom momentu svojim sugrađanima zabili nož u leđa. Tu je u potpunosti došao do izražaja njihov geslo: “S Turčinom lijepo, al’ čim ti se pruži prilika, skini mu glavu.” U borbama za preostala krajiška naselja austrougarska vojska trpjela je također velike gubitke. Tako su u borbama kod Liskovca i Prosičenog Kamena izgubili 56 vojnika i 5 oficira. U završnim borbama na Pećkim brdima, 6. i 7. oktobra, imali su gubitak od 53 poginulih i 205 ranjenih, od čega pet oficira.

Evo kako je posljednje dane okupacije BiH i posljednje borbe u Krajini opisao Mihovil Mandić u knjizi Povijest okupacije BiH 1878. godine: “Pacifikacija Krajine izmegju Une i hrvatske megje povjerena je generalu Rheinlanderu, koji odluči snažnim udarcem skršiti i zadnji pokušaj ustaša (ustanika). Dana 4. oktobra pogje on iz Bihaća uz megju sjevernim pravcem prema Peći. Putem doznade, da su se ustaše iz Vrnograča, Bužima i Jezerskog skupile oko Peći, te zaposjele Debelo brdo (341m). Preksutra prije podne sukobi se prethodnica s ustaškim četama. Zametnu se žestok boj, koji potraja čitav dan (6. oktobra). Premda je ustaša bilo mnogo više, ipak ne izvojštiše pobjede. Borba se 7. oktobra nastavi, te iza više sati boja pade Peć i Pećka gora (Pećka brda). Gubitak u ovim bojevima bio je velik (naročito 6. septembra): 53 mrtva i 205 ranjenih (5 časnika). Preostali stanovnici u Peći i okolnim mjestima biše na laku ruku razoružani. Zatim razoruža Rheinlander i susjedna mjesta: 9. oktobra Podzvizd, 10. oktobra Vrnograč, a napokon i Bužim, koji se dragovoljno predade. Na to se vrati u Bihać, u nadi da je potpuno dovršio pacifikaciju Krajine. Ali iza svog povratka saznade, da se još opire mala tvrgja u Kladuši. Na 20. oktobra prisili 1. lovački bataljun i nju na predaju. I time se završi zaposjednuće čitave zemlje u nepuna tri mjeseca.”

Iako je okupaciju Bosne i Hercegovine počela s 80 hiljada vojnika, Austro-Ugarska je, da bi pokorila Krajinu, morala angažirati znatno veće snage. “Vijesti o masovnim pokretima i oružanim pripremama Muslimana u Bosanskoj krajini i Zapadnoj Bosni natjerale su austrougarski generalštab da pojača snage i mobiliše nove trupe. Od njih je obrazovana 2. armija, koja se sastojala od 159 pješadijskih bataljona, 30 konjičkih eskadrona s 300 topova, 30.000 zaprežnih kola i 110.000 konja s ukupno 6.280 oficira i 262.353 vojnika”, stoji u knjizi Zijada Šehića Otpor okupaciji BiH 1878. godine.

Evo kako je teškoće austrougarske vojske prilikom sukoba s Krajišnicima opisao Radoslav Lopašić u svom djelu Bihać i Bihaćka krajina: “Godine 1878. zapremi austrijska vojska Bihać. Krajišnici pokazaše i ovom sgodom da su pravi potomci goropadnoga Mustaj-bega i Muje Hrnjice i da su još uviek kadri kao pomamni srnuti i u najveću pogibao, pa kud puklo da puklo. Koliko je samo u jeseni g. 1878. naše krvi utaman proliveno! Doista se bila prevarila austrijska vojna uprava, misleći da će Krajinu i Bihać s laka zauzeti. U samom Bišću pak i u bližnjoj okolici trajala je najžešća borba od 7. do 19. rujna g. 1878. Na poziv carsko-turskoga mutaserifa u Bišću, Husejna-efendi Kara Begovića, digla se bila po čitavoj Krajini kuka i motika. Do 9.000 oružanih ljudi sgrnu se i poleti prema Kordunu i do Bišća; na čelu im bijahu Hadži Hasan Salkić iz Peći i Hadži Ibrahim Medinelija. Bogati vlastelin od Cazina Hadži Ahmet-aga Pozderac postavi svoje čete naprotiv Prosičenog Kamena. Istom pošto dvie austrijske brigade pod zapoviedi generala Zaha i Reinlandera nakon raznih kreševa i velikog krvoprolića Bihać sa svih strana obkoliše, ostave ustaše 19. rujna noću tvrdi Bihać, koji iza toga odmah predadu turski častnici Miri-beg i Hasan-aga cesarskoj austrijskoj vojsci. Mirniji i pametniji Krajišnici odoše k svojim kućama ili se predadoše Austrijancem, ali Hasan Salkić i Medinelija odvedu svoje čete u klance i gudure kod Peći, da tu nastave boj do posljednje kapi krvi. Mnogi grobovi, nakićeni spomenici, pod Debeljačom i kod Žegara tužni su svjedoci posljednje krvave borbe kod Bišća.”

I danas su skoro cijelom Krajinom razbacani brojni mezari i mezaristani u kojima počivaju šehidi iz vremena austrougarske okupacije BiH. Na nekim mezarima podignuti su nišani, dok je ogroman broj njih ostao neoznačen. Zub vremena i maćehinski odnos vlasti učinili su da je većina šehidskih mezara uništena, tako da je sačuvana svega jedna četvrtina ili petina. Tako je i s mezaristanom Šehiti, gdje se, od trideset mezara, zna samo za četiri. Savjesni mještani poput Alage Keranovića svim silama trude se sačuvati od nestanka ovaj dio naše prošlosti, iako im u njihovoj plemenitoj misiji lokalna vlast više otežava nego pomaže. Briga o prošlosti našeg naroda ne donosi baš mnogo glasova na izborima, i to je izgleda ovdje najveći problem. Ipak, ostaje nada da će utjecajni pojedinci svojim primjerom pokazati da se treba s pažnjom i poštovanjem odnositi prema svim našim šehidima, bez obzira kojem vremenu pripadali. Tako bi utrli put ideji da i šehidi iz perioda najnovije agresije na Bosnu i Hercegovinu ne budu zaboravljeni u vremenima koja dolaze.