Izgubivši svoj intelektualni i duhovni integritet, podijeljena između slavne prošlosti i mizerne sadašnjosti, muslimanska društva niti su sačuvala tradiciju niti su uspjela u modernizaciji samih sebe na način pomirljiv s vlastitim kulturama i tradicijama. Kolonijalizam i kulturološki imperijalizam osigurali su da unutrašnje razlike u muslimanskom svijetu ometaju bilo kakvo veliko buđenje koje bi moglo izazvati i/ili poremetiti planove velikih sila o novom svjetskom poretku
, upitao je određeni broj evropskih orijentalista i kolonijalnih administratora o budućnosti islama u sljedećem stoljeću. Imajući u vidu da mi danas živimo u vremenu nešto više od stoljeća nakon ove zanimljive ankete, neki od odgovora tada datih i danas su relevantni.</p>
<p>Oni otkrivaju mnogo o mentalitetu tadašnje Evrope, ali također bacaju svjetlost na samonanesene rane muslimanskog svijeta.</p>
<p>Među orijentalistima koji su odgovorili na Fazyjevo pitanje bili su i mađarski učenjak Ignác Goldziher, njemački orijentalista Martin Hartmann i francuski arabist Edmond Douttée. U svojim odgovorima svaki od njih potvrdio je osnovne premise klasičnog orijentalizma i evropskog kolonijalizma 19. stoljeća – da je islam monolitan, da je mrtva tradicija, propala civilizacija i haotičan političko-kulturološki svijet kojem je potrebna “mission civilisatrice” (misija civiliziranja) direktnom zapadnom intervencijom. Joseph Massad daje britku analizu i kritiku ovakvog pristupa u svojoj knjizi iz 2015. godine <em>Islam u liberalizmu</em>, koju je objavio “The University of Chicago Press”.</p>
<p>Među onima koji su odgovorili, Bernard Carra de Vaux, francuski učenjak islamske filozofije i historičar nauke i religije, odudara sa svojom crno-bijelom analizom i tupim prijedlogom. Vauxovo predskazanje budućnosti islama u sljedećem stoljeću kombinira osnovne elemente akademske ekspertize i kolonijalne perspektive. Primarni cilj njegovih analiza jeste da pokaže kako osujetiti bilo kakve prijetnje panislamizma, koji su podržavali sultan Abdulhamid II i brojni intelektualci i učenjaci tog vremena, a protivno evropskoj dominaciji nad islamskim svijetom. Carra de Vaux priznaje da se islam može pomiriti sa zapadnoevropskim vrijednostima i liberalizmom. On drži da se liberalizam, šta god se pod tim podrazumijevalo, “može ukorijeniti u islamu, kao što je već bilo ranije, u formi tolerancije”.</p>
<p>Vauxova osnovna preokupacija, međutim, nije da razvije teoriju islamskog liberalizma i liberalnog islama, već da pokaže na koje se načine može održati i produbiti zapadna dominacija nad muslimanskim društvima u političkom i kulturološkom smislu. Kolonizaciji su potrebni vrijeme, strpljenje i novi raspored potlačenih subjekata. Da bi Zapad uspio u potpunoj kolonizaciji muslimanskog svijeta, Carra de Vaux sugerira da “trebamo podijeliti muhamedanski svijet i razbiti njegovo moralno jedinstvo, iskorištavajući političke i etničke podjele koje već postoje”. On je vjerovao da političke, etničke i sektaške razlike treba potencirati da bi se “pojačali nacionalistički sentimenti, a umanjili oni koji pojačavaju vjerski komunitarizam”.</p>
<p>Vauxov generalni zaključak bio je da jedino uništavanjem unutrašnjeg jedinstva muslimanskog svijeta evropski kolonijalizam može ostvariti svoje ciljeve potpune dominacije. U takvom duhu on zvanično predlaže: “Jednostavno, moramo segmentirati islam. Potom možemo iskoristiti prednost njegovih hereza i (sufi) bratstava.” Ako se pažljivo primijeni, ovakva će politika “oslabiti islam, učiniti ga nemirnim, tupim i zauvijek nesposobnim da se probudi”.</p>
<p>Kakva god bila vrijednost Vauxovih predskazanja, činjenica je da je naslijeđe kolonijalizma i kulturološke dominacije dovelo do segmentiranja islama i manipuliranja njegovom unutrašnjom raznolikošću. Izgubivši svoj intelektualni i duhovni integritet, podijeljena između slavne prošlosti i mizerne sadašnjosti, muslimanska društva niti su sačuvala tradiciju niti su uspjela u modernizaciji samih sebe na način pomirljiv s vlastitim kulturama i tradicijama. Kolonijalizam i kulturološki imperijalizam osigurali su da unutrašnje razlike u muslimanskom svijetu ometaju bilo kakvo veliko buđenje koje bi moglo izazvati i/ili poremetiti planove velikih sila o novom svjetskom poretku.</p>
<p>Iako treba priznati štetno naslijeđe kolonijalizma, također treba pogledati unutra i zapitati se koliko je muslimanski svijet dobrovoljno pridonio trenutnim neprilikama u kojima se danas nalazi. Jedna stvar, sektaške tenzije između sunnija i šiija utoliko su uzrokovane intervencijama svjetskih sila u muslimanskim zemljama koliko ih održavaju borba za moć i posrednički ratovi između muslimanskih nacionalnih država koje uskogrude definicije nacionalnih interesa stavljaju ispred svega. Nedostatak vizije, vodstva i mudrosti kaljaju sve muslimane u beskrajnim bitkama koje, u konačnici, bole i oslabljuju svakoga bez obzira na to kojoj sekti, etnicitetu ili državljanstvu pripada.</p>
<p>Paradoksalno, globalizacija forsira stapanje i miješanje identiteta na načine koji podsjećaju na slojevite ideje o “ummetu” kao društvu vjere i vrlina, kako je to definirano u islamskoj tradiciji. Upravo je sveobuhvatno razumijevanje ummeta klasičnom islamu dalo njegov međunarodni i globalni pogled na sve, od filozofije do umjetnosti, geografije i politike. Kozmopolitski duh islama došao je iznutra prije nego izvana, ili kako ga je Ibn al-Arabi lijepo opisao, kao “jedinstvo u različitosti” (al-wahdah fi'l-kathrah) koje sve okuplja u jedinstvu bez poricanja činjeničnih različitosti. Takvo razumijevanje podvlači i činjenicu da jedinstvo nije isto što i uniformizam, a raznolikost ne podrazumijeva haos i nered.</p>
<p>Danas je muslimanima potrebno da ožive ovaj fundamentalni princip. Umjesto gajenja oprečnih identiteta koji stvaraju apsolutne dihotomije prisutne u umovima i emocijama ljudi kojima nasilni ekstremisti lahko manipuliraju, muslimani bi trebali svoje nacionalne, etničke i sektaške identitete ugraditi u kontekst visokih moralnih i ljudskih normi koje čuvaju unutrašnje jedinstvo i integritet islama, s jedne strane, a, s druge, održavaju njegov kozmopolitski pogled prema drugima. To bi bio najbolji lijek protiv nasilnih ekstremista, poput ISIL-a i Al-Kaide, kao i protiv onih koji žele ponovo iscrtati granice muslimanskog svijeta po etničkim i sektaškim linijama.</p>
<p>(Preuzeto iz: <em>Daily Sabah</em>)</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Naš put do DžennetaSljedeći članak
Optužbe dekanese Hadžović-Džuvo apsolutno su neistinite
