Taj 26. maj prevratničke 1990. godine ostat će ubilježen kao dan osnivanja SDA, ne samo kao stranke Bošnjaka i njihove javne, jasne i nedvosmislene političke deklaracije u uvjetima vrlo brzog raspada Jugoslavije već kao prve građanske i demokratske stranke koja nije nastala tek pukom transformacijom monopolističkih institucija jednostranačkog režima, kao što su negdje u isto vrijeme nastale Liberalna stranka iz Saveza socijalističke omladine, Demokratska socijalistička stranka iz Socijalističkog saveza radnog naroda ili Stranka demokratskih promjena iz Saveza komunista

Bisera Turković

Adil Zulfikarpašić

Dalibor Brozović

Dražen Budiša

Fahira Fejzić

Omer Behmen

Salim Šabić

Piše: Faris NANIĆ

Jesen je 1989. godine. U kancelariji dežurnog imama Islamskog centra Zagreb Hasan Čengić upoznaje me s Alijom Izetbegovićem. U društvu sam s ocem pa Hasan naumi i njega upoznati s Alijom. Gotovo simultano, obojica se nasmijaše i rekoše mu da ih nije potrebno upoznavati jer se znaju još od osnovne škole. Bilo je dirljivo vidjeti susret dvojice prijatelja nakon skoro 45 godina, koliko su ih sudbine razdvojile.

Islamski centar u Zagrebu tada je vibrantan, društveno aktivan i prepoznatljiv u cijeloj Jugoslaviji. Vode ga iskusni ljudi, ali i entuzijastični, u atmosferi tek pokrenutih pluralističkih promjena u zemlji, gdje je Hrvatska u odnosu na Bosnu prednjačila. Jedva su prošle dvije godine od njegova otvaranja, a već ima dvije etablirane međunarodne manifestacije, naučni skup u aprilu i takmičenje u učenju Kur'ana u septembru. Vodeći ljudi i članovi tadašnjeg Odbora IZ Zagreb privukli su Aliju Izetbegovića, koji još od zatvorskih dana ima naum osnovati stranku i pripremiti tadašnje Muslimane na višestranačje te im osigurati zastupljenost u svakom budućem raspletu već ozbiljne krize komunizma i jugoslavenske federacije.

Došao je po podršku i dobio ju. Tražio ju je i od moje beznačajnosti, tada apsolventa na Građevinskom fakultetu i člana redakcije Studentskog lista. Mladića od 25 godina koji se okušao u pisanju o muslimanima u svijetu i Bošnjacima, odnosno njihovom zatomljenom i gušenom identitetu.

Nedugo nakon toga, Alija Izetbegović i Omer Behmen ponovo dolaze u Zagreb i prezentiraju ideju o osnivanju stranke muslimanskog kulturno-historijskog kruga jednom užem ad hoc skupu, na koji sam imao čast biti pozvan. Tu su Salim Šabić, Mustafa Cerić, Ševko Omerbašić, Hasan Čengić, Mustafa Pličanić, Kemal Nanić, Šemso Tanković i Sulejman Čamdžić. Na sastanku je prisutan i Muhamed Filipović, s kojim je Izetbegović već načelno razgovarao u Sarajevu, a koji se tih dana nalazi pod baražnom paljbom srpskih medija. Međutim, umjesto podrške osnivanju stranke, Filipović odjednom insistira na osnivanju Komiteta za odbranu individualnih i kolektivnih prava Muslimana, što pokreće određene prijepore. Ostaje izoliran, jedini u svom zahtjevu, te, unatoč prijedlogu Kemala Nanića da se paralelno pokrene osnivanje stranke i Komiteta, uvrijeđen napušta skup.

No uvrijeđenost je očito prestala kada se kasnije pridružio i učlanio u Stranku. Tada su dogovoreni osnovni principi djelovanja. Insistiralo se na transparentnosti, izbjegavanju sektašenja, očuvanju tekovina AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, posebno državnosti i granica republika, i demokratskom preuređenju Bosne i Jugoslavije, iz jednostranačja s karakteristikama totalitarizma u demokratsko višestranačje društva ravnopravnih građana te daljnjem razvoju identiteta i unapređenja položaja bosanskohercegovačkih muslimana Bošnjaka. Duh velikosrpskog nasrtaja na konfederalnu Jugoslaviju, na Ustav iz 1974. godine, već je lebdio nad cijelom zemljom, kriza se s Kosova prelila na Hrvatsku i Bosnu izmišljenim narativom o “ugroženosti Srba”, dok je Miloševićev režim već uspio satrati autonomiju pokrajine Vojvodine i smijeniti i komunističko vodstvo Crne Gore, koje postaju nesamostalne i dijelom iste propagandne i glasačke mašinerije u organima Federacije.

Dio te mašinerije bio je i orkestriran napad na bošnjački identitet i bosansku državnost. Prestrojavale su se snage u svim republikama tadašnje Jugoslavije, dobar dio komunističkog establišmenta već je bio uključen u procese društvenih promjena. Bosna je kasnila i to je Alija Izetbegović sa svojim istomišljenicima uočio kao ozbiljnu opasnost.

Već početkom naredne godine taj se zagrebački skup proširuje na otprilike petnaestak ljudi. Alija Izetbegović prezentira prijedlog Programske deklaracije, koja je već prošla raspravu u sličnom, naravno, širem i ideološki nemonolitnom krugu u Sarajevu. Nakon dodatnog brušenja, Deklaracija postaje osnovni dokument stranke koja još nema naziv. To je vrijeme kada je, unatoč otpuštanju i urušavanju skoro svih totalitarnih mehanizama, u Bosni i Hercegovini donesen zakon kojim se zabranjuje osnivanje nacionalnih stranaka. No u odnosu na samo koju godinu ranije, kada se vode politički montirani procesi protiv Izetbegovića, Čengića i Behmena te još devet bošnjačkih intelektualaca, i to je veliki iskorak.

Stoga je ponovo nakon konsultacija usvojen naziv Stranka demokratske akcije, a ime je predložio doajen sevdalinke Safet Isović. Inače, naziv nije originalan jer je u Maleziji već postojala stranka istog naziva, ali jeste jedinstven među dotad osnovanim strankama u Jugoslaviji. To se nije kosilo s intencijama osnivačkog kruga, a i sama Programska deklaracija imala je izrazito demokratski karakter. Počivala je na univerzalnim načelima građanskih prava i ljudskih sloboda, a partikularno je bila orijentirana na državnost Bosne i Hercegovine, ravnopravnost i identitet Bošnjaka koji su se iz Srbije, ali i sve više iz Hrvatske ponovo počeli osporavati, kao i na ugrožavanje temeljnih ljudskih prava Albanaca na Kosovu. Bila je par excellence dokument građanske političke inicijative, utemeljena na borbi za građanska i ljudska prava, višestranačku demokratiju, politički pluralizam, kao osnovni dokument stranke koja se osniva na čitavom teritoriju tadašnje Jugoslavije.

Tada je trebalo organizirati potpisivanje inicijative za osnivanje stranke. Zbog još važećih zabrana i zakonskih restrikcija, dio je uglednih pojedinaca u Bosni oklijevao, dio nije bio sklon podržati stranku takve orijentacije i načela. Isto tako, Alija Izetbegović želio je da potpisnici inicijative budu reprezenti čitavog naroda, mlađi i stariji, muškarci i žene, intelektualci, obrtnici, poduzetnici (jer ih je tada već bilo), umjetnici, liječnici, inženjeri, studenti, svi slojevi koji politički misle i svjesni su ozbiljnosti trenutka. U jedno dva mjeseca skupilo se ukupno 40 potpisnika i potpisnica iz Sarajeva, Banje Luke, Mostara, Zagreba, Maribora… I historija se počela odvijati ubrzanim tokom. Već 30. marta 1990. godine na konferenciji za medije u tadašnjem Hotelu “Holiday Inn” u Sarajevu predstavljene su inicijativa i Deklaracija s potpisima svih osnivača, odnosno članova Inicijativnog odbora. Tako je prva demokratska stranka u Bosni i Hercegovini, nakon skoro 50 godina i dva jednostranačka totalitarizma, nastala kao plod nezavisne i samostalne građanske inicijative, započela svoj buran život.

Osnovali su je Bošnjaci, mahom iz Bosne i Hercegovine, ali i iz drugih republika tadašnje federacije, čime je jasno dano do znanja da će baš Bošnjaci biti predvodnicima stvarnih (ne kozmetičkih) demokratskih promjena u Bosni, da se u demokratskom i idejno takmičarskom okruženju prvi put u novijoj historiji, zasigurno nakon austrougarske okupacije, javljaju kao odlučujući politički faktor bez kojeg više neće biti moguće (kao što je to bilo 1918, 1941. i 1945. godine) dogovarati političko-pravne i državno-pravne aranžmane na Balkanu. Osnivači tada nisu bili svjesni svih iskušenja koja im predstoje, i to vrlo brzo, ali su itekako bili svjesni konteksta mogućeg nasilnog raspada Jugoslavije i pokušaja nove podjele Bosne. Sama Deklaracija jasno se usprotivila podjeli i to će biti jedan od temeljnih političkih okvira stranke u Agresiji i ratu protiv naše zemlje.

Ovdje je esencijalno osvrnuti se na historijski kontekst, porediti osnivanje prve stranke u Bosni i Hercegovini 1906. godine, Muslimanske narodne organizacije, koju su također pokrenuli Bošnjaci iz Pokreta za vakufsko-mearifsku autonomiju, s ovim događajem. Dakle, prva se građanska stranka u Bosni, dijelom i zbog zabrane okupacijskih austrougarskih vlasti, osniva u Slavoniji čak 70 godina nakon što su procesi započeli u Hrvatskoj, dok se SDA osniva manje od godine dana nakon HDZ-a u Hrvatskoj, i to najviše zahvaljujući neodlučnosti vladajućih komunista. Dok je MNO izrazito konzervativna stranka veleposjednika, koja općem obrazovanju posvećuje simboličnu pažnju, a ne tretira nacionalni razvitak Bošnjaka i posvećena je zaštiti begovskih privilegija, SDA se osniva kao moderna građanska stranka s jasnom vizijom nacionalnog i državnog. Tek osnivanjem Jugoslavenske muslimanske organizacije 1919. godine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, bošnjački politički korpus stupa na scenu kao ozbiljan, iako ne do kraja nacionalno artikuliran politički faktor.

Lavina je pokrenuta. Doista niko, pa ni Alija Izetbegović, nije očekivao kakvom će se brzinom šumskog požara na tek objavljenu vijest o pokretanju stranke muslimanskog kulturno‑povijesnog kruga, kako je predstavljena i bosanskohercegovačkoj i jugoslavenskoj javnosti, širiti ideja okupljanja na osnovama Programske deklaracije. Odmah po održanoj pres‑konferenciji, prvo u Tešnju, Zagrebu, Sarajevu, počinju se osnivati inicijativni odbori za osnivanje ogranaka, a do 26. maja 1990. godine stekli su se uvjeti za sazivanje Osnivačke skupštine pozivom delegatima iz inicijativnih odbora. Taj 26. maj prevratničke 1990. godine ostat će ubilježen kao dan osnivanja SDA, ne samo kao stranke Bošnjaka i njihove javne, jasne i nedvosmislene političke deklaracije u uvjetima vrlo brzog raspada Jugoslavije već kao prve građanske i demokratske stranke koja nije nastala tek pukom transformacijom monopolističkih institucija jednostranačkog režima, kao što su negdje u isto vrijeme nastale Liberalna stranka iz Saveza socijalističke omladine, Demokratska socijalistička stranka iz Socijalističkog saveza radnog naroda ili Stranka demokratskih promjena iz Saveza komunista.

Zanimljivo je da u susjednoj Hrvatskoj, kao i Sloveniji tokom 1989. godine niču prve demokratske stranke, prvenstveno kao nevladine organizacije unutar ideološki determiniranog Socijalističkog saveza, što je bila zakonski jedina mogućnost, i to više kao rupa u zakonu, a ne intencija zakonodavca, iako je već ubrzo, samom odlukom vrha Saveza komunista, dopušteno višestranačje. Ali ne i u Bosni jer su republički komunisti još premišljali je li došlo vrijeme i za Bosnu, kao što su se premišljali 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća treba li Bosna, kao ostatak Jugoslavije, ubrzano graditi ceste. Tek će pad Maspoka u Hrvatskoj 1971. i “liberala” u Srbiji 1972, dakle 27 godina nakon uspostave jugoslavenske federacije, dati prostora bosanskim komunistima, predvođenim Džemalom Bijedićem da kao faktor stabilnosti Jugoslavije u narednoj dekadi postignu kakvu-takvu ravnopravnost republike s ostalim članicama Federacije i etabliraju nacionalnu samobitnost Muslimana, kako su se Bošnjaci tada jedino smjeli nazivati u nacionalnom smislu, te započnu procese intenzivnijeg razvoja privrednog i kulturnog života. Bosna je te 1990. godine ponovo, iako znatno kraće nego za vrijeme austrougarske okupacije i u obje Jugoslavije, kasnila u procesima, ovaj put ne zato što je nedostajalo zrelosti nego zato što je ideološki ostrašćen većinski dio bosanskih komunista beznadežno pokušao zaustaviti vrijeme. Ostaci tog mentaliteta i danas su prisutni.

U Hrvatskoj je u aprilu 1989. godine najavljen, a u maju se osniva Hrvatski socijalno-liberalni savez kao organizacija unutar Socijalističkog saveza, ali već u junu Franjo Tuđman osniva i prvu samostalnu stranku Hrvatsku demokratsku zajednicu, koju je najavio govorom u Društvu književnika Hrvatske u februaru i za nju dobio šarolik sastav inicijativnog odbora. Savez komunista, u kojem je vodstvo preuzela reformska struja, u novembru preoblikuje Savez u Stranku demokratskih promjena, koja ubrzo postaje Socijaldemokratska partija Hrvatske. Do prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj u maju 1990. godine već je osnovana lepeza značajnijih i manje značajnih stranaka. Jugoslavenski savez komunista neslavno se raspao na 14. kongresu u januaru 1990. godine u Beogradu, a bosanski se komunisti, još u magnovenju nikada prežaljene socijalističke Jugoslavije, priklanjanju nastavku potpuno nelegitimnog kongresa nakon što su sve prodemokratske inicijative iz Slovenije i Hrvatske odbijene i njihovi predstavnici napustili kongres. Tek u proljeće 1990. godine bosanski komunisti priznaju realnost i dozvoljavaju osnivanje stranaka, ali ne “nacionalnih”, kako su ih nazivali, i time pokazuju svoje ontološko nerazumijevanje demokratije. To je atmosfera u kojoj Alija Izetbegović s istomišljenicima 26. maja 1990. godine osniva SDA.

Tog toplog majskog jutra ušao sam na stražnji, službeni ulaz “Holiday Inna”, sa zadatkom da organiziram pres-službu za poveliki broj novinara iz većeg broja redakcija koji su se očekivali. Naišao sam na već pristiglog Bakira Izetbegovića i još nekoliko ljudi pred jednom od kongresnih dvorana hotela, gdje će se osnivačka skupština održati. Bio je tu i Omer Behmen, koji me zamolio da postavim i upalim mirisne štapiće jer je očekivao da će “svijet puno pušiti”. To je vrijeme prije zabrana pušenja u zatvorenim prostorima. S Fahirom Fejzić ubrzo sam postavio osnove službe koja će novinarima dati prve i službene informacije. I da, upalio sam Omerove mirisne štapiće, koji, doduše, nisu dugo trajali. Svijet je počeo pristizati. Počeli su se okupljati delegati, poznati mi i nepoznati ljudi i, naravno, novinari. Počeli smo davati prve informacije, vladala je neka užurbanost, ali i prevladavalo uzbuđenje jer smo tek tada osvijestili da sudjelujemo u historijskom događaju.

Istovremeno, osjećala se neka opća opredijeljenost, zajedničko stremljenje. Zasigurno nismo svi bili istomišljenici, ali je Programska deklaracija bila onaj dokument koji nas je ujedinjavao u želji da ovaj put mi preteknemo događaje oko nas. Da budemo aktivni, a ne samo reaktivni. Bilo je doista uzbudljivo kako se u sve većem broju pristiglih delegata sve više njih prepoznaje, mnogi nakon više desetljeća. Bilo je tu uglednih univerzitetskih profesora, naučnika, liječnika, inženjera, pravnika, ekonomista, teologa, književnika, političkih disidenata i zatvorenika, poduzetnika, studenata. Imao sam osjećaj nekog dostojanstva i probuđenog ponosa. Naravno, bilo je tu i gostiju, neki su došli i nepozvani.

Primijećen je Fuad Muhić, glavni ideolog bosanskih komunista koji je teško optužio Aliju Izetbegovića i njegove suoptuženike 1983. godine da su željeli “etnički čistu Bosnu i Hercegovinu” i praktički napisao presudu u montiranom procesu. Nikad nam nije bilo jasno je li došao da sluša i prijavi nadležnima šta je čuo ili da se u Stranku učlani. Došao je i kontroverzni beogradski imam Hamdija Jusufspahić, koji je dan prije toga sjedio u radnom predsjedništvu tek osnovane Stranke Jugoslavena. Bio je tu i potpredsjednik HDZ-a, inače rođeni Sarajlija, Dalibor Brozović, čiji je govor bio dvosmislen i nejasan po pitanju odnosa njegove, već vladajuće stranke u Hrvatskoj prema Bosni. Niko od srbijanskih demokratskih političara nije došao, što je bio znak da demokratska scena u Srbiji, također u nastajanju, nije oduševljena Programskom deklaracijom, odnosno njezinim dijelom koji se odnosi na Bosnu i Kosovo, baš kao niti srbijanski diktator Milošević.

Alija Izetbegović došao je na skupštinu bez slavljeničkog habitusa, ozbiljan i potpuno svjestan opasnosti koja dolazi. Kada je govor započeo s bismillom, spontano, iako to nije prikladno, dvoranom se razlijegao pljesak. Kasnije su prisutni novinari to tumačili kao konsenzus za osnivanje stranke islamističke orijentacije, sve dovodili u kontekst Alijine Islamske deklaracije i presude iz 1983. No, u stvarnosti, taj je formalno neprikladan pljesak bio izraz odobravanja dosegnute slobode javnog govora i nastupa te političkog organiziranja, bez obzira na zakonska ograničenja koja su ionako poslije ubrzo ukinuta. Još je jedna bismila izazvala jedinu nelagodu na skupu koji je protekao besprijekorno. Kada je Jusufspahić, čija se neodlučnost u suprotstavljanju Miloševićevom, ali i federalnom kršenju temeljnih prava Albanaca na Kosovu kao i izostanak reakcija na protuislamsku otrovnu propagandu beogradskih medija i “naučnih autoriteta”, izgovorio bismillu na početku svog govora, iz dvorane se začuo zvižduk negodovanja, što također nije bilo primjereno, iako zvižduk nije bio upućen bismilli, već Jusufspahiću, koji je s nekim velikosrbima sjedio u radnom predsjedništvu Stranke Jugoslavena, još jedne podvale koja je trebala disperzirati nesrpske glasove, posebno u Bosni, poput kasnije osnovanih Reformista Ante Markovića.

Izetbegovićev govor nije bio dug, ali je bio odlučan i baziran na premisama i vrijednostima Programske deklaracije. Nakon uvoda o temeljnim idejnim osnovama stranke, razlozima za njezino osnivanje i pozadini njezina naziva, vrlo je jasno izrekao da se prepoznaju nova zazivanja podjele Bosne, po uzoru na sramni sporazum Cvetković-Maček (inače, taj je sporazum i akademski pokušao braniti Tuđman još u doba komunizma). Da se taj scenarij koji je Bošnjacima posve neprihvatljiv neće ostvariti, konstatirao je, garancija je današnji skup. Za to je dobio gotovo frenetičan, dugotrajan aplauz, što je bio jasan znak Tuđmanu i Miloševiću da SDA niti Bošnjaci neće dozvoliti, koliko god to budu u mogućnosti, novu podjelu zemlje između Srba i Hrvata.

U tom nedugom govoru Izetbegović je sažeo osnove politike koju će SDA, bilo kao opozicijska, bilo kao vladajuća stranka, zastupati i voditi. Ničim, osim vlastitim autoritetom, nije isticao sebe. Govorili su i osnivači: Muhamed Huković o bosanskom jeziku i književnosti, prvi put ih nazvavši historijskim nazivom, i Šemso Tanković o javnosti i skrivanju identiteta u uvjetima uskrate demokratskih prava. Obojica su i prekidana i ispraćena pljeskom prisutnih. Vidjelo se da se budi nova i ozbiljna politička snaga, ali i da bošnjački identitet stupa na novu višestranačku i demokratsku scenu, bez straha i zazora te potrebe za skrivanjem i pretvaranjem. Na zahtjev dijela prisutnih, na koncu se skupštini obratio i Adil Zulfikarpašić, koji je bio u radnom predsjedništvu s Izetbegovićem i Muhamedom Čengićem kao najpoznatiji bošnjački politički emigrant, čovjek koji je doista bio zaslužan za čuvanje bošnjačkog imena i bosanskog jezika, a istovremeno sudjelovao u inicijativama demokratske jugoslavenske emigracije i koga su i Alija Izetbegović i njegovi najbliži saradnici, poput Hasana Čengića, željeli u stranci zbog iskustva i poznavanja demokratskih procesa. Međutim, upravo na tom inauguralnom govoru, prvi put pred bošnjačkom i bosanskom javnošću, Zulfikarpašić je uništio svaku mogućnost da bude lider, što je žarko želio. Ta žarka želja da bude bošnjački Tuđman, disident, komunista koji je postao nacionalista i šef države, kao da mu je oduzela osjećaj za realnost i uzvišenost trenutka. Umjesto o zajedništvu, zajedničkim vrijednostima i ciljevima s tek pokojim partikularizmom ili osobnim doprinosom, Adil je govorio o sebi, pa onda opet o sebi i na kraju opet o sebi.

Jedva smo odslušali taj neinspirativan, samodopadan i suštinski dosadan govor, uvjerljivo najdulji i najnesadržajniji od svih, kojim je skupština i završila. Bilo mi je žao novinara koji su s istom predrasudom o navodno stvarnom Zulfikarpašićevom liderstvu stranke strpljivo čekali da se on obrati skupu, te da ga inauguriraju u vođu Bošnjaka. On im je ponudio jedno veliko Ja i jedno veliko Ništa. Alija Izetbegović je na osnivačkoj skupštini ne samo izabran za predsjednika, zajedno s Izvršnim odborom od 11 članova, već i postao njezinim stvarnim liderom, što će ga na koncu samo 7 mjeseci poslije dovesti do pobjedničkog statusa na prvim demokratskim i višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini te do sudbonosne pozicije prvog demokratski izabranog predsjednika Predsjedništva. Za potpredsjednike su tada izabrani Salim Šabić i Adil Zulfikarpašić, koji je s prevrtljivim i sujetnim Muhamedom Filipovićem ubrzo istupio iz stranke, s besmislenim optužbama o islamizaciji. Kao da je bio na instrukcijama kod Darka Tanaskovića u Beogradu.

Sve što se dešavalo poslije te skupštine bilo je zasljepljujuće brzo, neočekivano dinamično i veličanstveno. Stranački ogranci nicali su širom Bosne i Jugoslavije, već se u julu počelo govoriti o stranačkom sudjelovanju u vlasti, iako je još bilo skeptika koji su smatrali da će najveći domet biti pozicija jake i konstruktivne opozicije. Smatralo se, naime, da će, iako reformiran, komunistički SDP ipak, zajedno s kasnije nabrzinu i to samo zbog Bosne osnovanim Savezom reformskih snaga Jugoslavije federalnog premijera Ante Markovića, dobiti najveći broj glasova i formirati vlast. Bošnjaci su, međutim, probuđeni entuzijazmom osnivačke skupštine SDA, odlučili drukčije. Tada je stvarno bilo časno i inspirativno biti dijelom tog procesa.