Najbolji primjer ovakvog duševnog stanja bili su masovni protestni i politički skupovi koji su se održali drugom polovinom maja, a koji su gotovo sigurno odgovorni za formiranje barem nekoliko klastera virusa korona. Ništa manje opasno od toga nije bilo ni pretprazničko otvaranje granica i ukidanje karantina, kada je u Bosnu i Hercegovinu nagrnuo veliki broj naših građana iz država koje su tada bile u kudikamo lošijoj epidemiološkoj situaciji, a što je bilo praćeno sveopćim druženjima i sastajanjima prilikom kojih se rijetko ko pridržavao preporučenih mjera opreza. I baš je ovo nepridržavanje ikakve pa i osnovne zaštite, pogotovo na potencijalno rizičnim mjestima, kakva su sredstva javnog prevoza, kafane, kafići ili masovni skupovi, bilo karakteristično za period kraja maja i početak juna. U tom se periodu gotovo nije moglo vidjeti osobu koja nosi masku. A već se tada moglo naslutiti da prostor “Zapadnog Balkana” čeka varljivo ljeto, jer je naglo, iz dana u dan, počeo rasti broj zaraženih u Sjevernoj Makedoniji, i to na cijelom prostoru te države, a što je praktično značilo da je, uz potpuno ukidanje svih epidemioloških mjera, bilo pitanje dana kada će takozvani novi val stići i u naše krajeve.

U suštini, mnogo je izglednije da se uopće ne radi o nekom drugom valu, već o posljedicama naglog ukidanja svih epidemioloških mjera prevencije u sve i jednoj državi “Zapadnog Balkana”. Ondje gdje je ovaj prelazak iz jednog stanja u drugo bio dramatičniji, iz karantina u potpunu normalizaciju, bile su dramatičnije i posljedice. To se ponajbolje može vidjeti iz primjera Srbije, gdje je Vučićev režim iz čisto političkih razloga naglo ukinuo dotadašnje abnormalne drakonske mjere prevencije te prešao u još abnormalnije stanje potpunog ignoriranja virusa te održavanja predizbornih skupova i fudbalskih utakmica. Nije trebalo dugo čekati a da se na najgori mogući način pokažu tragične posljedice takvog krajnje neodgovornog kockanja sa zdravljem jednog cijelog društva. Nažalost, cijenu glupavosti, nesposobnosti, neodgovornosti i mizantropije srbijanskog režima danas plaća bošnjački narod u Sandžaku, gdje virus korona ovih dana odnosi desetine života, a što bi se, ne daj Bože, vrlo brzo moglo desiti i u Bosni i Hercegovini ako se već SADA ne poduzmu odlučne mjere.

PREVENCIJA NEMA ALTERNATIVU

Već je danas situacija u Bosni i Hercegovini na ivici nekontroliranog eksponencijalnog rasta broja zaraženih pa je jasno da se dešava upravo ono na šta se upozoravalo i sa stranica Stava početkom aprila ove godine (Pandemija covidiotizma, br. 265). Činjenica da veliki broj ljudi nije u stanju razumjeti razliku između eksponencijalnog i linearnog rasta, te da im nije jasno kako se svaka nova vrsta virusa u neprocijepljenim, imunološki naivnim populacijama, ako se ne obuzdava odgovarajućim epidemiološkim mjerama, gotovo uvijek širi eksponencijalno, dovela je do toga da ogromna većina građana nije svjesna šta znači današnji izuzetno veliki porast broja zaraženih u Bosni i Hercegovini, naročito u Kantonu Sarajevo. Zbog nepoznavanja pojmova, dobar dio ljudi ne shvata da se, ovisno o dužini perioda u kojem dolazi do eksponencijalnog rasta – a koji, pored virulentnosti, zavisi ponajviše od poštovanja mjera prevencije – epidemija ili uspješno zauzdava ili potpuno izmiče kontroli. Broj novozaraženih osoba u Kantonu Sarajevo počeo se udvostručavati za kraće od pet dana, a stopa porasta oboljelih takva je da jedna osoba za sedam dana zarazi više od dvije osobe, što znači da svaki novi dan neuvođenja, ali i nepoštivanja mjera vodi ka tome da bismo samo u Kantonu Sarajevo za dvije sedmice mogli imati po više stotina novozaraženih osoba dnevno! Dodatni problem predstavlja činjenica što virus ima “zakašnjelo djelovanje”, duži period inkubacije, pa posljedice rasta broja zaraženih postaju vidljive tek deset do četrnaest dana nakon trenutka inficiranja. Ta vidljivost ostvaruje se na najgori mogući način, iznenadnim velikim skokom u broju teško oboljelih koji zahtijevaju hitnu hospitalizaciju i medicinsku skrb, što dovodi do iznenadnog i neizdrživog udara na zdravstveni sistem. Upravo je to razlog srceparajućih i tragičnih prizora teško bolesnih ljudi koji leže po hodnicima i čekaonicama bolnica i domova zdravlja, a koje su pratile širenja ovog virusa gdje god se on oteo kontroli i počeo se eksponencijalno širiti. Nažalost, zbog inkubacijskih osobina virusa, treba imati na umu da na broj zaraženih osoba u sljedećih desetak dana više NE MOŽEMO utjecati jer se njihova interakcija s virusom već dogodila, no uvođenjem adekvatnih mjera i poštivanjem postojećih preporuka možemo utjecati na onih deset dana nakon toga, tačnije, MOŽEMO prekinuti i zaustaviti eksponencijalni rast. Ako se epidemiju ne bi pokušalo obuzdati bilo kakvim mjerama, širenje virusa ne bi prestalo niti se usporilo dok se ne bi zarazilo barem 60 posto populacije naše države, čime bi MOŽDA došlo do uspostavljanja kolektivnog imuniteta, no cijena koju bismo platili za takav uspjeh bila bi strašna.

No čak je i ideja stjecanja kolektivnog imuniteta poprilično problematična, barem iz onoga što se do sada zna o virusu. Nije u pitanju samo strašna cijena koju bi društvo, tačnije njegovi najranjiviji članovi, trebalo platiti kako bismo stekli ovaj imunitet, a što možemo vidjeti na primjeru Švedske, čiji se glavni epidemiolog vodio upravo takvom idejom. Više od 5.000 umrlih, uglavnom starijih stanovnika, u Švedskoj, koja je provodila “liberalne”, tj. slabe mjere prevencije, naspram nekoliko stotina mrtvih u svakoj od ostalih skandinavskih država koje su provodile “konzervativnije” mjere, nije dovelo do znatno većeg imuniteta stanovništva. To znači da ovaj etički vrlo problematičan eugeničarski pristup, koji najviše od svega nalikuje na kontrolirani i “ekonomski opravdani” društveni senocid, praktično nije polučio ništa od željenih rezultata, pri čemu je broj umrlih tek jedan od problema. Nemojmo zaboraviti da je SARS-CoV‑2 sasvim novi i poprilično nekarakterističan virus čiji se puni spektar posljedica za ljudsko zdravlje tek utvrđuje.

Već je danas jasno da SARS-CoV-2 nije isključivo respiratorni virus već da, iako primarno napada na pluća, izaziva veliki broj sekundarnih komplikacija i upala, naročito kardiovaskularnog sistema, pa da su i same bilateralne pneumonije koje izaziva krajnje atipične. Česti slučajevi koagulacije krvi, posljedične duboke venske tromboze i plućne embolije, upale krvnih sudova pa čak i simptomi gubitka čula ukusa i mirisa koji govore o utjecaju virusa na mozak, pokazuju sistemsku prirodu napada ovog virusa čije su dugotrajne posljedice za zdravlje, čak i ako se kod zaraženih ne razviju teži simptomi, još nepoznate. Upravo je zato problematično zagovarati i poticati stjecanje kolektivnog imuniteta kroz dobrovoljno procjepljivanje nerizičnih kategorija društva kakvi su navodno omladina i djeca jer bismo, umjesto “kolektivnog imuniteta”, mogli završiti s “kolektivnim invaliditetom”. Možda najvažnije od svega, dosadašnje informacije govore da stečeni imunitet, tačnije prisustvo antitijela na virus korona, rapidno opada već nakon jednog mjeseca, tako da je čitava ta ideja neprovođenja bilo kakvih mjera radi stjecanja nekakvog “kolektivnog imuniteta” ne samo opasna i nehumana već i poprilično besmislena.

DJELOVATI DOK NIJE KASNO

Iz svega navedenog postaje jasno da je ponovno uvođenje epidemioloških mjera prevencije jedini način da izbjegnemo kolektivnu tragediju do koje bi doveo eksponencijalni rast broja zaraženih (posebno posljedični slom zdravstvenog sistema). Te mjere ne moraju biti niti sveobuhvatne niti drastične kao što su bile na početku pandemije, jer već danas znamo dosta više o virusu nego što smo tada znali. No određenih mjera mora biti, jer se ne smije dopustiti nesmetano širenje virusa među stanovništvom. Morale bi se uvesti ponovne zabrane bilo kakvih većih okupljanja, kao i zakonski sankcionirati i novčano kazniti sve one koji odbijaju nositi maske. Već postoje mnogobrojne studije koje pokazuju da korištenje maski drastično smanjuje rast broja zaraženih, naročito ako ih svi nose – i oni koji nisu zaraženi, ali i oni koji to jesu, naročito one osobe koje se svrstavaju među predsimptomatske slučajeve.

Budući da iste studije pokazuju i to da se virus najčešće širi kada veći broj osoba boravi duže vremena u zatvorenim prostorima, morao bi se potaknuti i rad u smjenama, kao i obavezni prelazak na online način rada ondje gdje je to moguće. Konačno bi se trebale sankcionirati i sve one osobe koje iz vlastite gluposti ili nekih zadnjih namjera šire lažne vijesti putem medija i društvenih mreža te time ugrožavaju čitavu zajednicu poticanjem neodgovornog ponašanja građana ili sabotiranjem adekvatnih mjera prevencije.

Također bi bilo potrebno pokrenuti i agresivnu informativnu kampanju kojom bi se stanovništvo educiralo i informiralo o trenutnoj epidemiološkoj situaciji i prirodi virusa, te kojom bi se spriječilo da kojekakvi zavjeraši i sumnjivi tipovi dezinformiraju i sluđuju javnost namećući vlastiti narativ. Ipak, najvažnije od svega, ma koliko to bilo politički štetno, nepopularno i nezahvalno, nadležni se moraju oduprijeti svim pritiscima, kao i vlastitim instinktima da povlače neodgovorne populističke poteze te moraju djelovati SADA dok još nije kasno. Mi moramo naučiti iz tuđih grešaka jer nemamo privilegiju da učimo iz svojih.