Ukupno gledajući, u sarajevskim muzejima nalazi se najveća kolekcija islamske umjetnosti u Evropi i jedna od najvećih u svijetu. Kada bismo svo to blago sakupili na jednom mjestu, niti jedna zgrada u Sarajevu ne bi bila dovoljno velika za smještaj, a procjena je da bi za nešto tako trebao objekt površine tri sarajevske Vijećnice

Kulturna historija Bosne obuhvata cijeli milenij aktivnog i kontinuiranog razvoja različitih umjetničkih disciplina. Naravno, možemo otići i dalje u prošlost, ali posljednjih hiljadu godina bilo je od ključne važnosti za formiranje duhovnih identiteta koji su prisutni i danas. U toj razvojnoj liniji osmanski period bio je uvjerljivo najduži, a kada je u pitanju umjetnost, ne možemo ga ograničiti na konkretne datume s obzirom na to da je islamska umjetnička praksa kod nas bila prisutna i prije 1463, odnosno i poslije 1878. godine, a u određenoj mjeri aktivna je i danas. Prema tome, u Bosni je više od 450 godina postojala organizirana islamska umjetnička produkcija koja je ostavila nemjerljiv trag u kulturnoj historiji ne samo naše zemlje već i cijelog Balkana.

Organizirano prikupljanje umjetničkog blaga oduvijek je postojalo u Bosni i nesumnjivo je počelo već u srednjem vijeku kroz formiranje manastirskih zaostavština i kraljevskih riznica s posvećenim predmetima. Također, vrijedni umjetnički predmeti nalazili su se i vlasništvu plemstva. Tako se u popisu imovine bosanskog velikaša Pribislava spominje šest tepiha (vjerovatno orijentalnog porijekla) koje je ovaj ponio u Italiju bježeći pred Osmanlijama. Praksa prikupljanja bit će nastavljena i poslije.

Kao početnu tačku sabiranja umjetničkih djela u osmanskom periodu, možemo uzeti osnivanje Gazi Husrev-begove biblioteke (1537), u čijoj se vakufnami naglašava potreba sakupljanja vrijednih knjiga, s tim da se lična Husrev-begova sklonost kolekcionarstvu možda može nazrijeti i kroz popis uvakufljene imovine koja je obuhvatala i umjetničke predmete. Ipak, sama biblioteka bila je od posebne važnosti jer je s vremenom postala konglomerat različitih rukopisnih zbirki.

Drugi veliki val organiziranog i institucionalnog kolekcionarstva u Bosni počinje formiranjem prvih muzeja, konkretno, osnivanjem Zemaljskog muzeja (1888), koji uskoro postaje i najveća riznica umjetničkog blaga svih naših naroda. Ovaj muzej bio je urnek za osnivanje i ostalih institucija i muzeja u Sarajevu, prije svega Arhiva Sarajeva (1948), Muzeja Sarajeva (1949) i Orijentalnog instituta (1950). Sve navedene ustanove do svojih kolekcija dolazile su na osnovu terenskog i arheološkog prikupljanja, otkupa predmeta ili poklona.

Nemoguće je ne primijetiti da se većina umjetničkog blaga naše zemlje danas nalazi u Sarajevu, dok se samo jedan manji dio čuva u lokalnim muzejima. Ovo posebno važi za islamsku umjetnost. Ukupno gledajući, sarajevski muzeji “kriju” najveću kolekciju islamske umjetnosti u Evropi i jednu od najvećih u svijetu. Kada bismo svo to blago sakupili na jednom mjestu, niti jedna zgrada u Sarajevu ne bi bila dovoljno velika za smještaj, a procjena je da bi vam za nešto tako trebao objekt površine tri sarajevske Vijećnice.

Ovakva tvrdnja može izgledati i fascinantna i nevjerovatna u isto vrijeme, međutim, zasnovana je na činjenicama, a sasvim je logično upitati gdje se sve to nalazi, ako već postoji, jer se u sarajevskim muzejima malo toga može vidjeti. Nažalost, oko 95% tog blaga smješteno je u depoima, nedostupno je javnosti te za sada ne postoji namjera da bude izloženo. Iako velike kolekcije islamske umjetnosti možemo naći u Zemaljskom muzeju, Muzeju Sarajeva, Arhivu Sarajeva, Nacionalnoj biblioteci, Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Gazi Husrev-begovom muzeju, Bošnjačkom institutu, i one manje u Orijentalnom institutu, Historijskom muzeju i Muzeju Stare pravoslavne crkve, niti u jednoj od ovih ustanova ne postoji umjetnička procjena islamskih predmeta, a svakako je problem i nedostatak stručnog kadra, prije svega historičara umjetnosti specijaliziranih upravo za islamsku umjetnost.

Imamo situacije da zaposlenici muzeja često uopće nisu svjesni šta posjeduju. Kod većine muzeja interna pravila ne dopuštaju vanjsku saradnju, pa je otvaranje depoa za gostujuće stručnjake gotovo nemoguće. Loša kulturna politika i zatvorenost za sve one koji dolaze izvana dovela je do toga da sarajevski muzeji u velikoj mjeri budu prekriženi za svjetsku kulturnu i naučnu javnost. Konkretno, islamska umjetnost, a pogotovo ona koja potječe s našeg podneblja, još nikada nije bila obuhvaćena velikom izložbom, niti je objavljena bilo kakva ozbiljnija fotomonografija na tu temu.

“Dobar” primjer toga jeste Zemaljski muzej. Iako nam se može učiniti da o Zemaljskom muzeju sve znamo, kompletan obim i sadržaj njegovih zbirki prilično je nepoznat ne samo široj javnosti već i stručnjacima. Zvuči paradoksalno da pored nekoliko miliona predmeta koji se čuvaju u ovom muzeju ljudi više-manje znaju samo za jedan – Sarajevsku hagadu. Islamska zbirka u Zemaljskom muzeju, naprimjer, do te je mjere marginalizirana, zapuštena i “banovana” da mnogi svjetski stručnjaci sumnjaju u to da ona uopće postoji, a tek je nedavnim aktivnostima došlo do toga da se konačno predstavi jedan dio kolekcije safavidskih tepiha.

Ništa bolja situacija nije ni u ostalim institucijama u kojima je primjetan hroničan nedostatak želje za prezentacijom i obradom islamske umjetnosti, iako kod većine ona predstavlja najvredniji dio muzeja. Zbog ovakve neracionalne politike, najveći broj eksponata islamske umjetnosti sarajevskih muzeja nikada neće biti predstavljen javnosti, što je u suprotnosti s praksama evropskih muzeja čija se slava upravo bazira na širokoj prezentaciji onoga što posjeduju.