Sad mi je preče da vas podsjetim da je Chomsky o gnusnim zločinačkim logorima u Bosni navodio da je takvo nešto “izbjeglički kamp, iz kojeg su ljudi mogli da odu ako su željeli”, i da su tamo “REPORTERI bili iza bodljikave žice”. Ništa novo iz Srpske akademije nauka i umjetnosti, čiji je Chomsky inostrani član. Niste znali
, a (što bi rekla naša istočna sabraća) “pod drugu ruku” joj magazin što ga vi sada čitate. Upravo taj isti novinar prenio je ovih dana vijest da se i Chomsky podapiso na ono što sam ga ima i više uporedio s naizgled svježom zavodljivom otrovnom jabukom podobro istruhlom iznutra (znate, ono k'o iz bajke za malu djecu), a što se ukratko veli, kako ono ona voli da kaže, nešto ‘vako: “Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Crnogorci govore zajedničkim standardnim jezikom.” (Biva, nemaju svoje, je l’ de?), baš nešto slično kao što kaže onaj, s oproštenjem, papak (ma, onaj iz afere “Papak”, znate već) da to jeste tačno, ali da je taj jezik srpski; u čemu se voli pozivati na Vuka. Baš jest, velim i ja – Njena je zadaća da nas nekako dovede do srpskohrvatskog, a on će onda lahko dalje do srpskog. I Bog te veselio. (Hej, prije jedno desètgodīnā piše ti ona njemu prikaz i metne ga, ni manje ni više, nigdje drugo doli u, zamislite lijepo, serbokroatističku literaturu. “Mlada, a bez sumnje među najpoznatijim serbokroatistima u svijetu” – tepa on njoj, baš ovim riječima, samo koju godinu ranije. Al’, dobro sad to.)</p>
<p>Baš, kada se kaže ono što ona i onom on vole da na sva zvona brbljaju, dođe li kome u glavu da priupita: <em>Šta se hoće, zaboga? </em>– kako ono jednom priupita jedan budni bošnjački književnik, pa ga zanavijek uspavaše. (Ili, de nam još natenane ispripovijedajte kako stoji poredak čestica u svemiru, i da smo zdravo. I svako malo nam zaglušujućom bukom pričajte o tome, toliko, da nam se počne povraćati, toliko, da nam postanete dosadni, da nam se počne spavati, da nas uspavate. Ili da nas probudite, kad ste već toliko bučni.) Ih, šta ima ko da misli, lakše je spavati. K'o što smo prespavali i onda kad su se onomadne u Beču i jedni i drugi dogovarali, pazite sad, s veoma jasne polazne osnove, baš ’vako: “Znajući da JEDAN NAROD treba jednu književnost da ima” pa izmislili srpskohrvatski. Ima jedan naš isto tako, pa kaže i danas: “jedan narod”, mada nije baš vazda tako kaziv’o (A, bit će da je sad odjednom nešto nadoš’o, nakvas’o, šta li? Izvinjavam se, u mnogo čemu drugom ga volim slušat, al’ ovo vala nešto ne mogu.). Još samo da se uvjere široke narodne mase, i mirna Bosna.</p>
<p>Eee, kad je tako onaj jedan strastveni zanesenjak zaljubljeno govorio i pisao sve te silne, bajne, čarobne, slatke i sladunjave riječi vlastite ushićenosti i zanesenosti ljepotom jedne dame, pa zadužio njenu služavku da krišom prenese njegovu tajnu poruku do ciljane mu adrese, sretne služavka ljepoticu pa iz prve opali: “Taj i taj te pozdravlja. Kaže ti da dođeš da uradi s tobom to i to.“ – “Zar tako hladno?” – iznenađeno će dama. “Ma, pričao je on mnogo, ali to je to.” – služavka će na to.</p>
<p>Jah, najlakše je, da prostite, laprdat’. Pa ja.</p>
<p>P. S. Šta kažete, najbitnije i jeste šta se hoće, zaboga? Ustvari, ko će koga?</p>
<p>P. P. S. Ovdje sam bio namislio reknut: “Vala, nikako ne mogu da se ne sjetim Alije”, pa bacit’ i njegove dvije-tri, ali to ću drugi put. Sad mi je preče da vas podsjetim da je Chomsky o gnusnim zločinačkim logorima u Bosni (kakav je bio Trnopolje, ili primjerice Dretelj) navodio da je takvo nešto “izbjeglički kamp, iz kojeg su ljudi mogli da odu ako su željeli”, i da su tamo “REPORTERI bili iza bodljikave žice”. Ništa novo iz Srpske akademije nauka i umjetnosti, čiji je Chomsky inostrani član. Niste znali? Ma jašta radi, ima dva’ès’godīnā.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Nakon Afrina: Pobjeda mira, poraz terorizmaSljedeći članak
O čovjeku koji se s međedom hrvao
