Bruce Springsteen ponovo je pokrenuo preciznu zvučnu mašinu zvanu E Street Band, a da bi snimio svoj 20. studijski album. “Letter To You” iznova potrđuje da se Springsteen ni u poznim godinama ne želi odreći aghije zvane rock’n’roll i da još mnogo toga novog ima reći

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

Kada jedan od ključnih stvaralaca američkog (i svjetskog) rocka odluči da stupi u akciju, treba uvijek očekivati dvije stvari: gomilu razoružavajuće iskrenih pjesama na kakve nas je davno navikao, ali i to da će svaki od njegovih novih projekata donijeti neke novine, iznenađenje, iskakanje iz matrice svakodnevnog i uobičajenog. Bruce Springsteen, u širokim narodnim masama poznatiji kao The Boss iliti Gazda, 23. oktobra obznanio je izlazak novog, dvadesetog mu studijskog albuma “Letter To You”, ali sada ne solistički, nego je iznova okupio one “stare prdce” koje poznajemo pod imenom E Street Band i s njima snimio ovu ploču.

Ali kako, o tome u uzbudljivoj reportaži s nizom pikantnih detalja piše sjajni mjesečnik „Uncut“, tako da je nekog dana svaki od tih osam članova dobio depešu da se tog i tog dana u novembru prošle godine ima oglasiti kod njega u kućnom studiju u zaleđu New Yorka, u New Yerseyju, plus, naravno, tu se našla i domaćica Patti Scialfa. Došli su potom i njegov producent Ronn Aniello, potom poznati impresario John Landau, koji je s njim od početaka Springsteenove uzbudljive karijere, te filmadžija Thom Zimny, i stvar je mogla da krene.

I dok su gitaristi Nils Logfren (jeste onaj isti koji tu ulogu obnaša i u “Crazy Horse”, pratećem sastavu još jednog genijalca rocka Neil Younga!) i Stevie Van Zandt, klavirist Roy Bittan, bubnjar Max Weinberg i bas gitarista Garry Tallent, te novopridošli orguljaš Charlie Giordano i saksofonista Jake Clemons (zamijenivši svoga amidžu Clarencea, koji je napustio ovaj svijet!) ranije dobijali barem u grubim crtama naputke što će se u studiju snimati, sada je stvar postavljena drugačije. Krenuli su od nule, odnosno od kostura pjesama koje je The Boss imao napisane i, nakon kratke razrade, snimali ih u studiju uživo, bez ikakvog dosnimavanja, osim jednog dana rezerviranog za saksofonske dionice. I to sve “smandrljano” u samo četiri dana, mada je svaki od članova, a njihove su paralelne solo karijere više nego uspješne, već bio odvojio nekoliko mjeseci za rad na novoj ploči.

Samo kad pomislite da Van Zandt ima izvanredno uspješnu glumačku karijeru, jasno vam je da s The Bossom, čiji su visoki standardi rada poznati, nema šale. Magija zvučnog udara, stampeda takoreći, sastava E Street Band svima je poznata, a njegovi tročasovni rock zemljotresi uvijek visoko ocjenjivani, ali hajd’ sad – kako u četiri plus jedan dan zgotoviti novi album, 12 pjesama, od kojih su 9 bile nove, a tri uzete iz perioda kada je rađen nastupni album “Greetings From Asbury Park. N. J.” 1972. i 1973. godine? Gazda se oslonio na ono što je uvijek bilo temelj magije tog sastava – onu empatiju i duboko međusobno razumijevanje, te pojedinačno majstorstvo svakog od njih. Plus vođa koji u 71. godini ne pokazuje znakove umora niti splašnjavanja želje za daljnjim stvaralačkim avanturama.

A i godine koje su za nama za The Bossa bile su više nego uspješne – za njim je publiciranje razoružavajuće iskrene autobiografije “Born To Run” iz 2016. godine, u kojoj se razračunava s vlastitim demonima i depresijama, a onda je došla serija solističkih nastupa (gitara, glas, usna harmonika) na Broadwayu 2017. i 2018. godine, koje će na veliki zahtjev publike ponoviti čak 236 puta. I još je povrh toga njegov solistički album “Western Stars”, koji je izdao prošle godine, a na kome se obratio duhovima kauboja lutalica i zagovornicima West Coast zvuka, odlično ocijenjen. A za E Street Band nove pjesme nije pisao odavna, točnije od izdavanja albuma “Wrecling Ball” 2012. godine, osim što su radili album covera i išli na uspješne turneje posljednjih godina.

Sada kao da je vrijeme napučilo da se obrati prošlosti, da se progovori o ljudima i avanturama koje smo proživjeli i ostavili za sobom – ne samo on nego i cijeli sastav s njima. Otuda onaj osjećaj stopljenosti s gazdom im, disanje organizma kao da je jedan, ona potpuna predanost tim pjesmama nabijenim emocijama – i onim koje korespondiraju sa svakidašnjicom, ali i duboko ruju po prošlosti i duhovima kojih nikako da se oslobode i on i sastav.

Čak i tri pjesme stare otprilike pola stoljeća, a te su “Jeney Needs a Shooter”, “If I Was the Priest” i “Song for Orphans” djeluju kao da su sada napisane, mada nikada nisu doživjele studijsko uprizorenje; tek su na nekim od koncerata znale biti odsvirane. Kvaliteta ovog albuma neprikosnovena je, zvučni udar, takoreći čekićanje sastava, ubitačno, komunikacija naglašena. The Boss pjeva o odlascima dragih mu ljudi, članova sastava E Street Banda i onog koji mu je prethodio – The Castiles, s kojim je započinjao karijeru svirajući po lokalima rodnog mu New Jerseya, najprije saksofoniste Clarencea Clemonsa, a onda i ostalih.

U više se navrata u pjesmama pojavljuje onaj vlak koji je središnja figura i simbol vječitog kretanja naprijed i traženja sreće iz blues pjesama, američki tematski okviri (religija, stalno putovanje, razne nacije etc.) sveprisutni su. Ima tu i prekrasnih introspektivnih momenata kad The Boss otkriva da je ranjiv i sentimentalno raspoložen: “Baby, Baby, Bany, I’m So Alone”, uz nekoliko naznaka da mu onaj američki predsjednik sa smiješnom frizurom nikako ne paše, mada to ne govori nikada direktno. Kad pjeva o smrtnosti, on nije tek depresivac koji ne nudi izlaz; na koncu sjajne pjesme “I’ll See You In My Dreams” reći će da će se opet sresti i smijati se iznova. Ima ovdje još puno referenci i na vlastiti mu život i na ono što se zove “američki način života”, ali i ovo će biti za sada dovoljno.

E, sad, filmska ekipa snimala je sve, na njegovom osobnom portalu izložena je i serija iskrenih intervjua koje vodi s nekoliko kompetentnih kritika, a dokumentarni film željno iščekujemo, kao i dugo najavljivanu turneju koja bi se, sudeći po svemu, mogla desiti naredne godine. A ova će nam ploča na najbolji način biti utjeha za sve one strahove i sva ona poniženja kroz koja svi prolazimo. Ima nade, kao da The Boss želi reći, makar su ove pjesme nastajale prije nego što je počela aktuelna corona kriza.