Eh, otkad nisam sjeo u tramvaj, a godine sam protraćio u njemu! Mladost mi se izlizala na njegovom zglobu, od Ilidže do čaršije, i nazad, svaki Božiji dan. Da sam učio kineski, naučio bih ga. Da sam smišljao filozofski sistem, smislio bih. Da sam pleo priglavke, zgrnuo bih bogatstvo. A šta sam radio
 Tu je i čitav set društvenih uloga: džeparoši, općepoznati građani koji uvijek napadaju u grupama, kao hijene; gunđala, kreativni komentatori političke ontologije; tramvajdžije, vječiti svjedoci u policijskim bilježnicama; voajeri, koje je zabavnije gledati dok mjerkaju nego motriti samu djevojku (svaki voajer ima svog voajera); penzioneri, koji su tu samo da se ogriju, da čuju živu riječ; studenti utučeni socijalnim besmislom; srednjoškolci utučeni društvenim mrežama; i, konačno, revizori, koji se, poput mušketira, kreću u grupama od četiri člana i suvereno vladaju tim puzajućim društvom.</p>
<p>Ponekad zaglavim u špici na putu kući, frustracije su na vrhuncu, čuju se sirene, džungla na asfaltu, šta džungla – prije evolucija na asfaltu, neprimjetni mic po mic, prva-druga, prva-druga, pali se lampica za rezervu, nervni slom iz dana u dan. Umorni, nesretni, promašeni, ogorčeni, osvetoljubivi, izigrani, uplašeni, samovoljni ljudi pritišću sirene, blokiraju jedni druge, prijete kroz prozore, pojačavaju muziku, lupaju po volanima, bezumno bulje u apokaliptične oblake vrana. Tramvaj je izvan tog ludila, kotrlja se lagano, kao kornjača, ostavljajući zečeve u dubokoj histeriji.</p>
<p>Neki dan stojim na semaforu, kiša lije, već četrdeset minuta idem od Katedrale do Pofalića, zakasnio sam na sve živo. Jedan je dječak naslonio lice na zamagljeni tramvajski prozor i iz čista mira plazi mi jezik. Spustio sam prozor i vrisnuo iz sveg glasa u kišni alamet, nakon čega sam podigao prozor. Za divno čudo, dječak se bio prepao i poletio je majci u zagrljaj. A ja sam se osjećao relativno bolje.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Šta je to patriotizamSljedeći članak
Šta su ljudi, nego debela crijeva
PROČITAJTE I...
Sexgiving
Lucas nastavlja zanovijetati, ispituje me, uz kilometarske stanke, imamo li mi u Bosni “Sexgiving”, a ja, kao neki mudrac podignem obrve, pogledam u daljinu i kažem: “Zavisi od mnogo stvari, u davnim je vremenima ‘Sexgiving’ bio uglavnom uoči petka, a danas se slavi kad se otplati kredit”
Čudnovati život Omera ibn Saida
Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje