“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu
Do kraja Agresije na Bosnu i Hercegovinu agresor nije uspio uzeti niti milimetar teritorije koju su čuvali “Hajrini lavovi”. Čast je bilo poznavati ih, a još veća boriti se rame uz rame s ovim ljudskim gromadama
Bio sam žedan. Osvrnuh se tražeći pogledom svoju transportnu torbu. Ugledah Hamzu. Stajao je na ulazu u zemunicu. Sav prašnjav, držao je u ruci pušku bez okvira. Gledao sam u njegove oči pune suza. “Šta se desilo”, pitao sam. Samo je šutio. Prišao sam mu i ponovo ga upitao. Niz njegovo prašnjavo lice potekle su suze: “Mrtvi su, svi su mrtvi”
Odlazak saborca, čak iako ga nisi poznavao, nikad nije jednostavan. Premda naokolo gori, za tebe u tom momentu sve prestane. Kao bez zvuka, jednim sam okom gledao u njegovo lice, a drugim u vojnike koji su pucali. A onda se odjednom vratiš, kao da izroniš. Mirniji, staloženiji, odlučniji
Priča je posvećena mom bratu i velikom insanu, jednom od gazija Drugog korpusa Armije RBiH, dobitniku odlikovanja “Zlatni ljiljan” – Edinu Haračiću Kleju
Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika
Iza naših leđa začuo se gromoglasan zvuk. Poput grmljavine, salva teškog kalibra sručila se na agresorske napadače. Naš četverocijevni protuavionski top došao je na kamionu s ceste, pedeset metara iza naših leđa, i dočekao agresorske vojnike. Veoma hrabar čin na koji bi se bilo ko teško odlučio. Uz veliki rizik i još veće iznenađenje, uspjeli su u potpunosti zaustaviti napad
Nisu imali kuda: ako krenu preko livade, čeka ih četverocijevac; krenu li lijevo, naići će na nas; pođu li desno, idu na momke koji su polahko zatvarali stare položaje u ponovnu liniju. Jedino što ih je čekalo, ma šta izabrali, bila je smrt. Ostalo je tu dvadesetak tijela agresorskih vojnika. Po ispravama koje smo kod njih našli, vidjelo se da su većinom iz Srbije. Neki od njih bili su iz Valjeva, Apatina i Užica, a trojica iz Crne Gore, iz Nikšića
Desno, pri samom vrhu Grede, čule su se gusle. Nekakvo bezlično zavijanje koje nije ličilo na pjesmu. Moglo se razaznati spominjanje Kosova i Nemanjića. Umjetnik, očito, nije slutio šta mu se sprema niti je znao ko mu je to prišao na pedeset metara
