Tih dana nije bilo mnogo pucnjave, samo su avioni NATO a parali nebo u brzim preletima. Pogledom sam ih ispraćao i zamišljao šta li taj pilot radi kada nakon pet minuta leta od našeg jada i čemera sleti u bazu “Aviano”. Ono, izađeš iz aviona, protegneš se, proćaskaš koju s mehaničarima, potpišeš neke papire, daš izvještaj pretpostavljenima i onda bjež’ napolje, u grad, na pravi pravcati italijanski kapučino uz novine i cigarete
Svima nam je normalno da Messi ili Ronaldo zarađuju koliko zarađuju i niko ne protestira zbog toga. Ali to jednostavno nije normalno, niti moralno prihvatljivo. Pa, dovraga, naravno da nije normalno da arapski šeici ponude pola milijarde za Messija. Trebali bismo svi izaći na ulice, prekopati stadione, zapaliti bilborde s fudbalskim reklamama – zbog jedne takve blasfemije. Ali to se ne događa jer je u savremenom društvu spektakla sport zamijenio religiju i postao ključni izvor smisla
Činilo se da smo iznenađeni i jedni i drugi. Čudio sam se da nisu pucali. Cijevi su nas pritiskale. To je taj trenutak, pomislih bez straha, posve sabrano. Tako izgleda kraj. Moj kraj. Iza kojega više ništa možda neću pamtiti
Nego, drage djevojke, imate li odgovor na pitanje zašto bi neko ko je najpoželjniji muškarac, pa ga zato oslovljavamo, npr., s muškarčina, u gramatici bio označen nekom “ženskom osobinom”? Jer, imenica muškarčina ženskog je roda. Dragi moji momci, imate li odgovor na pitanje zašto bi jedna, recimo, slatka i ponosna djevojka (kojoj uglavnom ne smijete ni prići), što je oslovljavamo, npr., kao ponosni neosvojivi curetak, u gramatici bila označena muškom osobinom? Jer, imenica curetak muškog je roda! I, kako to da momcima i djevojkama oduzimamo (s)pol(nost) kada ih oslovljavamo kao momče ili djevojče
Ulica u kojoj živim pravi je Alan Ford, kao da su autori stripa Magnus i Bunker baš ovdje boravili i kupili inspiraciju. Na jednoj njenoj strani žive, uglavnom, bjelačka srednja visoka klasa i bogataši, a na drugoj crnci, Latinosi i ostali osuđeni na tavorenje u bijedi, neimaštini i pretilosti
Islamska jurisprudencija, jednako i fascinirana i opsjednuta taharetom, puštanju vjetrova posvetila je značajan prostor: tu se uvijek znalo gdje se i kad smije zasvirati. To je izgleda motiviralo samog šejtana da se duboko zainteresira za ovu oblast, pa je još od Poslanikovog, a.s., vremena došaptavao muslimanima da su nakon abdesta pustili vjetar
Ni Jusufovićev mentor Jasmin Imamović ne begeniše tuzlanske autore, pisce osobito. I to do te mjere da nikada, ali baš nikada, nijedan tuzlanski pisac nije ušao ni u najširi izbor za dodjelu književne nagrade “Meša Selimović”, što, opet, barem iz moje vizure, i nije neka šteta, zapravo nikakva, jer svako ko u književnom smislu iole drži do sebe ni ne želi učestvovati u ovoj de iure gradskoj, a de facto privatnoj pseudoknjiževnoj smijuriji
Slučajna predsjednica prošla je bez posljedica zbog nedopustivog miješanja u unutrašnje stvari suverene države, flagrantnog laganja javnosti te širenja uznemirujućih vijesti (kažnjivo po Kaznenom zakonu RH). Zlatko Hasanbegović po obznanjivanju je njene izborne pobjede u jednom intimnom društvancetu pjevušio: “Zovi, samo zovi, svi će sokolovi”
“Snijeg pade na behar, na voće”, jedna od najčudnijih i najzagonetnijih narodnih pjesama. Svi koji je znaju davali su joj svoja tumačenja. Ta se tumačenja, naravno, sukobljavaju. Događa se promjena u prirodi. Zašto ne i u ljubavi?! Zabranjene ljubavi sad su moguće jer je iz prirode došao znak
Teško je reći kada me je piromanija uhvatila, možda sam je fasovao posmatrajući svog oca dok je strpljivo i iskusno potpaljivao peć “Kreka Weso” kad bi zima udarila kroz procjepe na vratima i prozorima. Nisam kriv za požar na Čaršiji 1973. godine, bio sam odveć mali, iako ni to nije apsolutno isključeno
