Sjedi jahač na svojoj bedeviji kao da je izložak u Zemaljskom muzeju. Sve je više nalik tom asocijativnom deliji. Vidi se ponos na njegovom licu. A vidi se i ponos majstora koji ga je načinio. Naravno, tu je i ponos donatora koji je za ovo jedinstveno čudo odvojio dio svoga mučno zarađenog novca
Dugo je klošario: trava, alkohol i ostalo. Dani samotraganja i halucinacija. Narkorazmišljanja: je li bitak okrugao ili u obliku džointa? Tipične peripetije. U životu sve treba proći. Iskustvo se ne može steći za knjigom. Treba kušati život u njegovim gorkim predjelima. Obići sve, zaviriti u svaki ćošak. Treba sići na dno. “A kada dođeš na dno, shvatiš da je dolje, čovječe, rupa.” (Džimi)
Obukoh se i iskradoh napolje pokraj recepcionera koji je zijevao. Nije mi smetala kišica koja je sve natapala. U gomilama smeća dominiraju jelke kojima sudbina nije namijenila dug život, a do prije neki dan prodavane su po cijeni od 50 dolara za komad. Šutao sam odbačeni plastični šešir na kojem je pisalo “Happy new year”. Sve dok nije odletio pod parkirani automobil. Postnovogodišnja depresija osjećala se u zraku, ljudi kao da su se umorili od praznika i zasitili nerada. Možda bismo baš sad svi trebali krenuti na godišnji odmor
I odmah u holu susretnem bivšeg kolegu i dragog prijatelja. Jako se obradovao što me vidi nakon toliko godina, pa me pita gdje sam, šta radim, ovo, ono. Kažem onako kako jeste, on klima glavom, pažljivo sluša, znam da zna za mene i Parande i zna da sam zbog nje napustio fakultet, pa ne spominje ni nju, ni moj propali studij, nego priča kako je u međuvremenu dogurao do pozicije docenta, ali, veli, plata je niska i, valjda da me utješi, kaže kako i nije neka šteta kada “neko” napusti studij; može se, veli mi, i bez visoke nauke sasvim ugodno živjeti. “Oprosti, ali ne bih se s tobom baš mogao složiti”, rekoh mu i ispružih ogrubjele ruke izukrštane dubokim brazdama nalik na sparušenu hrastovu koru
Neka mi oproste sve sarajevske i stambolske aščije, ali ovakvu krzatmu, kao u Gradačcu, nigdje nisam jeo. Iz mrtvih vraća
Dvoličnost je zanimljiva. Bolno tužne i pretjerano nasmijane maske od gipsa ili nečeg sličnog preklapaju se iznad ulaza u stare teatre. Maske lica muza. Melpomene i Talije. Lica na licu licemjera oživljavaju i pomjeraju se dok ih gledaju
Odvedem neku večer familiju na mevlud u džamiju, vrvjelo je kao u mravinjaku. Hor je bio tako uvježban da je bilo milina slušati. Držao sam Omera u naručju dok smo uglas pjevali Dobro nam doš'o – bilo je moćno kao You'll never walk alone na Anfieldu
– Kako ne razumiješ. S pupa-havama je sve moguće. Izmisli sam neku priču. Pupa-hava se zbog toga neće ni počešati. Najednom mnogo mrtvih oko njega, naprimjer. Samo stoji neka kutija. I ruka jednog od onih što su pucali na njoj. Začudo, puna kutija dukata. On je lijepo malo zatvori i pod ruku. A luka kao luka. Išao njegov brod ili ne, naići će drugi.
Srbi će po starom običaju svoju Novu godinu dočekati lumpujući, a potom će uz “Marš na Drinu” krenuti u boj protiv Turaka za oslobođenje Kosova i stvaranje velike Srbije. Na drugoj će strani Hrvati, kao civilizirani evropski puk, postati bedasti uz Mozarta, Bacha, Beethovena, Liszta... Pri najvećoj bedastoći, saznat će provjerenu historijsku činjenicu da je Kristova tetka rođena Hrvatica. Opijeni tim saznanjem i “lijepom njihovom”, krenut će u oslobađanje Kristova groba, za koji sigurno znaju da se nalazi u Sarajevu, a možda i malo podalje, na Drini. A Bošnjaci...
I zaista, kad bolje razmislim, cijeli moj život obilježen je nasiljem. Kao dječak i adolescent, a da to nisam želio, tukao sam se bezmalo svakog dana s vršnjacima kabadahijama; kao mlad čovjek, tukao sam se s četnicima; kao zreo čovjek, verbalno sam se tukao i tučem s političkim nasilnicima, a, evo, “tučem se”, bezuspješno, i s enormnim zagađenjem zraka
