U bljeskovima između prošlosti i sadašnjosti ponovno smo tu, u zaglupljenom svijetu zaglupljivanja u kojem živimo i u kojem niko predan ne može prepoznati šta je zapravo načinio. Osim onih koji to znaju vješto iskoristiti. I naplatiti
Snimka Srebreničana koje ubijaju “Škorpioni” može poslužiti kao paradigma današnjeg ubijanja: nema rituala, riječ je o krajnje discipliniranoj egzekuciji. Na snimku se vidi samo vulgarnost i ravnodušnost, ta jedina strast našeg vremena. Snimak ruši i drugi stereotip: četnici s bradom. Nema brada. (Jer četnici našeg doba posebna su patologija koju treba sagledati iz perspektive našeg doba.) Kod nas se o genocidu piše u jedanaestercu. Kojem se stoljeću i kojoj generaciji takvi pjesnici obraćaju
Što se Srba u Republici Srpskoj, pa i u samoj Srbiji tiče, van je svake sumnje da je svakim danom sve manje onih koji Radovana Karadžića i Ratka Mladića doživljavaju kao heroje. To što, međutim, takva vrsta intimnog doživljaja još uvijek nema snažniju javnu prođu jeste problem politike koja se još uvijek nije oslobodila ambicija koje su devedesetih pokrenule ratnu mašineriju na prostoru bivše Jugoslavije. Dodik je u tom smislu najilustrativniji primjer
Uz Halilovu pomoć i s propusnicama kupljenim za masne pare od izvjesnog Ericha Frichlera, činovnika u Gradskom poglavarstvu, nena Hanifa i djeca krenuli su put Trebinja, sretno doputovali, smjestili se u neki konak i čekali Jusufa. Nedugo potom, s lažnim ispravama, kupljenim također od Frichlera, u lijepom i novom odijelu, izbrijan, podšišan, s kačketom na glavi i skupocjenim kožnim koferom, Halilovim poklonom za sretan i hairli put, ukrcao se u putničku kočiju, potegao Bismillu i krenuo ka Sarajevu
Tako i mnoga prijateljstva iščezavaju. Ljudi se jednostavno više ne prepoznaju. Gledaš lice starog prijatelja, ali vidiš neko nepoznato. Ne prepoznaješ ni pogled kojim te gleda. Ondje gdje je nekad bilo razumijevanje vidiš sad znak pitanja i nerazumijevajuću oznaku zabrane
“Gospodine, osjećate li jake bolove u grudima? Bole li Vas neki drugi dijelovi tijela? Povraća li vam se?” Uspio je odmahnuti rukom skupivši snage za kratak odgovor pokazujući pritom prstom u predjelu jetre: “Imam rak. Imam još jako malo vremena. Ne morate zvati hitnu pomoć”
Obrazloženja koja je najviše uspalio bivši ministar komunikacija Enver Bijedić, po kojima bi trasa, ukoliko zaobiđe Tuzlanski kanton, neznatno išla kroz Federaciju BiH, nesuvisla su, iz prostog razloga što njegova varijanta podrazumijeva zaobilaženje drugog entiteta. Dakle, u cijeloj priči dominiraju entitetski, a ne državni interesi
Ima taj hadžija Fehim iz K. koji momački isposti cijeli ramazan, ali – nikad za nikad – ne ide u džamiju na bajram-namaz. Ovako rezonira: Većina Bošnjaka jeduckaju i pijuckaju (šta jeduckaju i pijuckaju – žderu!) dok on posti (šta posti – krepava!), ali, opet, većina tih istih idu na bajram-namaz u svečanim odijelima i blagdanskom raspoloženju i, stoga, kad svi neće da poste, a svi hoće na Bajram, hadžija Fehim bojkotira Bajram
Bajram je. Gledam u Šekija i sve ovo, a i još štošta, prolazi mi kroz glavu. On, opet, nije ni sjena čovjeka kojeg sam nekad poznavao: tih je, miran i šutljiv. Posti i klanja. Ništa žene, ništa pjevanje
Fantomska stranka Esih-Hasanbegović najavljuje i promjenu naziva Masarykove ulice jer je Toma Masaryk bio zagovaratelj stvaranja Jugoslavije i sveslavenski orijentiran. Gotovo sinhrono, zasad neuspjelo, postavljenje spomen-ploče na rodnu kuću ustaškog komandanta Jure Francetića u Otočcu, i to kao “ustaše-antifašiste”, na tragu je izjave Zlatka Hasanbegovića da u Hrvatskoj nije bilo fašizma. Sljedbenici ustaške ideologije poslije rata su tumačili kako nisu bili fašisti jer bi se inače takvima nazivali. Po toj logici, ni Hitler nije bio fašista jer se nazivao nacional-socijalistom.
