Jedan od upravnika Jasenovca odabirao je logoraše koji će ići u tzv. stroj za strijeljanje, i to tako što ih je prozivao po imenima i prezimenima. Prozvao je i njega rekavši: “Nurija Duhandžić.” Kada je efendija krenuo da iskorači, za rukav ga je povukao jedan čovjek iz Prozora, a zatim među prozvane uskočio umjesto njega
Uznemirujuća slika trenutnog stanja islamskog svijeta odraz je unutarnjeg haosa, nereda i siromaštva. Borba mora početi tu
Svako se snađe u životu osim dobrog čovjeka. On nikako da shvati. I nema ništa osim svoje dobre duše, naravno. I, što je zapravo najgore u svemu, on se i ne buni. Smatra da je to tako i da tako valjda mora biti. Očekuje možda da će ljudi oko njega shvatiti da sve to nije baš najpravednije, ali ljudi k'o ljudi – svako se bavi svojim poslovima. Njima je ustvari strašno teško, neki ih šejtan tjera na to, zaključuje dobri čovjek i nastavlja deverati svoj vijek
Svi su iz džepova povadili ono siće što su imali. Skupilo se za flašu bez kaucije. Žednim pogledima ispraćan je najstariji dok je ulazio da pazari. Zamolio je prodavačicu da mu otvori flašu. I čim je izašao napolje, ispred svih ostalih, slasno je u nju pljunuo. Uslijedili su urlici nezadovoljstva, psovanje, zaklinjanje da niko više nikada neće dati ni banke za istu stvar. Pao je razlaz
Ovdje se ne poriče štetnost pušenja, ali dokazivanja koja javnost imaju uvjeriti da je duhan uzročnik svih zdravstvenih nedaća više su nego smiješna. Duhan je, da ne bi bilo zabune, postao iznimno štetan za zdravlje tek nakon njegovog “farmakološkog oplemenjivanja” u vidu aromata, odnosno hemikalija kojima filuju cigarete isporučujući nam kancer. Kampanja, naravno, ima “svoje razloge” koji, na nesreću čovjeka, s borbom za zdravlje nemaju ili imaju jako malo veze
Jednom takvom klanjao sam dženazu prije nekoliko godina. S obzirom na to da je u mom džematu praksa da se na svakoj dženazi kaže ponešto, riječ-dvije o umrlom, poneki savjet i napomena, bio sam u dilemi – šta kazati? Na kraju sam, između ostalog, rekao da je to bio čovjek kojeg, iako je svaki dan šetao čaršijom, za života nismo dovoljno primjećivali, ali ćemo itekako primijetiti i osjetiti njegov odlazak
Potrebno je konačno naučiti razliku između državnog, nacionalnog i narodnog identiteta
“To niko ne shvata dok ne izgubi ono što neizmjerno voli! Niko, niko to ne shvata! Tada osjećaš samo bol, ništa drugo! Oko tebe je sve isto, a u tebi sve ispreturano! Noć je košmar, jutro novi početak ka ničemu! Gledaš ljude kako se smiju, pjevaju, piju i nije ti jasno čemu tolika radost! Jer, koliko sutra, i oni će bolno razumjeti ono što, navodno, razumiju danas! Baš kao i ti”
Bio sam veseo čovjek. Bar prividno. Jedan od onih koje zovu vječnim optimistima. Oblačio sam se također veselo, potpuno u skladu sa svojim punačkim obličjem. Međutim, sve je to bilo prividno. Kad bih poslije teškog posla došao u svoju sobu, najednom bi sva snaga iščiljela iz mene, najednom sam se osjećao nekako nemoćan i jedino što sam želio bilo je da se odmorim od svoje posvemašnje veselosti koja toliko oduševljava moje poznanike, a meni pričinjava toliki napor
Uvijek sam zagovarao legalizaciju oružja fudbalskim sudijama, svaki sudija mora nositi pištolj kao redovnu opremu, kao pištu i sat. Sve dok se to ne dogodi, ne vjerujem u fer takmičenje na našim prostorima. Čak bih uživao da to vidim, kako sudija prekida utakmicu i puca u zrak, a potom prilazi dosadnom gledaocu i zaprijeti mu: “Ako mi još samo jednom opsuješ mrtvu majku, raznijet ću ti čelo!” To bi bilo nešto, to bi bilo ljudski
