– Hoće li ti ondje nešto zagorjeti? Podigla je ruku na čelo, a onda se okrenula i izišla. Dugo je poslije toga nije bilo. Film se već bližio kraju kad se ponovo pojavila. – Ima li šta novo? – Nekoliko mrtvih, a detekcija je izgleda u ćorsokaku. – Riješit će ona to. – Znaš, iako su to sve stare priče, novi scenaristi im daju neko drugačije lice. Kao da ih obnavljaju. – Uvijek to čine. – I mi. Samo što se naše kriminalističke priče događaju isključivo u stvarnosti. – Događa se i kod njih, kod sviju se događa, ali kad se ispriča filmska priča, to je ipak nešto drugo. Gledala je nekoliko trenutaka u ekran i onda opet izišla. Nije imala vremena za svoju omiljenu filmsku seriju

Mislio sam pritom na Homera. Euripida. Sjetio sam se i Heinricha Heinea. Njegove sjajne knjige Firentinske noći, u kojoj je tekst o Paganiniju, kojeg nikad nisam zaboravio. Kao ni Ingresov crtež.

Pokušavam objasniti sebi zašto u kolokvijalnom govoru ne postoji rečenica: JEST, AL’ NA SATURNU, ili bar: JEST, AL’ NA MJESECU, i odmah sebi odgovaram da su za iskren govor, onaj narodni, važnije oči negoli preuzete priče ili da je, kao što se to često događa, i u jeziku najdalje ono što je zapravo bliže