Jusuf je u očajanju uviđao da vojska neće ići dalje, da je u stupici i da neće moći neprimjetno napustiti špilju i proći kroz njihove straže. Gladan, promrzao i na rubu snage, odlučio je predati se pa šta bude, ionako, mislio je, još jednu noć u špilji ne bi preživio
U Banovićima gotovo da nema nezaposlenih lica. Istina, tamošnja politička vrhuška etablirala je bezmalo neokumunistički političko-socijalni koncept vladavine, koji, pojednostavljeno rečeno, funkcionira ovako: “Nama apsolutna vlast, vama egzistencijalna sigurnost.” Dalo bi se štošta prigovoriti banovićkim vlastodršcima. Dalo bi se i moglo bi se, ali, avaj, tu je Tuzla, u kojoj je, i to poodavno, etabliran degenerirani neokomunističko antifašistički koncept vlasti
“Ima nekakve pravde, Reza, ipak je ima! Kada te je Setari mrcvario u Evinu, kada je gasio cigarete na tvom tijelu, kada te je tjerao da pojedeš te cigarete... Hm... Ko bi mogao... ko bi mogao tada i zamisliti da će jednom Setari jesti opuške i još govna pride! Čudna je ta pravda, čudna! Rijetko je ondje gdje bi trebala biti, a javlja se gdje je najmanje očekuješ, kada od nje nema nikakve fajde”
Bend se raspao nakon jedne probe (svako je vukao na svoju stranu, a nismo ni znali svirati), dramski tekst nismo ni počeli pisati, premda se našoj nastavnici srpskohrvatskog jezika ideja dopala i poticala nas je na to, a ni od snimanja dokumentarnog filma nije bilo ništa: niko od nas nije znao rukovati kamerom, a nakon niza pokušaja, ustanovili smo i da je naša kao tuč teška ruska kamera neispravna
Peremo skupa lonce, šerpe, tanjire, čašice za čaj, escajg. Zaronjen u pjenu do lakata, Sejid mi priča o vremenu šaha Pahlavija. Bilo, kaže, tada u Teheranu mnogo droge, alkohola i prostitucije, pa se ljudi, dosta njih, odrodili od vjere, a bez vjere – zastaje Sejid i značajno me gleda – Iran je sakat, bez vjere Iran nikada nije bio. Onda došla Revolucija, islamistički revolucionari sve to skršili, pohapsili i pobili koga je trebalo pohapsiti i pobiti, pa zavladao mir, ali nekakav čudan mir
Već s prvim i otrežnjavajućim udarcima života uvidio sam da je život pragma, brutalna i nemilosrdna, da se od baljezgarija o francuskim egzistencijalistima ili američkim bitnicima ne živi, te sam se, brže-bolje, ostavio ćoravog posla iliti beskorisnog znanja o literaturi i životu prononsiranih luđaka, homoseksualaca, pedofila i narkomana, što su pisci čije sam knjige čitao najčešće i bili
Nakon podužeg i ko zna kakvog tretmana, sada već bivši “luđak u pokušaju” izlazi iz ordinacije vidno opamećen. I pokunjen. Razočaran. Bijesan. Dok izlazimo iz bolnice, istresa se na mene: “Ti si za sve kriv!
Kada su Srbi počeli posustajati i gubiti značajne položaje, a rovovska borba prijetila da preraste u sukob prsa u prsa, Alija izlazi iz rova, staje na grudobran, spušta pušku niz nogu, dovikuje srpskim vojnicima da ih ne mrzi, da ne želi nikoga ubiti i moli ih da zapucaju
“Posljednji put sreo sam Elzéarda Bouffiera u junu 1945. godine. Tada mu je bilo 87 godina. Sada je bilo sve drugačije. Čak se i zrak promijenio ”, piše Jean Giono. I laže.
