Mlad, nepoznat, ljepuškast i ukusno odjeven, djed je odmah privukao pažnju vlasnice kafane, izvjesne Ruže Ivančić. Šta se zaista desilo između Jusufa i ocvale vlasnice kafane, teško je znati, ali za pretpostaviti je kako je tog kasnog ljeta godine 1908., u potkrovlju kafane “Kod Ruže” u Konjicu, moj djed imao prvi tjelesni kontakt sa ženom
Živi svjedoci tog vremena saglasni su u mišljenju kako je “Tuzla 1945. godine uništena kao grad i pretvorena u sivu i kulturološki obezličenu naseobinu”. Bili smo, planski i smišljeno, izloženi obrazovnoj i mentalnoj srbizaciji, što, opet, a razlog nije teško dokučiti, nije izazvalo nikakve reakcije, ni u porodičnom ozračju, ni u bošnjačkim intelektualnim krugovima. Režim je naprosto bio prejak i opasan
U našoj socio-političkoj stvarnosti kabadahija, iliti proizvođača straha i beznađa, sve je više i sve su osioniji, a nakaradni proces “prevrednovanja svih vrijednosti”, čiji su kreatori upravo oni, odavno je okončan i uobličen u sistem u koji su, linijom manjeg otpora ili po principu “kraju lađu”, ušli trčećim koracima i u buljucima oni, prije svih intelektualci, koji su, hipotetski, trebali i morali biti lučonoše artikulirane i snažne građanske svijesti
I odmah u holu susretnem bivšeg kolegu i dragog prijatelja. Jako se obradovao što me vidi nakon toliko godina, pa me pita gdje sam, šta radim, ovo, ono. Kažem onako kako jeste, on klima glavom, pažljivo sluša, znam da zna za mene i Parande i zna da sam zbog nje napustio fakultet, pa ne spominje ni nju, ni moj propali studij, nego priča kako je u međuvremenu dogurao do pozicije docenta, ali, veli, plata je niska i, valjda da me utješi, kaže kako i nije neka šteta kada “neko” napusti studij; može se, veli mi, i bez visoke nauke sasvim ugodno živjeti. “Oprosti, ali ne bih se s tobom baš mogao složiti”, rekoh mu i ispružih ogrubjele ruke izukrštane dubokim brazdama nalik na sparušenu hrastovu koru
I zaista, kad bolje razmislim, cijeli moj život obilježen je nasiljem. Kao dječak i adolescent, a da to nisam želio, tukao sam se bezmalo svakog dana s vršnjacima kabadahijama; kao mlad čovjek, tukao sam se s četnicima; kao zreo čovjek, verbalno sam se tukao i tučem s političkim nasilnicima, a, evo, “tučem se”, bezuspješno, i s enormnim zagađenjem zraka
Ni Jusufovićev mentor Jasmin Imamović ne begeniše tuzlanske autore, pisce osobito. I to do te mjere da nikada, ali baš nikada, nijedan tuzlanski pisac nije ušao ni u najširi izbor za dodjelu književne nagrade “Meša Selimović”, što, opet, barem iz moje vizure, i nije neka šteta, zapravo nikakva, jer svako ko u književnom smislu iole drži do sebe ni ne želi učestvovati u ovoj de iure gradskoj, a de facto privatnoj pseudoknjiževnoj smijuriji
“Bahn’o ja iznenada, njima došli, k’o biva, nekakvi važni gosti, njih opet stid što im je otac i svekar neuk i nepismen, pa će meni sin: 'Babo, tu su neki važni ljudi, nije to društvo za tebe, nego, evo ti pare pa idi u hotel na spavanje, a dođi neki drugi put.' Pljunem ga i odem! Šta ću drugo?! A crno ispod nokta dao sam za te njegove škole! I šta sam dobio?! Dušmana! Ja, ja, dušmana!”
– Senade, upali televizor! Ima film Partizanska eskadrila – dovikuje Gaja kao s brda na brdo i razbija pamučnu i okrepljujuću tišinu. Nikada nisam dokraja odgledao ovaj film. Naprosto nisam mogao. I vazda sam se pitao šta li je Šibu Krvavca natjeralo da snimi infantilan, apsolutno nerealističan i, shodno tematici koju tretira, za zdrav razum zaista uvredljiv film.
Bila nedavno moja kćerka na specijalističkom pregledu i daje mi ljekarski nalaz. Između ostalog, čitam i ovo: “Nakon majčine smrti, otac ih je napustio.” – Šta je ovo – pitam je i pokazujem na inkriminirajuću formulaciju. – Vjeruj mi, nije do mene. Pokušala sam objasniti doktorici šta se dešavalo nakon mamine smrti, ali ona je ipak napisala to što je napisala
U sveopćoj navijačkoj strci, atmosferi “sveznanja”, gotovo je u potpunosti izvjetrila toliko očigledna istina da između takmaca za “najvažniju ulogu” u politici najmoćnije zemlje svijeta ne postoji razlika koja bi izazivala posebno zanimanje
