“Ase leži Božićko Banović, na svojoj zemlji, na plemenitoj, na Dramešini, a postaviše Hlapac i ja Bogdan i ja Rajko s braćom.” Posmrtni ostaci nesretnog Božićka Banovića nisu položeni na Vršitju niti mu je ovdje kopan grob. Ovaj je stećak pobjegao pred rovokopačima, premješten je radi novih otkopina iz kojih će se vaditi ugalj
Sjećam se tog dana kada je poginuo. Bio sam na terasi. Čuo sam akciju na Nedžariće. Njemu su Nedžarići bili, takoreći, rak-rana, on bi govorio da zlo dolazi odozdo. Lijep je dan bio, ali tragično završen. Dobro se sjećam tog jutra kada je otišao. Brat rahmetli nije mu dao da ide. Svako jutro bi brata vozao autom krug po naselju. Nekako to jutro brat se nije htio od njega odvajati, tražio je uvijek krug više. Oko 10 sati hitna se pojavila. I to je kao kraj filma. Ničega više nije bilo”, priča nam Mirza
Nestao je šeher Aladža-Hisar sa svojih 10 džamija, 3 mekteba, jednom medresom, karavan sarajem, dvije zavije (tekije), jednim hamamom i četiri hana. Nestalo je 17 mahala, od kojih su 14 bile muslimanske. Nestale su mnoge prelijepe begovske kuće, biseri orijentalne arhitekture, na čiju ljepotu i veličinu danas podsjeća očuvana kuća begova Frenčevića, u kojoj je kasnije stanovala moćna srpska porodica Simić, a koja je danas muzejski prostor
Na popisu stanovništva iz 1931. godine u Bosni i Hercegovini (Drinska i Vrbaska banovina) bilo je 11.272 Roma. Na sljedećem popisu iz 1948. godine u Hrvatskoj je bilo 405, a u Bosni i Hercegovini 442 Roma. Ovaj tekst najvećim dijelom bazira se na dokumentaciji Zemaljske komisije za Bosnu i Hercegovinu za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (1944–1947)
Bio je legenda u svom dobu, a danas je bosanski narodni junak i jedna od najuglednijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine. Husein-kapetan Gradaščević, rođen 1802. godine, "Zmaj od Bosne", umro je od kolere 17. augusta 1834. godine.
“Kad sam pogledao prema Komandantu, on je pucao iz stojećeg stava, blago raširenih nogu i raskopčanog gornjeg dijela uniforme, a svuda oko njega zabadali su se meci. U tim trenucima jedini je on ostao u stojećem položaju. Svi ostali bili su zalegli, i Alija, i Makić, i ja, i drugi. Mislim da su ih naši izviđači tukli nitroglicerinkama. Ogradila se strašna pucnjava. Mnogi nisu ni znali u šta pucaju ispred sebe, ali su pucali. Kad sam otkočio pušku, vidio sam Komandanta na desnoj strani puta kako u čučećem položaju mijenja okvir. Tad sam ga posljednji put vidio”
Za Izetbegovića je bila prava sreća što je bio uhapšen 1946, jer bi vjerovatno u procesu 1949. godine protiv “Mladih muslimana” bio ubijen. I sam je toga bio svjestan, pa kaže: “Da me nisu zatvorili 1946. godine, ja bih na procesu tri godine kasnije posigurno izgubio glavu. Bio bih ili prvi ili drugi optuženi.” Po izlasku iz zatvora 1949. godine Izetbegović ponovo ostvaruje kontakte s “Mladim muslimanima”, odnosno s Hasanom Biberom. Tokom hapšenja, isljeđivanja, mučenja i sudskog procesa Hasan Biber nije izdao Aliju.
Generalno gledano, riječ je o vrlo jednostavnim građevinskim strukturama. Veliki broj njih izgrađen je uz džamije i mesdžide, što na sebi svojstven način dovoljno govori o općem odnosu prema spomeničkom naslijeđu. Jedan dio izgrađen je na javnim površinama. Uglavnom su idejna rješenja radili mostarski arhitekti i projektni biroi.
Ja, grješni siromah, Jusuf, sin Muhamedov, rodio sam se u kasabi Livnu, gdje sam odrastao i bio mujezin Lala-pašine džamije. Međutim, kada je merhum Džudža Džafer-aga sagradio svoju džamiju u Duvanjskoj nahiji, u kasabi Županj-Potoku, postavio je moga poštovanog brata merhuma Omer-efendiju za imama i hatiba svoje džamije uz plaću od dvadeset i pet akči, a mene, siromaha, odredio za mujezina uz plaću od dvanaest akči, na čemu neka je hvala Allahu
Upute koje sam dobio u Konji od hadži Husejna ef. Holata, kako se treba ponašati pred Rivzai Mutahherom, nisam mogao izvršiti, jer se nisam mogao savladavati. Suze same teku, a srce drugačije kuca. Kroz ograde sam gledao, a srcem ljubio zemlju oko Mubarek Revze i jezikom micao: Šefa-at Ja-Resulallah, Šefa-at, Šefa-at...
