fbpx

Historija

Podaci o tome koliko je Bošnjaka učestvovalo u bici kod Caporetta različiti su ovisno o izvorima. Neki tvrde da ih je bilo devet hiljada, drugi pak da je bilo čak 50 hiljada Bošnjaka, što je bio zajednički naziv za sve bosanskohercegovačke muškarce, današnje Bošnjake, Srbe i Hrvate. Bošnjaci su služili u četiri pješadijske regimente. Prva je okupljala one iz Sarajeva i okolice, Druga je bila banjalučka, Treća tuzlanska, a Četvrta mostarska. Kasnije će, tokom rata, biti osnovane još četiri regimente

Znate li da je prvi, dabome humanitarni let Armije RBiH za Srebrenicu bio 27. februara 1993. godine? A znate li da pilot helikoptera Mi-8, koji će na oduševljenje opkoljene enklave zaparati nebo iznad srebreničke doline hladnog februarskog dana, nije bio neki junak i patriota “iz reda” Bošnjaka, bosanskih Hrvata ili bosanskih Srba? Ne, bio je to kapetan Željko Jagić, Hrvat s otoka Krka. Ovo je zapis o njemu i najtežoj, višegodišnjoj operaciji “prve bosanske eskadrile” s aerodroma “Dubrave” u helikopterskoj pomoći istočnobosanskim enklavama Srebrenica i Žepa

Dok je u Beču ostao upamćen po slavi, Sarajevo je princa Savojskog zapamtilo kao barbarina. Isto onako kako će zapamtiti i sve druge palikuće i zločince modernog doba. To neće moći promijeniti niti jedan historijski apsurd, pa i onaj da je u Sarajevu za vrijeme austrougarske uprave iznad Baščaršije sagrađena kasarna u obliku slova E, nazvana po čovjeku koji ga je do temelja spalio

Pripadnici jedinica “Apostoli” i “Maturice” Hrvatskog vijeća obrane (HVO) su 23. oktobra 1993. godine u selu Stupni Do kod Vareša ubili 38 osoba, a neke od njih žive zapalili, među njima starce invalide i djecu od dvije, tri i devet godina. Selo od sedamdesetak kuća potpuno je zapaljeno i razoreno.

Genocid je proces kod kojeg se ne može utvrditi datum nastanka niti datum prestanka, a u presudama MKSJ i Međunarodnog suda pravde piše da je namjera nastala 13. jula 1995. Stoga se postavlja pitanje, koje bismo trebali postaviti Međunarodnom sudu pravde da nam protumači iz svoje presude iz 2007. godine: Kada je ta genocidna namjera prestala

U njivi pored voza odvijala se pješadijska bitka: četnici koji su pratili voz, prva linija naše odbrane i interventna jedinica koja je došla u ispomoć, sve se bilo pomiješalo. Pucaju iz voza prema našoj liniji na brdašcu iznad te njive, a naša artiljerija puca na voz. U toj općoj pucnjavi neko je voz pogodio u točak. Unutra je nastala panika. Lokomotiva koja je gurala voz pokušala ga je izvući, ali je samo škripao metal o metal, otkačili su nekoliko vagona i pobjegli.

Praktično, posljednji dan, kada smo mi rekli porodici da se očekuje smrtni ishod predsjednika Izetbegovića za dan-dva, on je primio tadašnjeg predsjednika turske Vlade Recepa Tayyipa Erdogana. Ta njegova snaga je bila fascinantna, rekao je ranije u ekskluzivnom intervjuu za AA prof. dr. Enver Raljević, dugogodišnji šef Klinike za bolesti srca, krvnih žila i reumatizam KCUS-a i šef konzilija koji je liječio Izetbegovića

Boraveći u zatvoru u Foči nakon sudskog procesa na nivou Okružnog suda u Sarajevu, zatim Vrhovnog suda BiH i na kraju Saveznog suda Jugoslavije, Alija Izetbegović je 8. aprila 1986. godine podnio saveznom javnom tužiocu Zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presude Saveznog suda 1985., i Okružnog suda u Sarajevu 1983. i Vrhovnog suda BiH 1984. godine. Ovaj dokument, koji je Izetbegović ispisao rukom pa prekucao na pisaćoj mašini i koji je, treba to naglasiti, bio posljednje pravno sredstvo kojim se Izetbegović uopće mogao braniti nakon presude Saveznog suda, na najbolji način svjedoči njegovu nevjerovatnu upućenost u detalje krivičnog prava. Istovremeno, ovaj dokument otkriva Aliju Izetbegovića i kao izuzetnog “čitaoca” koji je kadar dekonstruirati tri presude tako moćno i uvjerljivo da se postavlja pitanje kako je uopće bilo moguće donijeti osuđujuću presudu, čak i u jednom montiranom procesu kakav je bio Sarajevski proces. Dokument je ispisan na četrdeset stranica, pa ćemo, zbog dužine teksta, jedan njegov dio prepričati, a drugi citirati. Posebno je zanimljivo što se Izetbegović u tekstu ponajviše bavi Islamskom deklaracijom, djelom koje je i dalje predmetom javnih rasprava. Izetbegović ne ostavlja prostora sumnji da to nije njegovo autorsko djelo, već potvrđuje autorstvo i uvjerljivo brani svoja stajališta

U dokumentu slabo poznatom javnosti porodice Izetbegović, Behmen, Kasumagić, Latić, Bičakčić, Spahić, Čengić, Behmen, Živalj Saveznom Sudu SFRJ u Beogradu, na ruke predsjednika Saveznog suda, dostavljaju zajedničku molbu da se osuđenima zbog “muslimanskog nacionalizma” u Sarajevskom procesu konačno presudi prema tadašnjim zakonima u SFRJ. U ovoj molbi, pored ostalih neospornih činjenica, navode se i suđenja u drugim sudskim procesima u Beogradu koja su pokazala da “u ovoj našoj, zajedničkoj Jugoslaviji ima mnogo više pravde za optužene koji nisu muslimanske nacionalnosti”. Na kraju molbe porodice navode kako još vjeruju u pravdu, ljude i zakon, te da će, unatoč dosadašnjim razočarenjima, pravdu, čovječnost i zakon ponovo afirmirati

- Tačno je da sam napisao ovaj tekst. Napisao sam ga 1969-1970. godine, samostalno i na vlastitu inicijativu. Naime, već 40 godina, kao ubijeđeni musliman, bavim se proučavanjem islama i problema islamskog svijeta, i o tome sam osim Deklaracije (u daljem tekstu ID), napisao još dvadesetak članaka i knjigu “Islam između Istoka i Zapada”. Skoro svi članci su objavljeni u različim časopisima u nas, a knjiga “Islam između Istoka i Zapada” treba da bude objavljena uskoro u SAD. Nijedan od ovih tekstova nije neprijateljskog karaktera niti je – sa izuzetkom ID – predmet optuženja.