Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji
:</p>
<p> </p>
<p>Došao sam u razvaline Daorsona, naslonio se na kiklopski zid i zagledao dolje, u stećke na Radimlji. Sve je pisano u prvom licu, iako, naravno, čitač ne zna ko je Ja. Ne znam u tom trenutku ni ja, koji govorim u ime Ja i mislim da jesam Ja.</p>
<p>Ogled o historijskom događaju koji se ponavlja.</p>
<p>Priča o djetinjstvu u blizini Grada, legendama o njemu i prvom usponu. Sa zazorom.</p>
<p>Život Grada prije dolaska Rimljana, u osvajačkom ratu prije dva tisućljeća i potom za vrijeme dominacije Rima, s elementima upada različitih formacija koji pokazuju približavanje razaranja i uništenja.</p>
<p>Priča o neobičnim zlatnim i srebrnim figuricama i znakovima koje sam slučajno vidio kod zlatara u Mostaru. I kupio. Potom sam ih vidio u Dubrovniku i na nekim posve neočekivanim mjestima, kako mi se činilo, u svjetskim metropolama do kojih su dosegle moje stope i slutnja</p>
<p>Riječi su čuvari i ključevi tajne ako ih znamo pravilno pročitati. Priča o mom prijatelju koji je istraživao povijest Grada i njegova tumačenja smisla Grada i figurica, kao i razloga zašto su kalupi pokradeni, falsificirani i zašto se prodaju na određenim mjestima, kao u magijskoj sekti.</p>
<p>Stolac. Šta se zaista krije iza ove riječi: stolno mjesto, tronožac, prijestolje, centurionovac, stolac ili nešto posve drukčije?</p>
<p>Moj pokušaj objašnjenja priče o kalupima zlatnih i srebrnih figurica, kalupima pronađenim u Daorsonu.</p>
<p>Sudbina Onog čiji je šljem s natpisom Pines čekao tolike godine da ga iskopaju kod vrata Grada.</p>
<p>Istinita tajna daorsonskih zlatarskih kalupa, s primjerima i dokazima, i razlog njihove distribucije na određenim mjestima.</p>
<p>Opis konačne bitke nakon koje Daorson prestaje postojati.</p>
<p>Ja stoji pred izlogom knjižare u Dubrovniku, knjižare na Stradunu, i suočava se sa svojim fotolikom koji ga podsmješljivo gleda s naslovne strane knjige. “Dok se ti vereš po razrušenim i propalim gradovima, ja ovdje trgujem”, nedvosmisleno mu govori samouvjereni crno-bijeli lik. Ja je siguran da čuje njegov glas – svoj glas.</p>
<p>Ime pokraj lika je Adem Pin i Ja shvaća da je to njegovo ime. U tom trenutku Adem Pin postaje svjestan značenja znakova i figurica – simboliku Grada i života Daorsa, odnosno njihovih magova.</p>
<p>To je početak kriminalističke priče, odnosno potjere za Pinom. Nakon što zametne trag progoniteljima, <em>njegova</em> knjiga s fotografijom postaje otkriće opasne priče koje oni kupuju i – potjernica.</p>
<p>Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku.</p>
<p>U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo.</p>
<p>Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji.</p>
<p> </p>
<p>Tako sam nekad pisao.</p>
<p>I tako sam zapisao.</p>
<p>Taj mogući roman dio je onog što sam zapisao i dao svom prijatelju Džaferu Obradoviću da objavi u časopisu <em>Slovo Gorčina</em>, koji povremeno izlazi u Stocu za vrijeme književnih susreta.</p>
<p>Razmišljanje o Daorsonu je objavljeno.</p>
<p>Nešto nakon toga nazvao me je Zdravko Marić, koji je istraživao grad u Ošanićima i koji mu je konačno i dao ime (po Daorsima koji su tu živjeli i čija se kultura iz ostataka grada može čitati).</p>
<p>Nije mu bilo jasno kako sam došao do nekih zaključaka jer oni nisu bili objavljeni, odnosno nije nimalo jednostavno doći do njih.</p>
<p>Sastali smo se.</p>
<p>I priča se počela odmotavati.</p>
<p>Nisam mu mogao ispričati onaj njen nenaučni dio u kojem je važan svjedok moj prijatelj koji je u Daorsonu vidio mnogo više nego što bi to iko mogao naslutiti, niti ono što je jednostavno moj nerv pripovjedača.</p>
<p>Ipak, činjenice su se poklapale.</p>
<p>Govorile su dovoljno za sebe.</p>
<p>Više nego što je dovoljno za jedan pseudožanrovski projiciran romaneskni projekt.</p>
<p>Naravno, to ga nije posebno zanimalo. Uostalom, kazao je sve o onome što jest.</p>
<p>I to je život tog romana.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Fašistički poklič nacionalsociopate Ivice LučićaSljedeći članak
KAD TI HAMAL OTVORI OČI
PROČITAJTE I...
IZETBEGOVIĆ ZA STAV: Granica BiH je na Drini i na Savi, i tako će i ostati
Preopasno je raspirivati nacionalizme i ratne emocije. SDA to nikada nije radila. Jasno je da je ovo u šta se upušta Milorad Dodik odavno prevazišlo sebične predizborne kalkulacije. Ovo je mnogo opasnije i traži ozbiljne i svakodnevne odgovore. A ko će ih dati ako ne SDA
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao