Vozimo se kući, a kćerkica pilji kroz prozor u mrklu noć te uporno zapitkuje: ko je stvorio noć, ko je stvorio nebo, Zemlju, zvijezde... Jasno, na svako pitanje išao je isti odgovor – Bog. “Mama, a ko je stvorio Njega?” Tu nas je zatekla. Supruga se vješto izvukla: “Eto ti babe, on je hodža, on će ti to bolje objasniti”
, osim Jablanice, Prozora, Konjica, Mostara, Sarajeva i možda Beograda, nisam znao više od četiri ili pet gradova, a oni samouvjereno pletu: Bukurešt, Kijev, Talin, Peking, Oslo, Tirana pa Urugvaj, Meksiko, Švicarska, Finska, Bangladeš…</p>
<p>Sve ovo ne znači da moja djeca nisu u nekom savremenom fazonu. Ne. Starije dijete, kćerka, <em>jutjuberka</em> je, s velikom željom da postane popularna i da ima hrpu pratilaca, dok je mlađe, sin, u nogometnim vodama, prati sve moguće lige, igrače, klubove (valjda otuda poznaje silne gradove i države po bijelom svijetu). Ipak, uspio sam da mi nije teško odvojiti ih od omiljenih mobitela i ostalih aparatića kako bismo učili ponešto korisno. A, kako je sve počelo?</p>
<p>Dok smo supruga i ja još bili neiskusni roditelji, koji se tek upoznaju sa svijetom djece koju je Bog “tek dao na ovaj svijet”, suočavali smo se sa svakojakim problemčićima. Trudili smo se usmjeriti ih ispravno, usput vodeći računa o njihovim godinama, mentalnom razvoju i okruženju u kojem živimo. Nekad smo, vjerovatno, i griješili forsirajući nešto što nije bilo primjereno njihovom uzrastu, ili izostavljajući ono na što se morala skrenuti ozbiljnija pažnja.</p>
<p>U ozbiljno razmišljanje bacila me je jedna neobična situacija. Vraćali smo se sa sijela. Bilo je poprilično kasno, a kćerka, tada petogodišnjakinja, po običaju je stalno nešto zapitkivala. Djeca tako uče. Nije im mrsko do besvijesti pitati. Nekad im odgovorimo, nekad to breme prebacimo na bračnog druga, a nekad i nemamo strpljenja za silne izljeve radoznalosti pa reagiramo ljutito. Svima nam se to moralo desiti. Helem, vozimo se kući, a kćerkica pilji kroz prozor u mrklu noć te uporno zapitkuje: ko je stvorio noć, ko je stvorio nebo, Zemlju, zvijezde… Jasno, na svako pitanje išao je isti odgovor – Bog. “Mama, a ko je stvorio Njega?” Tu nas je zatekla. Supruga se vješto izvukla: “Eto ti babe, on je hodža, on će ti to bolje objasniti” (kako se žene umiju snaći, to je čudo neviđeno!). Možete samo zamisliti u kakvoj sam situaciji bio, jer nije pedagoški zamlatiti dijete i reći kako o tome ne treba pitati, ali je pravi pedagoški izazov objasniti takvo pitanje djetetu od pet godina.</p>
<p>Nešto poslije, naišao sam na, po meni, najbriljantniju pedagošku vertikalu koja se pripisuje hazreti Omeru, u kojoj je odgoj djeteta podijeljen na tri etape koje bi izgledale ovako:</p>
<p>– Prvih sedam godina igraj se s djetetom;</p>
<p>– Drugih sedam godina ga odgajaj;</p>
<p>– Sljedećih sedam godina budi mu prijatelj;</p>
<p>Sada bih, u skladu s popularnim aforizmom, mogao kazati: prije braka sam imao stotinu teorija o odgoju djece i nijedno dijete, a danas imam dvoje djece i nijednu teoriju. Ruku na srce, učio sam pedagogiju više godina, ali se s Omerovom mudrošću ništa ne može izjednačiti jer, zaista, do sedme godine djeca uče kroz igru. Sljedećih sedam godina idealne su za usađivanje istinskih odgojnih vrijednosti. Konačno, u sljedećih sedam, dakle od 14. do 21. godine, dijete sazrijeva i treba nas kao prijatelje više nego ikad. Sve je rečeno. U suprotnom, nerijetko slijedi scenarij iz čuvene anegdote po kojoj je negdje u Americi malehni sin pitao oca koliko košta njegova satnica na poslu. Dobivši odgovor da je riječ o dvadeset dolara, dijete pita oca da mu posudi dvadeset dolara. Traživši pojašnjenje, otac dobi zapanjujući odgovor:</p>
<p>“Želim da ti platim da sahat vremena provedeš sa mnom!”</p>
<p>Vrijeme ide. Idu i djeca. Nerijetko se i ne vraćaju, osim ako to ne zaslužimo.</p>
<p>Šta činimo s tim u vezi?</p>
<p>E, o tome valja razmisliti dok još ima vremena.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Međunarodnu galeriju pretvorio u seoski dom kultureSljedeći članak
Gdje stanuje duša
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo