Potreba da mijenjamo opoziciju nije poziv na bilo koju vrstu diktature, štaviše, riječ je o revolucionarnoj demokratskoj metodi uklanjanja društvenog karijesa. Zdrava opozicija u demokratiji garantira i korektiv vlasti, podrazumijeva se. Budući da su dosadašnji pristupi iscrpljeni, te su se pokazali neučinkovitim, vrijeme je da pređemo na novu tačku dnevnog reda koja podrazumijeva mijenjanje opozicije.
 isprva u skupštinskim klupama, a zatim je ova rečenica preselila u regionalne medije kao konstatacija “da se nisu udostojili objasniti zašto su je smijenili”. Eto, ako niste znali, zato što imaju većinu koja je potvrđena na općim izborima. Toliko jednostavno za shvatiti. Toliko demokratski opravdano da bi to razumio i pučkoškolac, jedino ako nije nepriznati sin SDP-ovog funkcionera kojem na prvoj godini političkih nauka predavanja drži Nerzuk Ćurak, ili mu je prve časove iz ljevičarske daktilografije davao Tarik Haverić, a kum mu je Nermin Nikšić, u vladi iz sjene.</p>
<p>SCENA 2. <em>Širenje općeg defetizma i hronične depresije</em>. Toliko se ukorijenilo da više ne govorimo o sporadičnim ekscesima ljutitih kvazianalitičara i ličnosti kojima je iz nekog razloga neutažena ambicija bila motivator da beskonačno bljuju vatru, glasajući se pritom poput bijesnih kerova. Govorimo o kulturološkom fenomenu, pravom pravcatom pokretu koji je brojčana manjina i nije preslika općeg mišljenja, ali u javnom prostoru odavno se nametnuo kao mainstream. Najizrazitiji primjer ove pojave jeste konstantno i bjesomučno laganje. Primjerice, laž da neko želi ukinuti 6. april kao Dan Sarajeva i kao svijetli spomen na važan datum u historiji grada – dan oslobođenja Sarajeva od njemačko-kvislinške okupacije 1945. godine, kao što je i 5. april proglašen za dan kada je počela opsada te tragična (i slavna) odbrana Sarajeva 1992. godine.</p>
<p>Nikada niko nije rekao, vjerujemo ni pomislio, da se treba obračunavati sa 6. aprilom. Uzalud. Slijedi laž za laži, priopćenje za priopćenjem, bez ikakvih argumenata. 6. april nije rođendan Sarajeva, samo to. 1. februar jeste. Sarajevo je starije od 1945, ali kao grad nije starije od 1462, kada je vakufnamom Isa-bega Ishakovića osnovano. To nije neosmanizacija, to nije zazivanje Turaka, to je činjenica. Ne možete 6. aprila čestitati rođendan Sarajevu jer je to netačno. Možete i trebate čestitati buđenje, novi život, oslobođenje od nacizma… 1. februara čestitajte rođendan. Jedino ako tvrdite da je neolitik i butmirska kultura nešto urbano gdje se uz vatru pjevao sevdah i gdje su vrli preci svih Bosanaca (neojugoslavena) održavali prvu gej paradu.</p>
<p>SCENA 3. <em>Svi su oni isti</em>. Relativizacija svega i svačega još je jedan od načina širenja hronične bolesti opće depresije. Primjerice, gledamo na regionalnoj televiziji navodno stručnog univerzitetskog profesora s političkih nauka kako mantrično ponavlja da nam ne može biti bolje dok neko ide po mišljenje u Beograd, neko u Zagreb, a neko u Ankaru. Kakav patriota, kakav stručnjak, da čovjek ostane zateknut od tolike pameti. Ova teza posve je na valu opće tendencije izjednačavanja krivnje u ratu, praktički sveprisutne u većini medija, uz dozu stalne patetike o bratstvu i jedinstvu.</p>
<p>U trenutku dok se Vučić i Dodik bez ikakvih kompleksa sastaju u Drvaru, kada nam bez ikakvih zadrški daju na uvid kako izgleda kada Beograd daje mišljenje političaru bosanskih Srba, neko priča da Izetbegović ide po mišljenje u Ankaru. Kada Grabar-Kitarović bez ikakve zadrške hoda po Hercegovini uz pratnju Čovića i zapišava “stoljetne hrvatske prostore”, neko tvrdi da Izetbegović ide u Ankaru po mišljenje. Kada je to otišao i kada smo primijetili izjave koje bi to potvrdile? Ima li ikakvog traga? Nema, jer se nije dogodilo. No, nekome treba da po staroj oprobanoj komunističkoj devizi ustvrdi da su “svi oni isti”. Niti postoji ista krivica, niti mogu biti svi isti.</p>
<p>RJEŠENJE. <em>Mijenjajte opoziciju</em>. Prvo su ih smijenili s vlasti u Kantonu Sarajevu, a sada ih treba smijeniti iz opozicije. Nisu je dostojni. Ovo uključuje i prateću kamarilu njihovih medijskih ratnika. Trebaju u treću ligu, ondje im je mjesto, da zaboravimo njihov beskrajni amaterizam. Dosadni su, dotrajali, buđavi. Jedino novo jeste to da su otkrili blagodati <em>Facebooka</em> i <em>Twittera</em>. Inače, trideset godina laju u jednakom monotonom ritmu, bez ikakve promjene. Kada ih pitaju zašto nam je ovako, kažu da su za sve krivi nacionalisti.</p>
<p>Uz svu galamu koju proizvode, bez da im je neko skinuo dlaku s glave, oni tvrde da dio građana šuti jer se boji, a drugi dio je, ni više ni manje, nego glup. Dakle, vrijeđaju. Nije im nikako jasno kako je moguće da neko misli drugačije, da neko procjenjuje prema vlastitom iskustvu, netom proživljenom. To podrazumijeva činjenicu da su nekome ni krivom ni dužnom pobili pola familije, nekome cijelu familiju, a njega poslali u konclogor, pa je logično da nema povjerenja u jugoslavenski koncept bratstva i jedinstva i opće relativizacije krivnje. U to ne može povjerovati jer je vidio drugačije, jer se osvjedočio.</p>
<p>Potreba da mijenjamo opoziciju nije poziv na bilo koju vrstu diktature, štaviše, riječ je o revolucionarnoj demokratskoj metodi uklanjanja društvenog karijesa. Zdrava opozicija u demokratiji garantira i korektiv vlasti, podrazumijeva se. Budući da su dosadašnji pristupi iscrpljeni, te su se pokazali neučinkovitim, vrijeme je da pređemo na novu tačku dnevnog reda koja podrazumijeva mijenjanje opozicije. Možda će svi oni seminari koje provode Amerikanci i Britanci s našom mladeži na koncu uroditi plodom i možda već imamo novu opoziciju, samo je još uvijek nismo prepoznali. Jedino ako ne odu trbuhom za kruhom u tu istu Ameriku i Britaniju. Jedino ako nekom ne padne napamet da naše velike prijatelje ne optuži za angloseksinizaciju. #pajel</p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Bošnjacima bi građanski diletanti mogli doći glaveSljedeći članak
Evropska unija, inšallah: Čekajući proljeće u Blažuju
