fbpx

Red ravnogorskih pjesama, red sevdalinki

Dan je neuobičajeno miran, bez razmjene vatre na inače vazda uzavreloj liniji. Naime, tog jutra jedan od četnika, znan iz Tuzle Karanu i meni, a i mi njemu, počeo me je imenom dozivati. Odazvao sam se. Zamolio je, ako ikako možemo, da tog dana ne pucamo, jer rodio mu se sin, želio bi to proslaviti i dodao da ni oni, ako im udovoljimo, neće do kraja smjene otvarati vatru na nas. Okrećem se prema Karanu, jer komandir je voda, i pokretom glave pitam šta da radimo

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI