Dragan Bursać, veteran tzv. Vojske Republike Srpske, sin čovjeka koji je poginuo atakujući na Bihać, nekadašnji pripadnik falange koja je izvršila genocid nad Bošnjacima, dobija glasnu podršku od tih istih Bošnjaka u svom lažljivom napadu na 44 ugledna Bošnjaka i na Ramiza Salkića, veterana Armije Republike Bosne i Hercegovine, bivšeg logoraša i čovjeka čijeg su oca i dvojicu braće, kao i desetine hiljada drugih Bošnjaka, mučki ubili saborci Dragana Bursaća

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Postoje neki događaji, sami po sebi sasvim normalni i uobičajeni, koji zbog prirode i vrste izazvanih reakcija služe kao odličan podsjetnik na političko okruženje u kojem živimo te objašnjavaju šta je šta i ko je ko u Bosni i Hercegovini. Jedan od takvih događaja, bolje rečeno pojedine negativne reakcije koje su uslijedile, jeste vijest o formiranju Savjeta potpredsjednika RS‑a Ramiza Salkića, a kojeg čine 44 osobe iz oblasti nauke, politike i medija.

Gotovo ništa nije moglo jasnije potvrditi istinske političke pozicije i svjetonazore kritičara – niti bolje ilustrirati svu toksičnost, prizemnost i primitivizam onih koji vole da se ogrću plaštom zaštitnika ili bošnjačkih ili bosanskih interesa – od neargumentirane glupavosti i sitničave malicioznosti u negativnim reakcijama na formiranje Savjeta. Ko zna koji put, potvrdilo se da velikosrpska politika ima značajan broj istomišljenika, svjesnih saradnika i korisnih idiota na bošnjačkoj političkoj i medijskoj sceni, sabotera i smetala koji će svoj toksični i negativni utjecaj ispoljiti prilikom pokušaja rješavanja bilo kojeg važnog pitanja za Bošnjake.

SRPSKE PARANOJE

Da bi se bolje razumjela stvarna bliskost stavova koji takvi dijele s velikosrbima, pogledajmo prvo reakcije srpske politike na vijest o formiranju Savjeta. Iz Dodikovog SNSD-a oglasili su se brže‑bolje izjavom da je riječ ne samo o “privatnoj družini” već i o pravoj “provokaciji” jer im čak više i od samog postojanja Savjeta smeta njegov sastav, pogotovo oni pojedinci koji su se istakli na polju političkog ili naučnog rada. Posebno im je sporno što je to Savjet potpredsjednika RS-a, koji je istovremeno i član Predsjedništva SDA, stranke čiji državotvorni program ne odgovara secesionističkim težnjama velikosrpske politike. Profesor ustavnog prava Siniša Karan čak tvrdi i da je Salkić navodno “prekršio Ustav Republike Srpske” jer je prema njemu “Republika Srpska unitarna s velikim predsjedničkim ovlastima”, a potpredsjednici mogu raditi samo ono što im odobri predsjednik.

Dekan Fakulteta bezbjednosnih nauka Univerziteta u Banjaluci Predrag Ćeranić, inače svojevremeno drugi čovjek nekadašnje Obavještajno bezbjednosne službe Republike Srpske, u Savjetu vidi opasnost za (veliko)srpske interese jer tvrdi da članovi Savjeta “imaju veze s brojnim tink-tankovima i naučnim institutima u Vašingtonu, a zadatak im je da u američkom Kongresu izlobiraju rezoluciju protiv Republike Srpske”. Paranoični i teorijama zavjera skloni Ćeranić vjeruje da “bošnjačka dijaspora neumorno radi kako bi se protiv Srpske izglasala rezolucija”, te da “Ramiz Salkić od svog savjetničkog tima traži da ga pripreme za svjedočenje pred Kongresom, a i da pripreme atmosferu za to”. Pateći od profesionalne deformacije zbog koje mu se priviđaju urote i zavjere, Ćeranić insistira na nekakvim taktikama koje označava terminom “Da se Vlasi ne dosjete” te istovremeno negira bilo kakvu diskriminaciju Bošnjaka koju, u velikosrpskom duhu, tretira tek kao plasiranje teza i dezinformacija.

A upravo je zbog te organizirane i neprekidne brutalne diskriminacije Bošnjaka u manjem entitetu ovaj Savjet i osnovan jer se, izjavio je Salkić, “Bošnjaci ne mogu izboriti sa sistemskom diskriminacijom (u manjem bh. entitetu) i ne mogu rješavati problema s onima koji ih produbljuju. Ja sam počastvovan što sam uspio da okupim takav tim stručnjaka koji će doprinijeti internacionalizaciji problema Bošnjaka u RS-u. Riječ je o istaknutim intelektualcima iz Bosne i Hercegovine koji mogu pomoći da se problemi Bošnjaka iznesu izvan Banjaluke, kako bi se lobiralo da se oni riješe”.

NAŠE BUDALE I KORISNI IDIOTI

No, sasvim očekivano, činjenice o diskriminaciji Bošnjaka u manjem etnitetu, a koje je iznio Salkić, nemaju nikakvu težinu kod onih “probosanskih” političara, analitičara i komentatora koji su formiranje Savjeta dočekali na nož i koji su, uglavnom iz ideoloških, političkih i ličnih razloga, po stavovima bliži velikosrpskim umjesto bošnjačkim ili probosanskim interesima. Tako, recimo, Ozren Kebo na USAID-ovom portalu Analiziraj.ba, a koji je navodno napravljen “da prati, analizira i procjenjuje medijske sadržaje u Bosni i Hercegovini”, kroz orijentalistički naslov Ramiz i 40 savjetnika aktivno pokušava proturiti tezu da se radi o “Ali-babi i 40 razbojnika” kako bi maliciozno omalovažio i ponizio i sam Savjet i njegove članove, u najboljem slučaju ih prikazujući kao bezveznjake, u najgorem kao nemoralne političke hajduke.

Pritom Kebo citira nikoga drugog nego notornog Refika Hodžića, serijskog kidnapera svih događaja kojima se obilježavaju stradanja Bošnjaka Prijedora, ali i neuspješnog monopolizatora glasa bošnjačkih povratnika. Hodžić, koji je profesionalno, uostalom kao i Kebo, postdejtonska kreatura stranih sponzora, inače živi u New Yorku, odakle kenjka o tome kako Salkić “nije našao za shodno da pozove makar jednog Prijedorčanina ili Kozarčanina”. Na spisku osoba koje čine Savjet se, naravno,  osobe koje žive u Prijedoru. Nije u ovom slučaju Hodžiću, koji je svojevremeno genocid u Prijedoru poredio s Kazanima, niti do Prijedorčana niti do Kozarčana, već do omalovažavanja i sabotaže bilo kakve bošnjačke aktivnosti u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, a u koju nisu involvirani on, njegovi sponzori ili njihove “mirotvorno zajedništarske” agende.

A da zaokruži cijelu tu ideju da je Savjet ustvari neka vrsta kriminalnog poduhvata, pobrinuo se ko bi drugi nego nesretni Nedžad Latić, koji je, budući nesposoban za bilo kakvu suptilnost, a sklon imitaciji, ovaj Savjet i njegove članove na svom privatnom portalu TBT počastio naslovom Ramiz-baba i 40 razbojnika!

Ničim izazvan, javio se u vezi s ovom temom i blaženo zaboravljeni šibenski udavač i tuzlanski smarač Emir Imamović, čijih smo tekstova ovih godina uglavnom bili pošteđeni. Imamović s hrvatskih portala (a odakle drugo) drvi o besmislenosti i beskorisnosti Salkićeve funkcije poredeći ga s muškom sisom, organom koji nema upotrebnu funkciju, a što je, vjerovatno ne slučajno, sasvim odgovarajući opis novinarskog lika i djela samog Imamovića.

Naravno, i Imamović ignorira bilo kakve argumente pa cijelu priču pokušava svesti na pitanje novca, mada je jasno naglašeno da su članovi Savjeta tu na dobrovoljnoj osnovi, volonteri koji neće niti žele primati nikakve naknade ili nadoknade. No, čak ni volonterizam i dobrovoljnost nisu za Imamovića pozitivne karakteristike. Za njega članovi Savjeta nikako ne mogu biti pozitivne ličnosti s patriotskim i društveno korisnim pobudama, jer ako su plaćeni, onda su besramni grebatori, a ako nisu, kao što i zaista nisu, onda ustvari “otplaćuju dugove stranci”. Za Imamovića je to sve glupost, podvala, laž jer “SDA se ne brine za povratnike već dijeli plijen s Miloradom Dodikom”. Ukratko, sve što je Imamović napisao u vezi s ovom temom na tragu je ama baš svakog političkog teksta koji je do sada “Pirke” proizveo nasumično udarajući po svojoj bagavoj “tipkovnici”: zavjera zlih nacionalista s tri strane, lopovi na vlasti, bla, bla.

Na FACE TV javio se i Almir Kurt Kugla, inače najpoznatiji po monstruoznoj izjavi iz 2018. godine u kojoj se javno žalio, na tom istom FACE TV, kako “Hrvati igraju utakmicu za titulu šampiona”, dok istovremeno Bošnjaci “reekshumiraju 80 mezara da dodaju pripadajuće kosti”, pri čemu je kosti žrtava i šehida nazvao “peletom za raspirivanje predizbornih nacionalnih duhova”. Nimalo iznenađujuće, autor ovakvih izjava, koje bi posramile i Ristu Đogu, ima i negativno mišljenje o Salkićevom Savjetu.

Bilo je još i komentara kojekakvih pripadnika ovdašnjeg komentarijata, no ono što je posebno zanimljivo jeste što se većina gore navedenih pozivala i referirala na status na Facebooku Dragana Bursaća, najdražeg veterana VRS ovdašnjih ljevičara i generalno “fine gradske raje”, a koji i jeste izazvao najviše javne pažnje te, što je možda najbolnije od svega, i najviše pozitivnih reakcija među Bošnjacima.

BURSAĆEVO FACEBOOK-MITRALJIRANJE

Bursać u svom statusu na Facebooku tvrdi da Salkić ima 44 savjetnika, a što, naravno, nije tačno, jer 44 člana Savjeta nisu Salkićevi savjetnici. I Bursać citira Refika Hodžića te zaključuje da su članovi Savjeta, koje Bursać opet naziva savjetnicima, uhljebi za koje ima “para na bacanje”, što opet nije tačno jer se radi o neplaćenim i dobrovoljnom radu. Iz toga Bursać izvlači suludi zaključak da “SDA zaboli briga za povratničkom populacijom”, te da “oficijelno Sarajevo tretira RS kao Dodikovu samostalnu teritoriju, a ne dio BiH”, kao i da je stanovništvo Kozarca i Prijedora za Sarajevo nebitno. No, nakon iznošenja ovakvih očitih neistina, besmislica i nelogičnosti na osnovu kojih izvodi još neistinitije i lažljivije zaključke, Bursać, umjesto da bude ismijan i posramljen, dobija hiljade lajkova, i to uglavnom od Bošnjaka!

Teško je i opisati o kakvom je nevjerovatnom i nezapamćeno abnormalnom fenomenu ovdje riječ. Dragan Bursać, veteran tzv. Vojske Republike Srpske, sin čovjeka koji je poginuo atakujući na Bihać, nekadašnji pripadnik falange koja je izvršila genocid nad Bošnjacima, dobija glasnu podršku od tih istih Bošnjaka u svom lažljivom napadu na 44 ugledna Bošnjaka i na Ramiza Salkića, veterana Armije Republike Bosne i Hercegovine, bivšeg logoraša i čovjeka čijeg su oca i dvojicu braće, kao i desetine hiljada drugih Bošnjaka, mučki ubili saborci Dragana Bursaća!

Ovaj prethodni pasus trebalo bi pročitati nekoliko puta da bi se razumjela beskrajna dubina i ambis moralnog ponora onih Bošnjaka koji su ili aplaudirali Bursaću ili koristili njegov status kao nekakvu štaku za legitimaciju svojih vlastitih mizernih tekstova. Teško je reći šta je morbidnije, to da bivši veteran genocidne antibošnjačke soldateske brani Bošnjake, i to Bošnjake povratnike od jednog veterana Armije RBiH, a koji je i sam, kao Bošnjak, žrtva te soldateske, ili činjenica da mu takav nevjerovatan poduhvat polazi za rukom. To da je ovakva pojava uopće moguća mnogo govori i o Bursaću i o onima koji ga sponzoriraju, još više o Bošnjacima kao kolektivu, no ponajviše od svega svjedoči o specifičnoj atmosferi, o svojevrsnom društvenom poretku koji se stvara još od kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu, a na koji je ovaj cijeli događaj u vezi s imenovanjem Savjeta još jednom bacio svjetlo.

OPASNI TRENDOVI

Već gotovo dvije decenije Bošnjaci se kao kolektiv, a pogotovo oni Bošnjaci koji se ne stide samih sebe, svog identiteta i kulture, naročito ne svojih političkih ukusa, pokušavaju staviti “van zakona” i praktično svesti na građane drugog reda. Nekima, možda, ova primjedba zvuči gotovo nevjerovatno, no upravo je o tome riječ. Kreira se, a zatim i normalizira poredak u kojem važe jedna pravila za Bošnjake, a sasvim druga za sve ostale. Tome smo svjedočili na stotinu primjera, od različitog tretmana govora mržnje, pa sve do fizičkih napada na povratnike, novinare, medije, političare. Istovremeno traje proces stalnog sluđivanja, stalnog omalovažavanja i problematiziranja svakog postupka, pa se stvara dojam da Bošnjak nikada ne može uraditi ili poduzeti ispravnu stvar samim tim što se nacionalno izjašnjava kao Bošnjak.

Riječ je o fenomenu poznatom svakome ko je imao imalo dodira sa srpskim ili hrvatskim nacionalizmom te je svjestan njihovih dehumanizirajućih pogleda spram Bošnjaka i može ih prepoznati kada promole svoju ružnu glavu i ondje gdje ih se inače ne očekuje. A upravo se takav transfer antibošnjačkog šovinizma vidi na primjeru reakcija na formiranje Savjeta gdje tzv. građanski komentatori dijele ne samo iste stavove s najostraštenijim velikosrpskim jastrebovima već koriste i istu retoriku.

I velikosrbi i “građani” slažu se da je pozicija potpredsjednika RS-a besmislena, da su članovi savjeta tu iz privatnih, a ne patriotskih razloga, ili kao grebatori ili kao osobe posljednjih namjera, te da je riječ o nečemu što ne treba postojati. I tako je u gotovo svemu vezanom za Bošnjake. I velikosrbi, i velikohrvati, i “građani” slažu se da bošnjačke nacionalne stranke ne trebaju postojati, da se Bošnjaci ne trebaju organizirati ili uopće okupljati kao Bošnjaci, da su bošnjačke kulturne institucije nepotrebne, da ne postoji bošnjačka književnost, da ne postoji bosanski jezik kao jezik Bošnjaka, da ne postoje bošnjački simboli te, na kraju, da je i samo postojanje Bošnjaka problematično.

U suštini, oni koji zastupaju “građansku” politiku i ideologiju voljeli bi neke elemente diskriminacije Bošnjaka prenijeti iz manjeg entiteta i na prostore Federacije BiH s bošnjačkom većinom. Ali za to još nemaju političke snage, a ni atmosfera nije sasvim sazrela. No, takva volja nesumnjivo postoji, a vidljiv je i zabrinjavajući trend, što pokazuje i nevjerovatan primjer reakcija na Bursaćev status. Do dolaska tog pravog trenutka nastavit će ogađivati i demonizirati sve aktivnosti koje pokreću Bošnjaci tako što će ih se napadati i kada šute i kada progovore, kada miruju i kada nešto poduzimaju, čime ustvari sugeriraju da je jedini način da Bošnjaci budu prihvaćeni i ostavljeni na miru taj da prestanu i da djeluju i da miruju kao takvi, da jednostavno prestanu postojati kao Bošnjaci.