Edina Solak, „Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine“, Institut za jezik, Sarajevo 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim
. Spomenuta naredba objavljena je i na njemačkom, ali se u samom tekstu na njemačkom nigdje, iz sasvim jasnih razloga, ne spominje sintagma <em>hrvatski jezik</em>“, navodi Solak.</p>
<p>Takav je naziv odgovarao katolicima u Bosni i Hercegovini, ali ne i u Pešti, koja je negirala naziv i postojanje hrvatskog jezika. Solak objašnjava da taj naziv jezika nije mogao opstati u Bosni i zbog otpora gotovo svog stanovništva, s malim izuzetkom nekih dijelova koji se uopće nisu oglašavali. Kallayeva politika, koja je pokušala graditi ideju bosanskog patriotizma, priznala je ćirilicu kao pismo ravnopravno latinici, dok je arebica potisnuta u područje religijske komunikacije.</p>
<p><strong>Promjena vlasti i kulturno-civlizacijskog okvira za javno djelovanje</strong></p>
<p>Austrougarska okupacija označila je prekretnicu za bosanskohercegovačko društvo. Promjene na relaciji Istanbul – Beč bile su ogromne i pune previranja. Početkom novog kulturno‑civilizacijskog perioda u historiji Bosne, navodi Solak, kod muslimana i katolika sprva dominira vjerska inteligencija, dok kod pravoslavaca ima malo više svjetovne inteligencije.</p>
<p>„Složeni proces formiranja nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini bio je usložnjen nedovršenim procesima nacionalnog zaokruživanja naroda u susjednim zemljama i pokrajinama. Posebna situacija jeste borba za nacionalni identitet u okviru višenacionalne Austro-Ugarske carevine. I tu razlučujemo dva nivoa formiranja identiteta: državni i konfesionalno-nacionalni. Naime, za osmanske vlasti u Bosni tek se počinje raditi na prosvjeti različitih konfesija, dok pitanje nacije nije bilo posebno aktuelizirano. (…) Između jako male Srbije, koja je pokušavala zadobiti međunarodni legitimitet, i južnoslavenskih provincija stajao je Bosanski vilajet kao osmanska provincija“, piše Solak. Postepeno su se formirale specifične zone kulturoloških utjecaja na situaciju u Bosni i Hercegovini, kako iz Srbije tako i iz austrougarskih provincija: Slavonije, Hrvatske i Dalmacije. To se, objašnjava Solak, odrazilo i na intonaciju rasprava o jeziku i identitetu kod pravoslavaca i katolika u Bosni.</p>
<p>„Oni koji su propagirali integralnu ideju srpskog jezika po načelu <em>štokavci svi i svuda </em>imali su iza sebe Kneževinu Srbiju i bili su prilično glasni i na javnim skupovima i u časopisima na kraju 19. i početkom 20. stoljeća, dok su oni koji su propagirali integralnu ideju hrvatskog jezika bili u težoj situaciji: mogli su biti glasni samo u Zagrebu, ali opet s određenim ogradama i sa stanovitim ignoriranjem prigovora iz srpskih časopisa“, piše Solak. Integralno srpstvo širilo se kroz publicističku ideju afirmiranja svetosavlja i narodne književnost „Srba ma koje vjere bili“, dok se integralno hrvatstvo temeljilo na imaginarnoj tradiciji „povijesnog prostora“, odvijajući se prvo po ideji prostora buduće Hrvatske, a kasnije po principu „katolik = Hrvat“. „Zbog nepostojanja stabilne nacionalne matice kod muslimana, a posebno nakon kažnjavanja ustanka protiv austrougarske vlasti 1878. godine, muslimani lutaju u nacionalnom definiranju <em>ideje integralnog bosanstva, bošnjaštva i muslimanstva. </em>Budući da su sve tri ideje bile prilično ugrožene, inteligencija se opredjeljuje, radi uočuvanja jedinstva zbog sve jače srpsko-hrvatske propagande, za konfesionalnu ideju – ideju integralnog muslimanstva, ostavljajući i ostale ideje da žive u tradiciji i pamćenju, bez obzira na to što se one sve manje sreću pri kraju austrougarske vlasti“, objašnjava Solak.</p>
<p><strong>Službena jezička politika i školstvo u BiH</strong></p>
<p>Austrougarska vlast u novonastalim okolnostima osniva brojne komisije za pitanje nominacije i standardizacije jezika u Bosni i Hercegovini. „Muslimani se drže bošnjačke nacionalne ideje, koja je bila univerzalna nacionalno-regionalna odrednica i u vrijeme prije dolaska austrougarske vlasti; pravoslavci se udružuju u srpstvo s pravoslavcima iz Srbije, Vojvodine i drugih pokrajina Austro-Ugarske; katolici se postepeno okreću ka ideji hrvatstva, posredstvom crkve i matice, udaljavajući se od bošnjaštva i sličnih ideja“, piše Solak. Vrlo kratko (tokom 1879. godine) jezik u Bosni nazivan je hrvatskim, ali je odmah zamijenjen nazivom <em>zemaljski jezik. </em>Štampa u Hrvatskoj i Srbiji naziva ga hrvatskim i srpskim, a utjecaj sličnih stavova širio se kroz štampu i udžbenike, kao i aktivnosti nacionalnih matica u Bosni i Hercegovini.</p>
<p>„Gramatika bosanskog jezika izdata je 1890. godine. Najčešći naziv u državnim institucijama i školama otada jeste <em>bosanski (zemaljski) jezik.</em> (…) Pod različitim pritiscima, Kallay 1901. izjavljuje da će prihvatiti svaki naziv jezika u Bosni oko kojeg se slože Srbi i Hrvati. Već 1903. sve je više udruženja koja se nazivaju ili srpska ili hrvatska ili čak i srpsko-hrvatska. Od 1907. naredbom je zvanični naziv za jezik u Bosni srpsko-hrvatski jezik. Muslimanima Bošnjacima posebnom uredbom biva dozvoljeno da u svojim <em>autonomnim </em>institucijama i dalje jezik kojim govore nazivaju <em>bosanskim jezikom</em>. Vuletićeva <em>Gramatika bosanskog jezika </em>preimenovana je 1909. godine u <em>Gramatiku srpsko-hrvatskog jezika, </em>a 1913. godine zvanično u nastavni plan i program ulazi naziv <em>srpsko-hrvatski jezik</em>“, objašnjava Solak.</p>
<p>Pitanje školstva bilo je jako važno za profiliranje ukupne jezičke politike u BiH. Izvještaji austrougarske administracije otkrivaju da je 1878. godine u Bosni i Hercegovini postojalo 917 muslimanskih, 56 pravoslavnih i 54 katoličke osnovne škole. Što se tiče viših vjerskih škola koje je austrougarska vlast zatekla, piše Solak, treba napomenuti da je u Bosni djelovala jedna ili dvije pravoslavne bogoslovne škole, dvije ili tri katoličke škole i 43 medrese. „Od škola koje su bile multikonfesionalne, treba navesti sljedeće: 24 ruždije širom Bosne, jedna Učiteljska škola u Sarajevu, jedna vojna škola u Sarajevu, jedna pravno-administrativna škola, te opće specijalne škole za posebne namjene. (…) Nastavni plan i program kao i udžbenici za vrijeme austrougarske okupacije pokazuju da nova vlast nije željela konceptualno udaljiti škole u Bosni i Hercegovini od sličnih škola u Monarhiji. Nastavni plan gradskih škola obuhvatao je sljedeće obavezne predmete: <em>bosanski-zemaljski jezik, religija, račun, lijepo pisanje…</em>“, navodi Solak. Naravno, podaci koje navodi autorica odnose se na period do 1907. godine, kada je zvaničnom uredbom jezik u Bosni nazvan srpsko-hrvatskim. Austro-Ugarska je otvorila ukupno pet gimnazija, kao i niz ostalih srednjih škola. Solak ističe da se u svim državnim školama do 1907. godine službeno predavao zemaljski-bosanski jezik. Čak je 1891. godine, u sklopu reformi obrazovanja, <em>pisanje i čitanje materinskog bosanskog jezika </em>uvedeno u mektebe širom Bosne i Hercegovine.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Do odvajanja djece u školama neće doćiSljedeći članak
Bosanci protiv bosanskog jezika
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.