Dvije škole pod jednim krovom u mome Stocu, profesore, prilika su da u Stocu još ima Bosne. Koliko u Jajcu, profesore, ima Bosne? Koliko u Livnu? Koliko u Ljubuškom? U Ljubinju? U Trebinju? U Neumu? Ma..., da dalje ne pitam! Raskućiše nas, moj profesore! Pod krovove nam se uvukla neizvjesnost i strepnja. Pod krovovima nam rastu zvjerinjaci. Pod krovovima nam gmižu zmije otrovnice. Ali, mi smo pitom svijet, profesore. Nikog ne želimo tjerati ispod svoga krova. Jer, mi se nikog ne bojimo. Mi volimo
. No, profesor će na to posegnuti za jednom nadasve slikovitom komparacijom (inače, meni i tada već omiljenim potezom u konverzaciji): Pa, vidite, dragi kolega, kako da vam to kažem… Evo, recimo, jedna nogometna ekipa ima dresove na crvene i plave pruge. Možete li vi reći da je boja takvog jednog dresa crvena ili plava? Je l’ de da ta boja nije ni crvena ni plava? – Da, naravno da nije! Ali nije ni žuta! – opalio sam k'o iz topa, a predmetni asistent iskolačenih očiju gleda u me i već samo što ne padne skačući sa stolice i tresući se, kao da baš on polaže ispit, a ne ja. A, ja miran. Pa, naravno da sam svjesno izbjegao da kažem <em>zelena</em> umjesto ovog <em>žuta,</em> ali poenta je bila ista. I, sva sreća da je pitanje bilo pomoćno (gotovo usputno), inače bi se moja ispitna pitanja mogla pretvoriti u nešto što bismo slobodno mogli zvati i ispitna patnja. Sreća je da smo se s ove teme prebacili već na teme iz akcentologije (jedne inače meni veoma omiljene discipline koju sam učio tako da mi ne trebaju nikakva pomoćna pravila), ali ne lezi vraže, nije ni tu išlo baš skroz sve glatko. Vidi profesor, svi akcenti dobro obilježeni, pa krenu da provjerava, opet s dodatnim i pomoćnim pitanjima: Kažite mi dva primjera za taj i taj akcenat? – kažem. A, za taj i taj? – kažem. De još dva? – kažem. Još dva? – E, ne mogu se vala sjetiti. Ma, profesore, ja ovo dobro znam, pitajte me slobodno da odredim bilo koji akcenat i neće biti problema. Pravila mi ne trebaju. A, ova dva‑tri primjera što sam vam rekao napamet, to mi je poslužilo samo kao polazna tačka za razumijevanje problema. Ne treba mi nikakvo pravilo niti više nekih primjera da bih razumio ili naučio ovu pojavu. Evo, provjerite! – kazao sam samouvjereno, na šta će profesor: Dragi kolega, valjda je profesor taj koji će reći šta treba za ispit i koliko čega treba? – u čemu sam već morao da se složim s njim jer, vidim, vrag već odnio šalu.</p>
<p>Eh, ovih se dana u mnogo čemu ne slažem sa svojim profesorom. Čuo sam kako mu se nekoć (ima i više) jedan naš istaknuti intelektualac, profesor i kulturalni radnik, s oduševljenjem pohvalio kako smo u jednom bosanskom gradu uspjeli osigurati bosanskoj djeci da uče bosanski jezik, dajući i svoj popratni komentar kako smo konačno uspjeli uraditi sjajnu stvar, na šta je moj profesor samo odmahnuo rukom. Kazao je kako time nismo uradili ništa dobro, zapravo, da to nije nikakav uspjeh i kako smo napravili još gore jer smo tako samo razdvojili djecu, a oni tamo baš to i hoće, onomoni baš i hoće da se razdvajamo. Dati djeci priliku, tj. vratiti djeci mogućnost da uče bosanski jezik, moj profesor nazvao je neuspjehom. I onda je kao na <em>play</em> krenula ona poznata priča o dvjema školama pod jednim krovom, trima narodima pod vedrim nebom, i šta ti ja znam sve ne. Jallah, jallah, razdvajate djecu… – ovako ta priča obično i počinje i završava, a to je i njen osnovni sadržaj sve dok ona traje. Baš me zanima kako je moj profesor glasao na onom referendumu iz ‘92. Meščini da je dao svoj glas za razdvajanje, pardon, vraćanje Bosne u život. Je li se već ‘91. opredijelio za bosanski jezik, to ne treba ni da pitam. Mi smo za zajedništvo, profesore. Ali, mi smo za bosansko zajedništvo, a vi? Mislio sam da ste i vi, osim ako u međuvremenu niste prestali vjerovati u jedinstvenu Bosnu ili u zajedništvo u Bosni. Dvije škole pod jednim krovom u mome Stocu, profesore, prilika su da u Stocu još ima Bosne. Koliko u Jajcu, profesore, ima Bosne? Koliko u Livnu? Koliko u Ljubuškom? U Ljubinju? U Trebinju? U Neumu? Ma…, da dalje ne pitam! Raskućiše nas, moj profesore! Pod krovove nam se uvukla neizvjesnost i strepnja. Pod krovovima nam rastu zvjerinjaci. Pod krovovima nam gmižu zmije otrovnice. Ali, mi smo pitom svijet, profesore. Nikog ne želimo tjerati ispod svoga krova. Jer, mi se nikog ne bojimo. Mi volimo. Živi nam i zdravi bili pa dočekali da ne morate brojati koliko nas pod našim krovom ima. A i mi s vama, zajedno. Ja se sjećam vremena kada nisam morao brojati naše predsjedničke fotelje. Bio jedan predsjednik za sve. Bosanski. A sada? Sada eno tri predsjednika pod jednim krovom, moj profesore. Ne znamo je li više smiješno ili žalosno. No, znamo da je može bit i to prilika da ima Bosne. Ona druga dva, koliko mi je poznato, baš se i ne trude da je ima? A djeca? Ma šta djeca znaju o zavičaju. Pod onim tamo krovovima, skoro ništa, moj profesore. Uče ih o nekom drugom zavičaju. A, vi ste meni tako lijepo predavali <em>Savremeni bosanski jezik. </em>Jah…</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Dan kad se Hamdo zaljubio u sebeSljedeći članak
Treba vremena da prihvatiš da si otišao
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
-
24.04.2017.Odgovori
A ti, Miran.
Fijuuuu, jesi \'ben care…. Tek što si pametan na slici, kako se kaže, što ti je slika pametna, ih.
KOMENTARI