Prostrano je nebo, pod kojim pravedni Allahu klanjaju; golemo je carstvo, što ga je Allah Padišahu podijelio. Sedam mora dršću pod njegovim nogama; sedamdeset i sedam milneta robuju mu a sedam stotina sedamdeset i sedam gradova okitili su mu carstvo i, preko toga još, Stambol legao na dva mora i na dva svijeta.
 koji pokazuje nevjerovatnu količinu ljubavi prema onome što opisuje. Možda je upravo zato današnja srpska i nekadašnja jugoslavenska književna historiografija zanemarila Nušićeve <em>Ramazanske večeri</em> te su one gotovo devedeset godina nakon izdanja i dalje gotovo nepoznate srpskoj javnosti. Jednostavno nije znala kako se prema njima odnositi, nije muslimane znala promatrati Nušićevim očima, plašeći se, pritom, da će njihovim isticanjem umanjiti značaj svome stožernom nacionalnom piscu.</p>
<p>Ljubav prema muslimanima i ushit svime islamskim može se ponajbolje iščitati iz pisma na početku knjige koje je, kao posvetu, uputio prijatelju i pjesniku Jovi Iliću, ocu pjesnika Vojislava Ilića, čiji je dom bio sjecište tadašnjeg književnog Beograda, a koje smo objavili u uvodnom dijelu ovoga teksta. Ako je Nušić štogod i krivo protumačio u svojim pripovijetkama, a tiče se islamske kulture življenja i vjerskih pravila, onda je to, duboko smo uvjereni, iz neznanja, a ne zbog zle namjere.</p>
<p>Književni povjesničar Jovan Deretić ustvrdio je da je druga zbirka Nušićevih pripovijetki napisana za njegovog boravka u Turskoj (1898) te je “ipak više plod lektire nego neposrednog iskustva”. Ova konstatacija historičara književnosti rodom iz Trebinja, dakle, onog koji je morao imati neposredno iskustvo muslimanske čaršije, ne treba čuditi s obzirom na srpsku nevoljkost da se bavi Nušićevim ramazanskim fascinacijama.</p>
<p>Nušić jeste pisao iz neposrednog iskustva, danas bismo rekli u najboljem duhu interkulturalnog književnog i međuljudskog dijaloga. Napisao ih je za vrijeme svojeg diplomatskog služenja u Bitolju, Serezu, Solunu, Skoplju i Prištini, u kojima je proveo preko deset godina, intenzivno se družeći s muslimanima. Iz posvete saznajemo da su pripovijetke vjerojatno nastale (ili su završene) u Serezu, Grčkoj i Makedoniji.</p>
<p>Protagonisti Nušićevih pripovijetki nisu Turci, zapravo, Nušić ih ni jednom prigodom u tekstu tako ne označuje, već su to Bošnjaci i Arnauti (Albanci) koji su u to doba nastanjivali ta područja i kao muhadžiri. Nušić će u pripovijetkama uspjelo upotrebljavati tadašnji govor muslimanske čaršije, tj. pokušat će ga imitirati, a jaki upliv turcizama s refleksijama ijekavskog i ekavskog govora tvorit će zanimljivu vrst jezične miksacije koja, osim arhaizama, neće bosti uho čitaocu.</p>
<p>Bit će da je Nušić želio naći neki zajednički jezik, pomiriti i pobratimiti dvije kulture i vjere, dvije civilizacijske vrednote. To će se razotkriti kroz jedan lik iz pripovijetki koji osjeća postojanje “dva srca i jedne vjeru”. Nije li to i suštinska poruka islama – o Jednom i Jedincatom Bogu kojega obožavaju mnoga srca i mnoge vjere i Koji je Nedjeljiv. Na našim južnoslavenskim prostorima, kako nekad tako i u današnje vrijeme, ova je ideja jedino moguća i održiva. Svi oni koji su zagovarali suprotno – jednu naciju s više vjera ili jednu naciju s jednom vjerom (na uskratu drugih) – nisu opstali te su njihove ideološke zamisli urodile krvoprolićem.</p>
<p>Nušić je, stoga, u svojim <em>Ramazanskim večerima</em> revolucionaran i uzoran, barem kada je riječ o interkulturalnom dijalogu onih koji su uvriježeno vjerski i etnički suprotstavljeni. Koliko je identiteta u sebi nosio Nušić, uz to što je neosporno srpski nacionalni pisac, to samo on zna. To što je po Deretiću bio grčkog porijekla (neki tvrde cincarskog ili grčko‑cincarskog) te je svoje pravo obiteljsko ime promijenio, govori samo u njegov prilog. Nije nipošto usamljen primjer interkulturalnog i međuidentitarnog prožimanja u južnoslavenskim književnostima, a za nas predstavlja dragog gosta koji je prijateljski i s ljubavlju opisivao atmosferu našeg “najdražeg gosta” – ramazana.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Ramazanska praksa: S đavolom došlo, s đavolom otišloSljedeći članak
Dursumovi topovi odjekuju krajiškim gradovima
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.
-
27.05.2017.Odgovori
Branislav Nusic po nacionalnosti nije bio Srbin,pa kako je onda ispravno pisati srpski ili srbijanski pisac ili oboje?
KOMENTARI